Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-764/22 (M. S.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-764/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-764/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Muniba Selimhodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Muniba Selimhodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012583 22 Uvp 2 od 28. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muniba Selimhodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ragib Hadžić advokat iz Zenice, podnijela je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 012583 22 Uvp 2 od 28. januara 2022. godine i 04 0 U 012583 21 od 8. decembra 2021. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 12-19-285/20 od 13. aprila 2021. godine i Zaključka Grada Zenice, Služba za urbanizam (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03-19-23659/20 od 19. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 28. januara 2022. godine, odbijen je zahtjev apelantice za priznavanje svojstva stranke u postupku izdavanja odobrenja za građenje stambeno – poslovnog objekta u Zenici (pobliže naznačenog u izreci prvostepenog zaključka), a po zahtjevu investitorâ („RM Gradnja“ d.o.o. Zenica i „Amer Trans“ d.o.o. Zenica).
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi nespornim da je prvostepeni organ, postupajući po zahtjevu investitorâ 25. decembra 2020. godine izdao rješenje o odobrenju građenja predmetnog objekta. Također, da se navedeno rješenje zasniva na dokazima koje su podnosioci zahtjeva priložili uz isti, a između ostalih saglasnost M. T., M. S. i A. S., kao suvlasnika i suposjednika susjedne parcele 1560. Također, da je uvidom u rješenje o lokacijskoj informaciji od 16. septembra 2019. godine (koje je donijeto u postupku koji je prethodio podnošenju predmetnog zahtjeva za odobrenje građenja predmetnog objekta), predviđena obaveza investiorâ da prvostepenom organu dostave, između ostalog, notarski ovjerenu saglasnost vlasnika parcele 1560. S tim u vezi, prvostepeni organ je utvrdio da je apelantica vlasnik parcele 1568, te da u priloženim urbanističko – tehničkim uslovima koji čine sastavni dio navedenog rješenja o lokacijskoj informaciji, nije predviđena nikakva obaveza investiorâ prema apelantici, koja bi je legitimisala kao stranku u predmetnom postupku, a u smislu odredbi člana 48. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), u vezi sa odredbama čl. 69. stav (8) i 72. st. (1) i (2) Zakona o prostornom uređenju i građenju (u daljnjem tekstu: ZOUG). Kantonalni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 48. ZUP-a propisano da je stranka (između ostalog) osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Nadalje, da je odredbama člana 69. stav (8) ZOUG-a propisano da službeno lice organa koji vodi postupak izdavanja urbanističke saglasnosti treba da izađe na lice mjesta i neposredno provjeri da li su prava susjeda, utemeljena na vlasništvu parcela koje neposredno graniče sa predmetnom parcelom, a koja se tiču važećih urbanističkih standarda, zaštićena s obzirom na planiranu gradnju ili zahvat u prostoru, o čemu se sačinjava službena zabilješka koja se prilaže uz spis. Također, da je odredbama člana 72. stav (1) ZOUG-a propisano da je prije izdavanja urbanističke saglasnosti, nadležni organ dužan strankama u postupku omogućiti uvid u idejno rješenje, te da je odredbama stava (2) ovog člana je propisano da je stranka u smislu stava (1) podnosilac zahtjeva, vlasnik nekretnine za koju se izdaje urbanistička saglasnost i nosilac drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se traži saglasnost. Konačno, da je odredbom člana 115. stav (2) tačka a) ZOUG-a propisano da se uz zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje prilaže lokacijska informacija, odnosno urbanistička saglasnost. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je suprotno navodima iz zahtjeva prvostepeni sud pravilno zaključio da je drugostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno zaključio da je zahtjev apelantice za priznavanje svojstva stranke u predmetnom postupku za izdavanje odobrenja za građenje u suprotnosti sa gore citiranim zakonskim odredbama. Naime, rješenjem o lokacijskoj informaciji od 16. septembra 2019. godine, utvrđena je samo obaveza investitorâ prema vlasniku susjedne parcele 1560, dok za vlasnike ostalih susjednih parcela (uključujući i apelanticu), nije predviđena nikakva takva obaveza. Nadalje, da su prvostepeni sud i drugostepeni organ pravilno zaključili da parcela apelantice izgradnjom saobraćajnice predviđene Odlukom o provođenju Izmjene Regulacionog plana „Pišće“ od 13. jula 2013. godine nema status susjedne parcele sa predmetnom parcelom. Zbog toga od apelantice nije bilo potrebno tražiti prethodnu saglasnost i uslovljavanje investitorâ, pa apelantica i nema status stranke u postupku, odnosno zainteresovanog lica u smislu člana 48. ZUP-a, odnosno člana 72. ZOUG-a. Kantonalni sud je dalje naveo da je drugostepeni organ pravilno zaključio da upravo regulacioni plan razdvaja parecelu apelantice i predmetnu parcelu, te da se zgrada predmetnog objekta nalazi na dovoljnoj udaljenosti kako od parcele apelantice, tako i od saobraćajnice, zbog čega nije potrebna njezina prethodna saglasnost da bi se odobrila izgradnja predmetnog objekta. Konačno je Kantonalni sud zaključio u vezi sa navedenim, da i po ocjeni tog suda u predmetnom postupku nije bilo povreda pravila postupka, kao i da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo sadržano u citiranim zakonskim odredbama pravilno primijenjeno, kako je to zaključio pravilno prvostepeni sud, koji je za svoju odluku dao valjane razloge.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da je srž cijelog problema što je predmetno rješenje o lokacijskoj informaciji reduciralo obaveze investitorâ samo na pribavljanje saglasnosti vlasnika samo jedne susjedne parcele, te da su se osporena rješenja i osporene presude zasnivale na pretpostavci da će se u budućnosti, neizvjesno kada i kako, između parcele apelantice i predmetne parcele izgraditi saobraćajnica, zbog čega one neće biti susjedne.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnim postupcima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić