Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2587/20 (Zdravstvena ustanova Apoteka Bužim)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 37
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 7
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2587/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2587/20, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove Apoteka Bužim, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravstvene ustanove Apoteka Bužim podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 079569 18 Pž od 1. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravstvena ustanova Apoteka Bužim (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnijela je 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 079569 19 Rev od 18. februara 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 079569 18 Pž od 1. novembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 079569 16 Ps od 6. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelantica je prije podnošenja ove apelacije, 11. februara 2019. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 079569 18 Pž od 1. novembra 2018. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP-643/19 od 10. aprila 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je tu apelaciju odbacio kao preuranjenu jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 079569 19 Rev od 18. februara 2020. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja USK (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 14. do 22. decembra 2021. godine.
5. Apelantici su 25. februara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.
6. Apelantica u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica je 7. septembra 2016. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete u iznosu od 48.259,33 KM. Apelantica je tužbi navela da je dugi niz godina u poslovnom odnosu sa tuženim (po osnovu Ugovora o izdavanju lijekova sa liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, sanitarnih sprava i pomagala za dijabetičare osiguranim licima tuženog), da je obaviještena da njena prijava nije ispunila uslove tražene Javnim pozivom za uspostavljanje ugovornog odnosa sa tuženim (od 28. januara 2016. godine). Dalje, apelantica je navela da tuženi nije odlučio o njenom prigovoru već je objavio ponovni Javni poziv (28. marta 2016. godine) na koji se apelantica prijavila, te je nakon provedene procedure zaključila Ugovor sa tuženim o izdavanju lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Apelantica smatra da joj je tuženi nezakonitim i nesavjesnim ponašanjem nanio štetu jer je u periodu do potpisivanja Ugovora izdavala lijekove na posebne recepte osiguranicima tuženog u vrijednosti od 48.259,33 KM, dok je tuženi povećao svoju imovinu za isti iznos, te smatra da je u konkretnom slučaju nastao vanugovorni odnos sa tuženim. S druge strane tuženi je osporio tužbeni zahtjev u cjelini, istaknuvši da apelantica potražuje iznos za ispostavljene fakture u periodu za koji nije bila ovlaštena (nije imala zaključen ugovor sa tuženim) za pružanje predmetnih usluga. Tuženi je naveo odredbe čl. 37. i 40. Zakona o zdravstvenom osiguranju USK i naveo da je apelantica na svoju ruku izdavala recepte s ciljem da ostvari materijalnu korist, budući da nema pravnog osnova za izdavanje lijekova na posebne recepte.
9. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 079569 16 Ps od 6. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi po osnovu neosnovanog sticanja isplati iznos od 48.259,33 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka, dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka.
10. Nakon ocjene dokaza (koji su taksativno pobrojani i analizirani na str. 4 - 17 obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da apelantica u utuženom periodu nije imala zaključen ugovor o izdavanju lijekova sa liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, te je unatoč tome pacijentima izdavala lijekove i potom tražila da joj tuženi refundira određene novčane iznose za izdate lijekove. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je između stranaka dugi niz godina zaključivan Ugovor o izdavanju lijekova sa liste iz obveznog zdravstvenog osiguranja i da je bila nepotpuna apelanticina prijava na Javni poziv od 28. januara 2016. godine za dostavljanje prijava u svrhu uspostavljanja ugovornog odnosa (u pogledu nedostatka izjave ovlaštenog lica da nije oglašen krivim za težak profesionalni propust). Dalje, apelantičina prijava za ponovni Javni poziv tuženog je bila uredna, nakon čega je apelantica sa tuženim 15. aprila 2016. godine zaključila Ugovor o izdavanju lijekova sa liste lijekova iz obveznog zdravstvenog osiguranja, dok apelantica ne spori da u utuženom periodu nije imala zaključen Ugovor sa tuženim i da je pored toga izdavala lijekove sa ove liste pacijentima. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li apelantica ima pravo od tuženog da traži isplatu sredstava po osnovu izdatih lijekova sa liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u datom periodu, iako nije postojao Ugovor među parničnim strankama na temelju kojeg bi apelantica mogla vršiti izdavanje tih lijekova.
11. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je reguliran način sticanja bez osnova, te je istakao da apelantica ničim nije dokazala da su njena sredstva na bilo koji način, bez bilo kakvog osnova prešla na tuženog, niti je dokazala da joj je tuženi svojim radnjama pričinio štetu po bilo kom osnovu. Pored toga, sud je naveo da u skladu sa odredbom člana 53. stav 3. ZPP nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, istaknuvši da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potraživanju apelantice po osnovu izdatih računa bez pravnog utemeljenja. Dalje, sud je naveo odredbe člana 37. Zakona o zdravstvenom osiguranju USK (ispravno Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH, u daljnjem tekstu: ZZO) i tačku 11. stav 5. Odluke o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja, te je konstatirao da je apelantica prilikom izdavanja lijekova na poseban recept postupala suprotno navedenim zakonskim odredbama i Odluci odnosno, da bez zaključenog Ugovora sa tuženim nije mogla izdavati lijekove sa liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja na poseban recept i tražiti subvencioniranje cijene za iste. Obzirom da apelantica tokom postupka nije dokazala da joj je tuženi nanio štetu po bilo kojem osnovu ili da se na njen račun neosnovano obogatio, Općinski sud je primjenom odredbe člana 123. ZPP odlučio kao i izreci presude. Pri tome, sud je ukazao na Javni poziv koji je objavio tuženi i da su uslovi koje je propisivao (u pogledu sadržaja prijave, rokova i prava tuženog da poništi Javni poziv) bili poznati apelantici. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je apelantici moralo biti poznato da je u prijavi na Javni poziv dužna dostaviti izjavu ovlaštenog lica da nije oglašena krivom za težak profesionalni propust i da je tužena osnovano obavijestila apelanticu da je njena prijava nepotpuna odnosno, da apelantica neosnovano tokom postupka tvrdi da je njena prijava nezakonito odbačena. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio pozivom na odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 396. stav 2. ZPP, te u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 079569 18 Pž od 1. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.
13. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju odnosno, da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno iz utvrđenih činjenica zaključio da nepostojanje zaključenog ugovora predstavlja prepreku ostvarenja prava apelantice na plaćanje lijekova izdatih mimo ovlaštenja koja može imati samo na osnovu zaključenog ugovora o izdavanju lijekova sa tuženim, koje apelantica nije sporila tokom postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku ugovora stranaka iz oblasti zdravstvenog osiguranja u kojem su strogo propisana pravila poslovanja tuženog i zdravstvenih ustanova (apoteka). Naime, ako bi svaka apoteka bez ikakvog ugovornog odnosa davala pacijentima lijekove sa esencijalne liste (čija je cijena višestruko niža od stvarne cijene lijeka) i naknadno od tuženog tražila isplatu razlike cijene do stvarne cijene lijeka, ovakvo poslovanje bi dovelo do nemogućnosti kontrole izdavanja lijekova od pojedinih apoteka i njihovo plaćanje od strane tuženog (Zavoda ZO). Obzirom na navedeno, kao i na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je konstatirao da apelantica nije pretrpila materijalnu štetu zbog neke radnje tuženog. Ovo iz razloga što tuženi nije učinio ili propustio bilo kakvu radnju koja bi uzrokovala štetu apelantici, na koju se ona poziva. Također, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da tuženi u konkretnom slučaju nije ništa stekao bez osnova niti je šta uštedio na teret apelantice. Naime, neosnovan je žalbeni navod da je tuženi dužan platiti lijekove koje je apelantica izdavala u utuženom periodu iz razloga što tuženi nije dužan platiti apelantici razliku u cijeni lijekova ako tu dužnost nije na sebe preuzeo ugovorom. Ponovio je da bi u suprotnom, svaka apoteka mogla, bez ikakvog ugovornog odnosa, izdavati lijekove sa esencijalne liste a zatim od tuženog tražiti razliku cijene lijekova, što je neprihvatljiva praksa u poslovanju zdravstvenih ustanova koje je strogo normirano i pod kontrolom propisa iz oblasti zdravstvenog osiguranja. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode o povredi odredaba parničnog postupka obzirom da je prvostepena presuda jasna u izreci i obrazloženju. Naime prvostepeni sud je ocijenio sve izvedene dokaze i jasno naveo činjenice koje je utvrdio tom ocjenom, te je naveo i materijalno pravo koje je primijenio na utvrđene činjenice i jasno obrazložio svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je apelantici u potpunosti omogućeno vršenje svih parničnih radnji u smislu odgovora na tužbu, iznošenja činjenica, predlaganja i izvođenja dokaza, dostava sudskih pismena, pravnog lijeka, tako da su neosnovani i žalbeni navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbama člana 386. ZPP, obzirom da je apelantica izgubila parnicu, te je u skladu sa članom 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
14. Vrhovni sud je rješenjem broj 17 0 Ps 079569 19 Rev od 18. februara 2020. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelantice.
15. Vrhovni sud je ukazao da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi, te je obzirom na označenu vrijednost spora u konkretnom slučaju (48.259,33 KM) zaključio da nije ostvaren imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP. Dalje, iako je apelantica predložila izuzetno postupanje po reviziji (član 237. st. 3. i 4. ZPP), Vrhovni sud je obrazložio da apelantica u konkretnom slučaju nije postupila u skladu sa članom 237. stav 5. ZPP. Naime, apelantica u reviziji, osim paušalnog pozivanja, nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, zbog čega je njena revizija, primjenom odredbe člana 247. stav 4. ZPP, odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica je prezentirala njen poslovni odnos sa tuženim po osnovu Ugovora o izdavanju lijekova sa liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koji je zaključivala sa njim prethodnih godina, te je ukazala na nedostatke postupka koji je proveo tuženi u 2016. godini (Javni poziv tuženog iz 2016. godine). S tim u vezi, apelantica je navela da je tuženi u tom postupku nezakonito odbacio njenu prijavu i onemogućio joj da pokrene upravni spor, kao i da sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili odredbe Zakona o javnim nabavkama. Dalje, apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno zaključili da između nje i tuženog u spornom periodu nije postojao ugovorni odnos odnosno, da su trebali utvrditi da je između nje i tuženog nastao „vanugovorni obligacioni odnos“ na osnovu kojeg je i tražila isplatu štete zbog sticanja bez osnova. Pri tome, apelantica je istakla da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova tuženog i da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, ZZO i ZOO. Osim toga, apelantica smatra da je, suprotno zaključku Vrhovnog suda, u svojoj reviziji naznačila pravna pitanja u skladu sa odredbom člana 237. stav 5. ZPP i da je osnovana njena revizija. II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelantice navedena u apelaciji, te da je o odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava.
18. Općinski sud je u odgovoru kratko naveo da je njegova odluka potvrđena odlukom drugostepenog suda, te da su u cijelosti neosnovani navodi apelantice.
19. Tuženi je u svom odgovoru kratko ponovio hronologiju predmetnog postupka i ukazao na odredbe ZZO (čl. 37. i 40), te je istakao da apelantica u konkretnom slučaju nije imala pravnog osnova za izdavanje lijekova na posebne recepte, kao ni pravo na naknadu štete koju potražuje. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 53. (stav 3.)
(3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
21. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – OUS i 36/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 37.
(1) Zdravstvena zaštita iz člana 34. ovog zakona pruža se osiguranim licima u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je kantonalni zavod osiguranja zaključio ugovor o pružanju zdravstvene zaštite.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, Federalni zavod osiguranja i reosiguranja zaključuje ugovore sa zdravstvenim ustanovama koje obezbjeđuju usluge zdravstvene zaštite iz člana 7. stav 2. alineja 1. i 2., ovog zakona, a koje se finansiraju iz sredstava federalne solidarnosti.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 079569 19 Rev od 18. februara 2020. godine kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelantica koristila. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 079569 18 Pž od 1. novembra 2018. godine, protiv koje je apelantica podnijela apelaciju broj AP-643/19 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 13. decembra 2018. godine, a apelacija broj AP-643/19 je podnesena 11. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosio na utvrđenje prava na naknadu štete odnosno, potraživanje apelantice na ime refundiranja iznosa za izdate lijekove. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građansko pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
32. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda kojom je, primjenom relevantnih odredbi ZZO, ZPP i ZOO, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi na osnovu neosnovanog sticanja isplati određeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice odnosno zašto je pravilna odluka prvostepenog suda, donesena u postupku po apelanticinoj tužbi, te su dali iscrpne razloge zašto navodi apelantice ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Općinski sud je utvrdio da apelantica u konkretnom slučaju nema pravnog osnova da potražuje naknadu štete budući da nije imala zaključen ugovor sa tuženim u spornom periodu izdavanja lijekova koji se nalaze na listi lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koji se subvencioniraju od strane tuženog odnosno, da nije dokazala da joj je tuženi nanio štetu po bilo kojem osnovu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelantice, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud, u predmetnom postupku proveo predložene dokaze, da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je utvrdio neosnovanost tužbenog zahtjeva apelantice, koju je potvrdio Kantonalni sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke također potvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda vezano za činjenicu da apelantica nema pravni osnov (zaključen ugovor sa tuženim) da od tuženog potražuje štetu za izdate lijekove sa esencijalne liste u periodu navedenom u tužbenom zahtjevu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da je prodaja lijekova sa esencijalne liste praćeno strogom procedurom izbora apoteke za takve poslove, koja činjenica je izostala u konkretnom slučaju apelantica za utuženi period.
35. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZZO, ZPP i ZOO na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
36. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
37. U vezi s navodima apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su Kantonalni i Općinski sud dali detaljne razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZZO, ZPP i ZOO, tužbeni zahtjev apelantice odbijen. U datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je je te navode ocijenio neosnovanim.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić