Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-859/21 (G. D.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-859/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-859/21, rješavajući apelaciju Gorana Dražića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio Goran Dražić Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035767 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020.
godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Goranu Dražiću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja parničnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035767 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020. godine.
2. Apelant je 17. juna 2021. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Vrhovnog suda zatraženo je u periodu od 28. decembra 2021. do 28. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Traženi odgovori sud dostavljeni u periodu od 31. decembra 2021. do 7. februara 2022. godine.
5. Apelantu su 13. januara i 2. marta 2022. godine dostavljen odgovori Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda na izjašnjenje. Apelant nije u ostavljenim rokovima dostavio svoje izjašnjenje na predmetne odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Iz apelacionih navoda proizilazi da je prednik apelanta 4. maja 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih (Z.G, E.G, E.G. i H.G.) radi isplate, koja je zavedena pod brojem 71 0 P 035767 07 P.
8. Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 035767 07 P od 11. juna 2012. godine kojom je, između ostalog, obavezao tužene da predniku apelanta solidarno isplate na ime neosnovanog obogaćenja iznos od 44.523,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. decembra 2011. godine do isplate.
9. Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 035767 12 Gž 2 od 12. marta 2013. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tuženih i žalbu prednika apelanta u cijelosti, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim su tuženi obavezani na plaćanje iznosa od 44.523,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. decembra 2011. godine do isplate i u ovom dijelu predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Osnovni sud je 23. januara 2017. godine donio rješenje o prekidu postupka zbog smrti prednika apelanta.
11. Apelant je 27. septembra 2017. godine Osnovnom sudu dostavio pravosnažno rješenje o nasljeđivanju.
12. Osnovni sud je 31. oktobra 2018. godine donio rješenje broj 71 0 P 035767 18 P 3 kojim je odredio nastavak postupka.
13. Osnovni sud je 22. avgusta 2019. godine donio presudu broj 71 0 P 035767 18 P 3 kojom je obavezao tužene da apelantu solidarno isplate iznos od 39.551,85 KM, na ime ulaganja u izgradnju i stavljanje u funkciju stambenog objekta u Banjaluci, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. juna 2007. godine do isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude do isplate. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za naknadu zakonske zatezne kamate određene u fiksnom novčanom iznosu od 39.551,85 KM.
14. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je 12. marta 2020. godine donio presudu broj 71 0 P 035767 19 Gž 4 kojom je žalbu tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
15. Odlučujući o reviziji tuženih, Vrhovni sud je 13. oktobra 2020. godine donio presudu broj 71 0 P 035767 20 Rev 2 kojom je reviziju tuženih odbio.
16. Apelantu je 8. februara 2021. godine dostavljena odluka Vrhovnog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je predmetni parnični postupak trajao nerazumno dugo, te predlaže da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
18. Smatra da mu je zbog dužine trajanja parničnog postupka zakonska zatezna kamata utvrđena u manjem iznosu nego što bi trebala. Ističe da je raniji Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ 19/01) bio povoljniji od novog Zakona o zateznoj kamati Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ 61/18), koji ograničava zakonsku zateznu kamatu do visine glavnice. U vezi s tim smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je, kako navodi, donesen zakon kojim se ograničava iznos visine kamate a da nije obezbjeđeno da redovni sudovi donose odluke u zakonom propisanom roku što je, kako smatra, imalo za posljedicu nanošenje štete apelantu, bez njegove krivice. Zbog navedenog apelant traži da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos koji apelant utvrdi putem sudskog vještaka finansijske struke po okončanju izvršnog postupka.
19. Apelant je 17. juna 2021. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije u kojem navodi da je po okončanju izvršnog postupka angažovao vještaka ekonomske struke u cilju utvrđivanja visine iznosa zakonskih zateznih kamata koje bi apelant mogao ostvariti da iznos prema Zakonu o zateznoj kamati nije ograničen na iznos visine glavnice. Navodi da je vještak izvršio obračun kamate i utvrdio da je apelant oštećen za iznos 52.505,08 KM, zbog čega smatra da je dužnost Republike Srpske da ga za taj iznos obešteti.
b) Odgovori na apelaciju
20. Osnovni sud je u odgovorima na apelaciju opisao procesne radnje ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, pri tome se posebno ne očitujući na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
21. Okružni sud je u odgovorima na apelaciju opisao procesne radnje ističući da su po ocjeni ovog suda tvrdnje iznesene u apelaciji, koje se odnose na povredu prava na imovinu u pogledu nedosuđivanja kamata u fiksnom iznosu paušalne, a ovo iz razloga što se apelant nije žalio na odluku prvostepenog suda u odbijajućem dijelu. U pogledu dužine trajanja postupka kao i prava na donošenje odluke u razumnom roku smatra da je dužina trajanja postupka bila determinisana procesnim zastojem - prekidom postupka nakon smrti prednika apelanta pred prvostepenim sudom kao i da se ni te povrede ne mogu podvesti pod povredu prava na pravično suđenje pred sudom.
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao procesne radnje ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnome sudu, koji u relevantnome dijelu glasi: Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
PREKID, ZASTOJ I OBUSTAVA POSTUPKA
Član 378.
Postupak se prekida:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;
2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6) kad je to drugim zakonom određeno.
Član 380.
Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.
Član 381.
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
Rokovi koji su usljed prekida postupka prestali da teku počinju za zainteresovanu stranku teći u cjelini iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.
Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se po odredbama člana 347. ovog zakona.
24. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 37/12, 14/14 – OUS, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnome sudu, koji u relevantnome dijelu glasi:
IV. UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA SUDOVA
Član 48. stav (3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 035767 20 Rev 2 od 13. oktobra 2020. godine prije podnošenja apelacije, koju presudu je apelant primio 8. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, predmetna apelacija je u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u ovom dijelu, dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe od strane prednika apelanta 4. maja 2007. godine i da je postupak, prema stanju spisa, okončan, prije podnošenja apelacije, donošenjem presude Vrhovnog suda od 13. oktobra 2020. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao oko 13 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode, koji je tokom trajanja bio prekinut zbog smrti prednika apelanta i koji je okončan prije podnošenja apelacije presudom Vrhovnog suda od 13. oktobra 2020. godine. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
34. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut tužbom prednika apelanta 4. maja 2007. godine, te da je Osnovni sud svoju odluku donio nakon pet godina (11. jun 2012. godine), što se ne može smatrati adekvatnom ažurnošću, u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje u razumnom roku, niti je u odgovoru na apelaciju Osnovni sud ponudio obrazloženje za dužinu trajanja postupka. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučio o žalbama u razumnom roku, donoseći odluku u periodu od oko devet mjeseci odnosno 12. marta 2013. godine. U ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža je Osnovni sud svoju odluku donio šest godina nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, što se takođe ne može smatrati adekvatnom ažurnošću, u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje u razumnom roku, niti je Osnovni sud ponudio opravdanje ni za dužinu ponovnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak zbog smrti prednika apelanta bio prekinut rješenjem Osnovnog suda od 13. januara 2017. godine kao i da je apelant prijedlog za nastavak postupka podnio 27. septembra 2017. godine, o kojem prijedlogu je odlučeno tek nakon godinu dana rješenjem Osnovnog suda od 31. oktobra 2018. godine. Ustavni sud na osnovu navedenog zapaža da su, dakle, postojale objektivne okolnosti zbog kojih Osnovni sud u periodu od oko 10 mjeseci nije mogao postupati, ali da kad su te okolnosti prestale Osnovni sud nije u razumnom roku odlučio o apelantovom prijedlogu za nastavak postupka. U nastavku postupka Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud postupali u razumnom roku, donoseći odluke u periodu od oko sedam mjeseci. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnome roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnomu slijedu događaja u ovome predmetu, nego je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proistječe iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se navedeni periodi neopravdane pasivnosti Osnovnog suda mogu pripisati konkretnom slijedu događaja u predmetnom postupku i ne mogu se definirati kao posljedica općih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Dužina trajanja postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od strane Osnovnog suda. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja postupka. S obzirom da je prednik apelanta postupak pokrenuo radi isplate potraživanja, Ustavni sud zapaža da je postupak za apelanta od značaja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se naprijed navedena pasivnost pred Osnovnim sudom u tako dugom razdoblju može karakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, odnosno da odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud koji nije „učinkovito kontrolirao postupak“, suprotno standardima prava na pravično suđenje.
35. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
36. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, nema nadležnost za odlučivanje o naknadi materijalne štete zbog čega nije mogao ni razmatrati ovaj apelantov zahtjev.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, gospodarske uvjete u Bosni i Hercegovini (podatci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
41. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanta na „suđenje u razumnom roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao oko 13 godina, a Osnovni sud očigledno nije „učinkovito kontrolirao postupak“, niti je ponudio objektivno prihvatljiva opravdanja za dugo trajanje postupka pred tim sudom. Takvo postupanje u konkretnom slučaju predstavlja neadekvatno administriranje pravde od strane Osnovnog suda, odnosno postupanje koje je suprotno standardima prava na pravično suđenje i ne zadovoljava zahtjeve prava na suđenje u razumnom roku.
43. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić