Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4131/20 (R. M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4131/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4131/20, rješavajući apelaciju Rifeta Mujarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rifeta Mujarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028431 17 U od 15.
septembra 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Rifetu Mujariću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rifeta Mujarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028431 17 U od 15. septembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rifet Mujarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Suzana Nadarević i Aida Kreso, advokati iz Sarajeva, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028431 17 U od 15. septembra 2020. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-23-362/17 od 15. marta 2017. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-718/01 od 14. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su u periodu od 25. oktobra do 3. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 12. januara 2022. godine dostavljeni zastupnicama apelanta radi eventualnog izjašnjenja.
5. Zastupnice apelanta nisu u ostavljenom roku dostavile izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 26. aprila 2001. godine podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana u ulici Augusta Brauna 6/ I, sa korisnom stambenom površinom od 93 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) broj 03/1 -OH-1-3728/96 od 26. decembra 1996. godine.
8. U periodu od 28. septembra 2006. godine do 22. februara 2016. godine predmet je četiri puta vraćen na ponovni postupak pred prvostepeni organ uprave. Dakle, u navedenom periodu Uprava je donijela četiri rješenja (28. septembra 2006. godine, 26. maja 2010. godine, 31. januara 2014. godine i 22. januara 2016. godine), Ministarstvo je donijelo četiri rješenja (27. novembra 2006. godine, 14. jula 2010. godine, 28. februara 2014. godine i 22. februara 2016. godine) i Kantonalni sud je donio dvije presude (23. avgusta 2012. godine i 20. oktobra 2014. godine)
9. U ponovnom postupku (po četvrti put), Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-718/01 od 14. februara 2017. godine odbijen je zahtjev apelanta za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana.
10. Uprava je obrazložila da je postupajući po uputama datim u rješenju Ministarstva od 22. februara 2016. godine i presudi Kantonalnog suda od 20. oktobra 2014. godine, te po službenoj dužnosti pribavila relevantnu dokumentaciju i utvrdila da je vlasnik predmetnog stana Željezničko štedno kreditna zadruga, da je raniji korisnik (i nosilac stanarskog prava) predmetnog stana bila N. L., te da je predmetni stan proglašen privremeno napuštenim, a zatim i trajno napuštenim. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove Sarajevo od 14. jula 1993. godine apelantu privremeno dodijeljen na korištenje predmetni stan na vrijeme do godinu dana od prestanka neposredne ratne opasnosti. Zatim da je rješenjem vlasnika predmetnog stana od 6. decembra 1996. godine utvrđeno da apelantu pripada pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava trajno i nesmetano koristi predmetni stan, te su apelant i Stambeni fond Grada Sarajeva, kojeg zastupa JP „Sarajevostan“, 26. decembra 1996. godine zaključili ugovor o korištenju predmetnog stana. Zatim, utvrđeno je da je pravosnažnim zaključkom Ministarstva od 18. januara 2001. godine obustavljen postupak za vraćanje u posjed predmetnog stana (po zahtjevu koji je podnijela N. L.) jer je N. L. povukla žalbu protiv zaključka prvostepenog organa, te da je N. L. uz njenu saglasnost dodijeljen na trajno korištenje drugi manji stan u istoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan.
11. Nadalje, Uprava je utvrdila da je na dan 30. aprila 1991. godine apelant stanovao u stanu koji se nalazi u ulici Rahima Ćatovića broj 29, Ilidža, na kojem je nosilac stanarskog prava supruga apelanta i koja je 26. juna 2002. godine podnijela zahtjev prvostepenom organu za vraćanje u posjed navedenog stana. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni organ 26. juna 2003. godine donio rješenje kojim se potvrđuje da je supruga apelanta nosilac stanarskog prava na navedenom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje u posjed navedenog stana ukoliko bude popravljen. Dalje je utvrđeno da je postupak obustavljen jer je supruga apelanta odustala od navedenog zahtjeva, te je doneseno rješenje Ministarstva od 25. avgusta 2006. godine kojim se u cijelosti poništava prvostepeno rješenje. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kao i izvršene kontrole na licu mjesta 7. marta 2013. godine, proizlazi da je navedeni stan devastiran odnosno u potpunosti uništen i neuslovan za stanovanje. Zatim, utvrđeno je da iz dopisa Ministarstva od 20. januara 2017. godine proizlazi da je sanacija objekta u ulici Rahima Ćatovića br. 29, 31 i 35 izvršena 2004. godina Programom Ministarstva - „odgoda plaćanja“ II faza kojom nije obuhvaćena sanacija stanova već zajedničkih dijelova zgrade. Također, navedeno je da iz izjave apelanta date na usmenoj raspravi, između ostalog, proizlazi da se nikome nije obraćao sa zahtjevom za adaptaciju navedenog stana, da taj stan ne postoji, te da nikada nije tražio od Općine, Kantona ili drugog nivoa vlasti da mu se dodjeli odgovarajući stan. Nadalje, Uprava je istakla da iz potvrde o vlasništvu iz 2016. godine i evidencije Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo proizlazi da je Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja F BiH vlasnik stana u ulici Rahima Ćatovića broj 29, te da se supruga apelanta vodi kao nosilac stanarskog prava na navedenom stanu. Dalje, navedeno je da apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne posjeduju stanarsko pravo na drugom stanu, niti su registrirani kao vlasnici nekretnina u ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu, osim što je na ime apelanta uknjižena nekretnina oranica, u KO Crnotina.
12. Uprava je istakla da je ispitivala da li se apelant može smatrati višestrukim korisnikom u smislu odredbi člana 11a. stav 1. tačka 8. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi je navela da je navedenom zakonskom odredbom propisano da privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je i privremeni korisnik koji je u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine napustio stan ili nekretninu u kojoj je boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine za koju je podnio zahtjev za povrat, a naknadno zahtjev povukao. Zatim je ukazao da se u smislu navedenog zakona pod pojmom „privremeni korisnik“ smatraju osobe definirane u članu 11. stav 7. navedenog zakona. Stoga je na osnovu navedenog i utvrđenog činjeničnog stanja, slijedeći upute Ministarstva, zaključila da je apelant privremeni korisnik u skladu sa članom 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene, te da nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana u skladu sa članom 2. stav 4. navedenog zakona, jer je višestruki korisnik shodno odredbi člana 11a. stav 1. tačka 8. navedenog zakona.
13. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-362/17 od 15. marta 2017. godine odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je između ostalog istaklo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio zahtjev apelanta za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana.
14. Apelant je 31. marta 2017. godine podnio tužbu Kantonalnom sudom radi poništenja rješenja Ministarstva od 15. marta 2017. godine.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028431 17 U od 15. septembra 2020. godine, odbijena je tužba apelanta.
16. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su osporeno kao i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način. Zatim je ukazao na sadržaj člana 2. st. 3. i 4. Zakona o prestanku primjene, te da je apelant podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana jer je taj ugovor po zakonu prestao da važi. Također je ukazao da prema odredbi člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbom člana 2. stav 4. navedenog zakona ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa čl. 11. i 11a. navedenog zakona. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke po zahtjevu apelanta za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana pravilno ocijenjeno kao relevantna činjenica da je stan u ulici Rahima Ćatovića broj 29 bio dom u kojem je živio apelant kao suprug nosioca stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine, te da je apelantova supruga kao nosilac stanarskog prava podnijela zahtjev za vraćanje tog stana u posjed i dobila rješenje o vraćanju tog stana, a nakon toga odustala od zahtjeva. Dalje je naveo da Zakon o stambenim odnosima propisuje da kada je jedan bračni drug koji živi u zajedničkom domaćinstvu zaključio ugovor o korištenju stana, nosiocem stanarskog prava se smatra i drugi bračni drug iz čega se jasno može izvući zaključak da na ocjenu statusa apelanta ima njegov odnos prema navedenom stanu. Također, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi navedeni stan, koji je na dan 30. aprila 1991. godine predstavljao dom apelantu i članovima njegove porodice, bila obuhvaćena programom obnove i da apelant niti njegova supruga nisu uopće tražili sanaciju tog stana kako bi ga doveli u stanje pogodno za stanovanje. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti postupljeno po presudi ovog suda, te da je uložena sva nedostajuća dokumentacija i da su dati valjani razlozi za donošenje odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
18. Apelant navodi hronološki tok postupak ukazujući na zaključke organa uprave i Kantonalnog suda. Apelant, između ostalog, navodi da nije tačno da je njegova supruga nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Rahima Ćatovića broj 29, jer navedeni stan ne postoji što dokazuje nalaz i mišljenje vještaka i izvršeni uviđaji na licu mjesta iz kojih proizlazi da je navedeni stan devastiran, u potpunosti uništen i neuslovan za stanovanje, te da su potrebna značajna sredstva za sanaciju i adaptaciju. Također je navedeno da nije jasno na osnovu kojih dokaza je Kantonalni sud došao do zaključka da apelant i njegova supruga nisu tražili sanaciju uništenog stana, jer po mišljenju apelanta to nije bila njihova obaveza i potreba, jer su već imali dom u koji su se zakonito uselili i pokrenuli postupak za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Pri tom je naveo da programom obnove nije obuhvaćena sanacija stanova već samo zajedničkih dijelova zgrade. Apelant je istakao da je njegova supruga s njim uselila u predmetni stan 1992. godine, te da je napustivši i iselivši se iz stana koji je uništen odnosno trajnim prestankom korištenja navedenog stana 1992. godine, a zvanično od 14. jula 1993. godine izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava. Stoga je naveo da je upitan zaključak da je apelant višestruki korisnik stana, te da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 2. stav 4. i člana 11. stav 1. tačka 8. Zakona o prestanku primjene. Apelant smatra da je dokazao opravdanost svog zahtjeva zaključenim ugovorom o korištenju predmetnog stana, a čime su bili ispunjeni uslovi iz člana 18c. Zakona o prestanku primjene. Osim toga, apelant navodi da 28 godina živi sa porodicom u predmetnom stanu, na osnovu zakonitog useljenja, te da nema druge imovine niti stanova u vlasništvu ili na kojima ima stanarsko pravo, kao ni članovi njegovog porodičnog domaćinstva, tako da je predmetni stan njegov jedini dom. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant je naveo da je prvostepeni organ uprave nakon 16 godina donio rješenje kojim je odbio zahtjev apelanta za obnovu predmetnog ugovora, te da je ovakvim postupanjem upravnih organa i Kantonalnog suda došlo do povrede prava na razuman rok.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo datume kada je zaprimljena tužba apelanta i kada je dostavljena na odgovor tuženom (Ministarstvu), te da u cijelosti ostaje kod donesene osporene odluke. Smatra da navedenom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta niti je počinjena povreda prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Ministarstvo smatra da je pravilno zaključilo da apelant ne ispunjava uslove za obnovu ugovora, te da je u toku postupka apelantu omogućeno pravo na pristup ovom organu i data mogućnost da iznosi dokaze, raspravlja i na taj način zaštiti svoja prava i interese zasnovane na zakonu. U odnosu navode o dužini trajanja postupka smatra da je na dužinu trajanja postupka uticao i postupak koji se vodio pred Kantonalnim sudom. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Uprava je navela hronološki tok postupka, te da je 14. oktobra 2021. godine donesen zaključak kojim je odbačen zahtjev vlasnika stana za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. V.Relevantni propisi
22. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09).
23. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. st. (3) i (4) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.
aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Privremeni korisnik iz prethodnog stavka koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.
Član 11. stav (7) U smislu ovog člana, pod pojmom “porodično domaćinstvo“ se smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe prijavljene da žive sa privremenim korisnikom.
Član 11a. stav (1) tačka 8) Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:
8. privremeni korisnik koji je u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine napustio stan ili nekretninu u kojoj je boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine za koju je podnio zahtjev za povrat, a naknadno zahtjev povukao; ili Član 18c. stav (3) Privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. ovog zakona, ili članom 11a. stav 1. tač. 1., 2., 8., 9., 10. ili 11., ili ako nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 7a. stav 1. tačka 2. (a) ili (b) ovog zakona.
24. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
25. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporene odluke naveo Presudu Kantonalnog sud broj 09 0 U 028431 17 U od 15. septembra 2020. godine, Rješenje Ministarstva broj 05/02-23-362/17 od 15. marta 2017. godine i Rješenje Uprave broj 23-04/I-23-718/01 od 14. februara 2017. godine. S obzirom da, u konkretnom slučaju, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog sud broj 09 0 U 028431 17 U od 15. septembra 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbi apelanta odnosno presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio povodom apelantovog zahtjeva za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana u kojem je utvrđeno da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 69/15 od 18. jula 2017. godine, tačka 26, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
a)U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
36. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen zahtjev apelanta za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Naime, iz obrazloženja odluka upravnih organa i presude Kantonalnog suda, između ostalog, slijedi da je apelant podnio zahtjev za obnovu predmetnog ugovora jer je taj ugovor po zakonu prestao da važi tj. da se radilo u ugovoru koji je prestao važiti u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene. Također, Ustavni sud zapaža da, iz obrazloženja odluka upravnih organa i Kantonalnog suda proizlazi da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u stanu, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova supruga koja je podnijela zahtjev za vraćanje tog stana u posjed i dobila rješenje o vraćanju tog stana, a nakon toga odustala od zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 11a. stav 1. tačka 8. Zakona o prestanku primjene propisano da privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je i privremeni korisnik koji je u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine napustio stan ili nekretninu u kojoj je boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine za koju je podnio zahtjev za povrat, a naknadno zahtjev povukao. Dovodeći u vezu navedena obrazloženja predmetnih odluka sa sadržajem odredaba Zakona o prestanku primjene na koje su se organi uprave i Kantonalni sud pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.
b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 26. aprila 2001. godine, kao dana podnošenja zahtjev za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, do 15. septembra 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 19 godina i oko pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o postupku obnove ugovora o korištenju predmetnog stana. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu trajanja postupka.
42. U odnosu na ponašanje organa uprave i suda, Ustavni sud, ponavlja da je apelant zahtjev za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana podnio 26. aprila 2001. godine, te da je predmetni postupak okončan tek presudom Kantonalnog suda od 15. septembra 2020. godine, dakle nakon 19 godina i oko pet mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Uprava, kao prvostepeni organ, s ciljem rješavanja predmetnog zahtjeva donijela ukupno pet odluka u relevantnom periodu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, kao drugostepeni organ, donijelo također pet odluka od čega je četiri puta predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnom postupku donio tri odluke. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu od 19 godina i oko pet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
46. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na „dom“
47. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
48. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
49. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“.
50. Shodno praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, Serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, br. 297-S, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).
51. Nadalje, ukoliko utvrdi da se radi o domu, Ustavni sud treba da utvrdi da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u prava na dom, a kod procjene da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li je ono izvršeno „u skladu sa zakonom“, koji pojam u skladu s Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon mora da bude formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A-30, stav 49).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetni stan može da se smatra apelantovim „domom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u njemu živi od 14. jula 1993. godine (na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove Sarajevo) i dalje u vrijeme podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom i je li ono izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da odlukama upravnih organa i Kantonalnog suda, odnosno utvrđivanjem da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantovog prava na „dom“. Pri tome, Ustavni sud također zapaža da iz odgovora Uprave na apelaciju proizlazi da je 14. oktobra 2021. godine donesen zaključak kojim je odbačen zahtjev vlasnika stana za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Dakle, apelant i dalje uživa posjed na predmetnom stanu, odnosno može ga slobodno koristiti, bez obzira što je u predmetnom postupku utvrđeno nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Stoga, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom.
54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
55. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko 19 godina i pet mjeseci. Dužini postupka u najvećoj mjeri doprinijelo je vraćanje predmeta na ponovni postupak u više navrata.
57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su u obrazloženju odluka upravnih organa i osporene presude Kantonalnog suda dati jasni i argumentirani razlozi za zaključak da apelantu kao privremenom korisniku ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Pri tome nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da osporenim odlukama apelant nije ograničen u korištenju predmetnog stana.
59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić