Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3191/20 (A.Đ.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ratna šteta
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3191/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3191/20, rješavajući apelaciju A. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 093668 19 Rev od 4. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 20. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 093668 19 Rev od 4. februara 2020. godine. Apelant je osporio i Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 093668 18 Gž 2 od 16. aprila 2019. godine, kao i Presudu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 093668 18 P2 od 1. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Gradskog pravobranilaštva Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 20. septembra 2021. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2021. godine. Tuženi nije dostavio odgovor.

4. Apelantu su 24. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore 11. februara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantov otac je Službi uprave za urbanizam, građenje i imovinskopravne poslove Općine Mostar, Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba) podnio zahtjev za povrat stana preciziranog u apelaciji. Služba je 21. novembra 2000. godine donijela rješenje kojim je potvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da može bez ikakvih ograničenja stupiti u posjed tog stana kada on bude obnovljen, s obzirom na to da je uviđajem utvrđeno da je predmetni stan devastiran u ratu. Navedena odluka je donesena shodno odredbi člana 18g. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona). Nakon toga, apelant je 12. maja 2004. godine Službi podnio zahtjev za izmjenu navedenog rješenja jer su njegovi roditelji u međuvremenu umrli pa je apelant tražio da se njemu kao članu porodičnog domaćinstva prizna pravo na povrat predmetnog stana, što je i potvrđeno rješenjem od 14. decembra 2004. godine.

8. Apelant je podnio prijavu Domu za ljudska prava 16. aprila 2001. godine tvrdeći da ne postoji mogućnost za povrat predmetnog stana, te je tražio ili povrat stana ili naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog toga. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, sljednik Doma za ljudska prava, donijela je Odluku o prihvatljivosti broj CH/01/4947 od 6. februara 2006. godine kojom je apelantova prijava u dijelu koji se odnosio na povrat predmetnog stana proglašena preuranjenom jer postupak pred upravnim organima nije bio okončan. U vezi sa zahtjevom za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Komisija je utvrdila da je navedeni zahtjev također nedopušten jer apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove vezano za naknadu štete.

9. Apelant je protiv navedene odluke Komisije 25. maja 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1498/06 od 9. novembra 2007. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio predmetnu apelaciju zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

10. Apelant je 19. maja 2011. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Mostar – Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete vezano za predmetni stan.

11. Apelant je 27. maja 2011. godine Općinskom sudu podnio i tužbu protiv tuženog Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) radi potvrđivanja prava na povrat stana u posjed i naloga tuženom da mu se stan vrati u posjed.

12. Nakon toga, apelant je 5. juna 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2862/15 od 20. aprila 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelantovu apelaciju u odnosu na dužinu trajanja navedenih postupaka, naložio hitno okončanje predmeta i dosudio apelantu naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Tom odlukom Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu navedenu apelaciju podnesenu protiv odluka donesenih u tim postupcima.

Osporene odluke

13. Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 P 093668 11 P od 2. decembra 2011. godine kojim je apelantova tužba u ovom predmetu odbačena jer apelant nije u ostavljenom roku postupio prema rješenju kojim mu je naloženo da imenuje punomoćnika za prijem pismena u BiH.

14. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 093668 12 Gž od 4. aprila 2016. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak jer je utvrđeno da je rješenje o odbacivanju tužbe doneseno prije nego je apelantu uručeno rješenje kojim mu je naloženo imenovanje punomoćnika za prijem pismena u BiH.

15. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 093668 18 P2 od 1. oktobra 2018. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 093668 18 Gž 2 od 16. aprila 2019. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 093668 19 Rev od 4. februara 2020. godine) kojom je utvrđeno da postoji apelantov interes za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem ima stanarsko pravo (stav 1). Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tuženog da izvrši obavezu po rješenju od 14. decembra 2004. godine tako da mu tuženi kao kompenzaciju dodijeli drugi stan iste površine kao onaj na kojem apelant ima stanarsko pravi ili da kao kompenzaciju za nevraćanje u posjed predmetnog stana tuženi apelantu isplati iznos preciziran u presudi kao iznos kupoprodajne vrijednosti tog stana, ili da mu izvrši povrat predmetnog stana u stanju uvjetnom za stanovanje, te da mu naknadi materijalnu štetu zbog boravka na drugom mjestu po 400,00 KM mjesečno, sve računajući za period od 1. novembra 1999. godine do 28. februara 2018. godine u ukupnom iznosu od 88.000,00 KM, te za period od 1. marta 2018. godine do pravosnažnosti presude (stav 2). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3).

16. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelant nesporno ima pravni interes za povrat u posjed predmetnog stana na kojem ima stanarsko pravo. Navedeno je i da je utvrđeno da je stambeno-poslovni objekat „Razvitak“ u kojem se nalazio predmetni stan znatno oštećen u ratnim dešavanjima 1992. godine, te da je odlukom tuženog od 18. jula 1995. godine, između ostalog, utvrđeno da se izvrše detaljna istraživanja svih objekata koji su oštećeni u toku ratnih dejstava, a posebno koji su više puta gorjeli, na osnovu čega bi se donijeli prijedlozi za njihovu sanaciju ili rušenje. Navedeno je da je, u vezi s tim, utvrđeno da je zbog velikih oštećenja i zbog opasnosti koju je predstavljao objekat „Razvitak“ u potpunosti uklonjen njegov stambeni dio u kojem se nalazio i predmetni stan. Uklanjanje je izvršeno na osnovu Dekreta o rušenju građevinskih objekata koji je donijela Komisija EU za obnovu i koji je objavljen u „Službenom glasniku Grada Mostara“. Nadalje, Općinski sud je istakao da nije sporno da apelant nikada nije otkupio predmetni stan niti je započeo takav postupak. Utvrđeno je i da je navedeni objekat srušen 1996. godine ili 1997. godine, a da je predmetna tužba podnesena 18. maja 2011. godine, a tužbeni zahtjev preciziran 27. juna 2016. godine. U vezi s tim je navedeno da je odredbama člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Općinski sud je obrazložio da, dovodeći datum podnošenja predmetne tužbe u kontekst s vremenom nastanka štete, jasno proizlazi da je predmetno potraživanje zastarjelo. Osim toga, navedeno je da je utvrđeno i da apelant ničim nije dokazao da tuženi ne želi da obnovi predmetni objekt, već je istakao da obnova zavisi od priliva novčanih sredstava. U vezi s navedenim, Općinski sud je obrazložio da je odredbom člana 172. ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju nekom licu nanese u svom radu njegov organ i da mora postojati uzročno-posljedična veza između tog rada i nastale štete. Kako u konkretnom slučaju takva veza nije dokazana, to, prema obrazloženju Općinskog suda, ne postoje uvjeti za obavezivanje tuženog za naknadu štete apelantu. Također je navedeno i da je neosnovan i preostali dio apelantovog tužbenog zahtjev kojim je tražio naknadu štete koju je imao zbog boravka u drugom mjestu. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Općinski sud, apelant nije tokom postupka dokazao da nije nosilac stanarskog prava na nekom drugom stanu, da ne koristi tuđi stan po osnovu ugovora o korištenju, da plaća režije za drugi stan i sl., a što je bio preduvjet za dosudu naknade štete po tom pitanju, pa je shodno odredbama čl. 7, 8. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

17. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 093668 18 Gž 2 od 16. aprila 2019. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe i materijalnog i procesnog prava i pravilno i potpuno utvrdio činjenice. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je predmetna tužba podnesena nakon proteka rokova propisanih članom 376. ZOO-a, te da je i pored toga prvostepeni sud obrazložio i činjenice iz kojih proizlazi da je predmetni dio objekta „Razvitak“ morao biti porušen jer je predstavljao opasnost po sigurnost života ljudi, te da apelant u toku postupka nije dokazao da tuženi ne želi i nema namjeru da izvrši rekonstrukciju predmetnog objekta. Navedeno je i da je nesporno da je pravilno utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 172. ZOO-a za obavezivanje tuženog na naknadu štete apelantu s obzirom na to da je nesporno dokazano da između radnji organa tuženog i štete nastale apelantu ne postoji uzročno-posljedična veza iz koje bi proizlazila obaveza naknade štete.

18. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 093668 19 Rev od 4. februara 2020. godine odbio revizije. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da je predmetno potraživanje zastarjelo. Navedeno je i da je, suprotno apelantovim revizionim navodima, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilna ocjena tih sudova da apelantov zahtjev predstavlja zahtjev za naknadu štete uspostavom prijašnjeg stanja, a ne izvršenje činidbe, odnosno obaveze koja proizlazi iz rješenja o priznavanju prava na povrat stana. Ovo stoga jer je predaja predmetnog stana u posjed, prema obrazloženju Vrhovnog suda, uvjetovana obnovom objekta u kojem se stan nalazio, odnosno stvaranjem uvjeta za useljenje u stan. Obrazloženo je i da je pravilan zaključak Općinskog suda i Kantonalnog suda da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koja je apelantu nastala s obzirom na to da nesporno tuženi nije odgovoran za uništenje stana jer se radi o tzv. ratnoj šteti kao višoj sili za koju tuženi, shodno odredbama člana 172. ZOO-a, ne može odgovarati jer nije imao utjecaja na nju. Navedeno je i da je ovakav stav istakao i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 102/18, zbog čega je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant u većem dijelu apelacije navodi hronologiju postupka i odluke koje su u njemu donesene, uključujući i u prethodnim tačkama ove odluke citirane odluke Ustavnog suda i Komisije za ljudska prava. Apelant, također, citira i komentira odredbe ZOO-a, kao i presude Vrhovnog suda koje se odnose na rušenje zgrada zbog dotrajalosti, pri čemu izjednačava status dotrajale zgrade sa statusom zgrade koja je uništena uslijed ratnih dejstava i predmet je ratne štete. Apelant navodi da smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tražio naknadu štete jer tako nešto nikada nije zahtijevao, već je zahtijevao da mu se dodijeli drugi stan u zamjenu za porušeni. Navodi i da je rušenje izvršeno tako što se sve sakrilo od stanara i da nije donesen niti jedan pisani akt u skladu s važećim zakonom vezano za uklanjanje objekta, a sve pod izgovorom da se vrši opravka i izgradnja stanova za stanare. Apelant navodi da su presude donesene a da tuženi nije dostavio niti jedan dokaz da je objekt porušen zbog ugrožene statike, te navodi da ga tuženi sve vrijeme dovodi u zabludu da se stan obnavlja i pri tom izdaje krivotvorenu potvrdu od nepostojećeg organa tuženog koja je ovjerena originalnim pečatom i potpisom. Navodi i da je predmetni postupak trajao preko 21 godinu, od čega mu je Ustavni sud za trajanje postupka od pet godina dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 600,00 KM, ,,te apelant sada traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu i u iznosu od 750,00 KM za period od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2862/15 pa do okončanja predmetnog postupka“.

II.Odgovor na apelaciju 20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

21. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja postupka na koje se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

22. Općinski sud je naveo da smatra da nije počinjena šteta koju apelant navodi, te da taj sud ostaje pri razlozima i stanovištima istaknutim u obrazloženju svoje odluke.

23. U izjašnjenju na odgovore apelant navodi dijelove osporenih presuda i ponavlja apelacione navode.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

26. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službeni glasnik FBiH“ broj 27/99) relevantne odredbe glase: Član 18b. stav 1.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i uništene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarsko prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Član 18g.

Ako je devastirani odnosno oštećeni stan obnovljen, nosilac stanarskog prava može bez ikakvih ograničenja stupiti u posjed tog stana, izuzev ako mu stanarsko pravo nije prestalo u skladu sa članom 5. ovog Zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 093668 19 Rev od 4. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, čl. 8. i 3. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču naknade materijalne štete zbog uništenja stana, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

35. Ustavni sud zapaža da je u svojoj odluci broj AP 2862/15 od 20. aprila 2016. godine odlučivao o pitanju dužine trajanja postupka i u, između ostalog, predmetu broj 58 0 P 093668, te je djelimično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i u tom predmetu naložio Kantonalnom sudu da pod hitno okonča postupak po žalbi protiv rješenja u predmetu broj 58 0 P 093668, te dosudio apelantu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 600,00 KM. Ustavni sud zapaža i da je u predmetu broj AP 2682/15 konstatirano da je apelant u predmetu broj 58 0 P 093668 tužbu podnio 19. maja 2011. godine, te kako postupak nije bio okončan do dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda, odnosno do 20. aprila 2016. godine, to je Ustavni sud donio odluku kako je naprijed navedeno. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da apelant u konkretnom predmetu ističe da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2862/16 postupak okončan tek 4. februara 2020. godine donošenjem presude Vrhovnog suda koja je osporena konkretnom apelacijom, te da zbog toga traži da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku i za taj period i da mu dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 750,00 KM.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u periodu od dana donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2862/16, odnosno 20. aprila 2016. godine pa do okončanja postupka pod brojem 58 0 P 093668 4. februara 2020. godine proteklo tri godine i 10 mjeseci, te da su navedenom periodu donesene presude na tri sudske instance. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se donošenje sudskih odluka na tri instance u periodu od tri godine i 10 mjeseci ne može smatrati prekoračenjem razumnog roka za donošenje sudske odluke i okončanja postupka. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

U odnosu na osporene presude

38. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i detaljna obrazloženja za sve svoje zaključke, uključujući i činjenicu da je apelant tužbom tražio naknadu štete zbog uništenja predmetnog stana. Navedeno proizlazi i iz utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, a na osnovu kojih je zaključeno da tuženi ne može biti odgovoran za štetu jer je nastala u toku ratnih zbivanja i da je objekat srušen jer je predstavljao opasnost po život ljudi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je, suprotno apelantovim navodima da je rušenje obavljeno bez znanja stanara i u tajnosti, zgrada porušena na osnovu javnog dokumenta – Dekreta EU Upravitelja još 1996. godine koji je objavljen u „Službenom glasniku Grada Mostara“.

41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, npr. u Odluci broj AP 102/18 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 102/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na koju se pozvao i Vrhovni sud. U navedenom predmetu Ustavni sud je također rješavao pitanje prava tužiteljice u tom predmetu na naknadu štete od Vlade FBiH zbog uništenja stana u toku ratnih dejstava, a na kojem je tužiteljica imala stanarsko pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „U tom kontekstu, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan potpuno uništena tokom ratnih dešavanja jer se nalazila na liniji borbenih dejstava, iz čega se nameće zaključak da su zgrada i sporni stan uništeni u ratu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 2466/16 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka od 5. jula 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odbivši zahtjeve apelanata za naknadu materijalne štete na njihovim nekretninama jer je utvrđeno da su objekti oštećeni u toku ratnih dejstava na liniji borbenih dejstava, tj. uslijed više sile koja nije propisana kao osnov odgovornosti za štetu, odnosno kad nije dokazano da su nekretnine, koje se nisu nalazile na liniji borbenih dejstava, stavljene pod upravu tužene općine, niti da je ona njima raspolagala“. Ustavni sud podsjeća da su u citiranom predmetu apelanti u sudskom postupku od općine tražili isplatu naknadu materijalne štete zbog uništenja nekretnina u privatnom vlasništvu tokom ratnih dešavanja.

42. Ustavni sud se poziva i na Odluku broj AP 1743/17 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1743/17 od 8. maja 2019. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je također razmatrano pitanje naknade štete za imovinu koja je uništena u ratu. U citiranom predmetu je, između ostalog, navedeno „uvažavajući činjenicu da je apelantu, nesporno, porušena tj. oštećena imovina i time nastala materijalna šteta, Ustavni sud ukazuje da se, i pored toga, takvo oštećenje ne može staviti na teret tuženoj s obzirom na to da, kako je već rečeno, nije ustanovljena uzročno-posljedična veza između radnji organa tužene i nastanka navedene štete, niti je utvrđeno da su štetu počinila lica koja su organi tužene imali ili mogli imati pod svojom kontrolom“.

43. Dakle, kako se i u konkretnom slučaju radi o objektu u kojem je apelant imao stan na kojem je imao stanarsko pravo i kako je predmetni objekat uništen u toku ratnih dejstava, a ostaci porušeni jer su predstavljali opasnost po život ljudi, to Ustavni sud smatra da se stav istaknut u predmetu broj AP 2862/16 može primijeniti i na konkretan slučaj. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi utvrdili i da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ostalih aspekata apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja u tom segmentu prava na pravično suđenje, a kako apelant ničim nije dokazao da je predmetni stan predstavljao njegov dom, kao i da nije koristio sve pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju shodno relevantnim zakonskim odredbama, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je nakon odluke Ustavnog suda od 20. aprila 2016. godine predmetni postupak na tri sudske instance okončan 4. februara 2020. godine, odnosno za tri godine i 10 mjeseci, a što se ne smatra prekoračenjem razumnog roka.

47. Nema kršenja ni ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke prema kojim tuženi nije odgovoran za štetu nastalu apelantu uništenjem u ratnim dejstvima objekta u kojem se nalazio stan na kojem je imao stanarsko pravo.

48. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava vezuje za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da u tom segmentu pravo na pravično suđenje nije prekršeno, kada apelant nije dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom i kada iz stanja spisa ne proizlazi da apelant nije koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju shodno relevantnim zakonskim odredbama.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3191/20 (A.Đ.) | Sudska praksa | Aktio