Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/22 (Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH")

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-568/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-568/22, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH" protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 013664 19 Uvp od 16. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Srđan Blagovčanin advokat iz Banjaluke, podnio je 10. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013664 19 Uvp od 16. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013664 16 U od 26. marta 2019. godine odbačena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Generalni direktor JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar) broj I-8670/16 od 16. septembra 2016. godine (kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za pristup informacijama tog javnog preduzeća).

3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda od 26. marta 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 013664 19 Uvp od 16. septembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje se zbog zabrane pobijanja iz odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne može osporavati predmetnim zahtjevom, proizilazi da je apelant 28. aprila 2016. godine podnio JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar zahtjev za pristup informacijama (koji se odnosi na uvid u kopije svih ugovora o javnim nabavkama radova, roba i usluga, sa pripadajućim aneksima zaključenim u 2015. godini, kopije pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te spiska svih zaposlenih u tom preduzeću). Nadalje, da je dopisom JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (bez datuma) dostavio apelantu odgovor na navedeni zahtjev, bez donošenja odgovarajućeg rješenja u smislu odredbi člana 14. stav (3) Zakona o slobodi pristupa informacijama u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Nakon toga je apelant 1. jula 2016. godine izjavio prigovor protiv navedenog dopisa rukovodiocu navedenog preduzeća, o kojem nije odlučeno u zakonskom roku, zbog čega se obratio upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde, koja je aktom od 5. septembra 2016. godine zatražila od tuženog da hitno poduzme aktivnosti i donese upravni akt po predmetnom zahtjevu, te o tome obavijesti navedenu inspekciju. Dalje, da je postupajući po navedenom zahtjevu upravne inspekcije, tuženi, kao prvostepeni organ u smislu člana 14. stav (3) Zakona, meritorno odlučio po predmetnom zahtjevu apelanta, i isti odbio kao neosnovan, te ga pri tome u pouci o pravnom lijeku poučio da se prigovor protiv tog rješenja može izjaviti Upravi društva u roku od osam dana od prijema rješenja. Konačno, da apelant nije izjavio prigovor drugostepenom organu protiv prvostepenog rješenja, propisan članom 14. stav (4) Zakona, iako je o tome propisno poučen, a kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, zbog čega je primjenom odredbi člana 25. stav (1) tačka 4) ZUS-a odbacio tužbu apelanta u ovoj upravnoj stvari. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 14. stav (3) Zakona kojom je propisano da ako nadležni javni organ odbije pristup informaciji u cijelosti ili djelimično podnosilac zahtjeva se obavještava rješenjem, koje sadrži 1) zakonski osnov izuzeća informacije u smislu ovog zakona, uključujući sva materijalna pitanja važna za donošenje rješenja uzimajući u obzir faktor javnog interesa, i 2) pouku o pravu na prigovor, naznaku adresu organa kojem se prigovor podnosi, rok i troškove za podnošenje prigovora. Također, da je stavom (4) ovog člana propisano da nezadovoljna stranka protiv ovog rješenja može podnijeti prigovor rukovodiocu organa u roku od osam dana od dana prijema rješenja, a stavom (5) da je rješenje koje je donijeto po prigovoru konačno u upravnom postupku i da protiv njega nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda. Nadalje, da je odredbom člana 9. stav (1) ZUS-a propisano da se upravni spor može pokrenuti protiv akta koji je donijet u drugom stepenu, a stavom (2), da se upravni spor može pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u upravnom postupku. Konačno, da je odredbom člana 25. stav (1) tačka (4) ZUS-a propisano da će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, ali da žalba nije izjavljena. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prvostepenim rješenjem utvrdio da je apelant podnio predmetnu tužbu u upravnom sporu protiv prvostepenog upravnog akta (protiv kojeg je dopušten prigovor kao redovan pravni lijek), što je u suprotnosti za citiranim odredbama člana 14. stav (5) Zakona i člana 9. stav (1) ZUS-a, čime je ispunjen uslov za odbačaj predmetne tuže propisan članom 25. stav (1) tačka 4) ZUS-a. Konačno, da je neosnovan navod apelanta da se u konkretnoj upravnoj stvari radi o konačnom drugostepenom upravnom aktu. Naime, iz sadržaja pobijanog prvostepenog rješenja, sa citiranom pravnom poukom o pravu na prigovor, kao i sadržaja žalbe apelanta od 17. juna 2016. godine, zbog „šutnje uprave“, te zahtjeva upravne inspekcije od 5. septembra 2016. godine, jasno proizilazi da navedena žalba nije podnijeta protiv prvostepenog upravnog akta kojim je meritorno riješeno po predmetnom zahtjevu, već protiv dopisa JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (bez datuma), koji ne predstavlja prvostepeni upravni akt u smislu člana 14. stav (3) Zakona, niti se isti može pobijati prigovorom shodno odredbi stava (4) tog člana.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog navodi, da je neosnovan stav redovnih sudova da osporeni akt nije konačan akt. Naime, JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar je, postupajući po zahtjevu za pristup informacijama donio akt (bez datuma) kojim je odlučivao o apelantovom pravu na pristup informacijama, te činjenica da je isti nazvan „dopisom“ ne utiče na karakter i sadržaj upravnog akta i mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka. Nadalje, da je protiv navedenog akta izjavio prigovor, a kako na isti nije dobio odgovor, apelant je izjavio žalbu zbog „šutnje uprave“ u smislu odredbi ZUS-a. Kako apelant nije zaprimio nikakav odgovor od tuženog, podnio je zahtjev za vršenjem inspekcijskog nadzora zbog „šutnje uprave“, nakon čega je tuženom naloženo da donese upravni akt po žalbi, te tuženi donosi rješenje od 16. septembra 2016. godine. Konačno, da iz navedenog proizilazi da apelant nije podnio tužbu protiv akta prvostepenog organa, već protiv konačnog upravnog akta donijetog u drugom stepenu po žalbi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZUS-a i Zakona, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/22 (Udruženje za borbu protiv… | Sudska praksa | Aktio