Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/22 (A. M.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-310/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-310/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Aleksandar Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aleksandar Marjanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 268405 21 Gž 3 od 5. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kremenović&Mikanović“ iz Banjaluke, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 268405 21 Gž 3 od 5. novembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 268405 19 P 2 od 18. marta 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca (Zaštitni fond Republike Srpske) da se obaveže apelant da mu isplati iznos od 12.640,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. novembra 2014. godine i iznos od 37.946,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. januara 2018. godine, te je obavezan tužilac da apelantu plati troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 18. marta 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 268405 21 Gž 3 od 5. novembra 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos od 10.020,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. februara 2018. godine, dok je žalbu tužioca u preostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu, u tom dijelu, potvrdio.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se 23. decembra 2012. godine na regionalnom putu Kneževo-Banjaluka dogodila saobraćajna nezgoda (u kojoj je učestvovao apelant koji je u momentu saobraćajne nezgode upravljao putničkim motornim vozilom koje nije bilo registrovano i kojim je udario u pješaka M.D. (u daljnjem tekstu: oštećeni)). Dalje, da je apelant u krivičnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši oglašen krivim (jer je „u stanju srednjeg pijanstva“, upravljajući putničkim motornim vozilom koje nije bilo registrovano, udario oštećenog usljed čega su kod oštećenog nastupile teške tjelesne povrede, čime je počinio krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske). Konačno, da je tužilac odlučujući o zahtjevu oštećenog za obeštećenje van spora isplatio oštećenom po osnovu materijalne i nematerijalne štete iznos od 12.640,58 KM, kao i da je na osnovu presude Osnovnog suda od 30. septembra 2016. godine tužilac isplatio oštećenom 17. januara 2018. godine iznos od 37.946,12 KM. Okružni sud je ukazao da tužilac osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude ističući, između ostalog, da je povodom predmetnog štetnog događaja tužilac isplatio oštećenom zahtijevane novčane iznose iz kojeg razloga nije ni izvodio dokaz na okolnost visine prosječne neto plate u Republici Srpskoj (te da se u svakom slučaju radi o podatku koji se objavljuje u „Službenom glasniku Republike Srpske“ koji je dostupan sudu, pa da na te okolnosti nije potrebno izvoditi posebne dokaze). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 51. stav (1) tačka 2) Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju propisano da je Zaštitni fond (tužilac u predmetnom postupku) dužan da izvršava obavezu naknade štete trećem oštećenom licu nastale na teritoriji Republike Srpske na osnovu šteta na licima i stvarima ako ih prouzrokuje vozilo čiji vlasnik nije zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Takođe, da je odredbama člana 54. stav (3) navedenog zakona propisano da Zaštitni fond ima pravo na naknadu od lica koje je odgovorno za štetu tj. od vozača koji nije bio osiguran, najviše do iznosa 12 prosječnih neto plata u Republici Srpskoj. Dakle, Okružni sud je naveo da je dužnost tužioca da isplati oštećenom naknadu štete ukoliko je ista prouzrokovana protivpravnim ponašanjem, što je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno u krivičnom postupku u kojem je apelant oglašen krivim. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u vrijeme konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, prema podacima objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 8/18, prosječna plata za 2017. godinu iznosila 835,00 KM, pa da je stoga maksimalan iznos koji tužilac može da potražuje od apelanta iznos od 10.020,00 KM, koji je Okružni sud u konkretnom slučaju tužiocu i dosudio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je Okružni sud visinu prosječne plate za 2017. godinu utvrdio iz „Službenog glasnika Republike Srpske“ broj 8/18 koji nije izveden kao dokaz na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, apelant ističe da je Okružni sud „preuzeo ulogu tužioca“ kada je „preuzeo obavezu da pribavlja dokaze“ koje tužilac nije priložio kao dokaz u predmetnom postupku (dokaz o visini prosječne plate za 2017. godinu).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju dao jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, u takvom obrazloženju Okružnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/22 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio