Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/22 (Š.H. i D.H.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Služnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-186/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-186/22, rješavajući apelaciju Š. H. i D. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Š. H. i D. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 050342 21 Gž od 13. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. H. i D. H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kreševa, koje zastupa Amra Gurda odvjetnica iz Sarajeva, podnijeli su 17. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 050342 21 Rev od 11. listopada 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud)broj 49 0 P 050342 21 Gž od 13. travnja 2021. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2890/21 od 5. listopada 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 13. travnja 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je tužitelj (S.H.) stekao pravo stvarne služnosti stalnog kolskog i pješačkog prolaza preko nekretnine apelanata kao poslužnog dobra, kako je to prikazano na skici vještaka geodetske struke, te je naloženo zemljišno knjižnom uredu da izvrši uknjižbu prava stvarne služnosti u korist nekretnine tužitelja.

4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je na pripremnom ročištu odbio prijedlog apelanata da se kao dokazi na glavnoj raspravi pročitaju određeni dokazi iz predmeta 49 0 P 051506 19 P, te akt općinske inspekcije, kao i da sud službenim putem od nadležne općinske inspekcije pribavi informacije i akte. Prvostupanjski sud je istakao da su navedeni dokazi predloženi na okolnost utvrđenja da je spor među strankama nastao ranije, te da je uzrok spora u tome što su apelanti prijavili nelegalnu gradnju od strane tužitelja, nakon čega je on sporni put počeo „isticati kao javni put“ i time osporavati apelantima pravo njihovog vlasništva. Prvostupanjski sud je istakao da okolnosti na koje su dokazi predloženi, nisu od značaja za odlučivanje po predmetnom tužbenom zahtjevu, pa je s toga odbio provođenje istih.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tužitelj postavio zahtjev za utvrđivanje prava stvarne služnosti preko nekretnine apelanata kao poslužnog dobra, u korist tužiteljeve nekretnine. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 199. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da se služnost osniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog organa, odnosno zakonom, dok je člankom 210. stavak 1. ZSP propisano da se stvarna služnost osnovi na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njen sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud na temelju svestrane analize iskaza saslušanih svjedoka, te iskaza tužitelja, utvrdio da je sporni put, kao kolski, koristio još otac tužitelja, a kasnije i tužitelj i to od 1980. godine, od kada se u selo i moglo doći zaprežnim kolima. Navedeno je potvrdio i prvoapelant izjavom da je tužitelj ranije od 1980. godine tuda prolazio kolima, ali povremeno sezonski. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud pored iskaza saslušanih svjedoka cijenio i činjenica da je na aerofotogrametrijskom snimanju ovog područja (1987. godine), jasno vidljiv predmetni put kako je pojasnio vještak geometar. Kako apelanti tužitelju nikada nisu branili da prolazi ovim putem kako pješice tako i kolima, Kantonalni sud je istakao da se nije moglo govoriti o pravu sezonskog kolskog prolaza, kako je to navodio prvoapelant, jer je očigledno tužiteljev prednik a i tužitelj prolazio kolima uvijek kad je to trebalo. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski pravilno zaključio da je prednik tužitelja a kasnije i tužitelj, ovim putem nesmetano prolazio kolima i pješice još od 1980. godine, a i danas, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj po osnovu dosjelosti stekao pravo služnosti prolaza. Kantonalni sud je naveo da ostale prizivne prigovore nije cijenio jer nisu od značaja za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

Apelacioni navodi

6. Apelanti se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti, između ostalog, ističu da su tražili prekid postupka do okončanja postupka 49 0 P 051506 19 P u kome se rješavalo prethodno pitanje od kojeg ovisi postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe u predmetnom postupku. Međutim, istakao je da se prvostupanjski sud od tom zahtjevu odnosio kao da nije podnesen. Apelanti dalje ističu da je Kantonalni sud propustio ocijeniti dostavljeno rješenje broj 49 0 P 051506 20 Gž od 9. veljače 2021. godine kojim je okončan postupak koji se vodio po prethodnom pitanju. Pored toga, apelanti ističu da im je oduzeta mogućnost da dokaznim prijedlozima dokazuju činjenice koje su iznijeli u postupku, jer je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu odbio dokazne prijedloge apelanata navodeći da nisu relevantni za odlučenje po predmetnom tužbenom zahtjevu, bez obrazloženja zašto nisu relevantni.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZSP na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/22 (Š.H. i D.H.) | Sudska praksa | Aktio