Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3853/20 (Javno preduzeće Radio televizija Republike Srpske i S. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Nematerijalna šteta
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Miješanje
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3853/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3853/20, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća Radio-televizija Republike Srpske i Siniše Mihailovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka
b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Javnog preduzeća Radio-televizija Republike Srpske i Siniše Mihailovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006426 20 Gž 2 od 5. avgusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javno preduzeće Radio-televizija Republike Srpske i Siniša Mihailović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banjaluke, podnijeli su 28. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006426 20 Gž 2 od 5. avgusta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužilaca u predmetnom postupku Mladena Ivanića i Siniše Đorđevića (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužilac ili tužioci) i drugotuženog u predmetnom postupku Momira Dejanovića, direktora Centra za humanu politiku iz Doboja (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 19. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i drugotuženi su 26, odnosno 22. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 4. januara 2022. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 006426 16 P 2 od 2. decembra 2019. godine kojom su obavezani apelanti i drugotuženi da tužiocima, po osnovu štete zbog povrede časti i ugleda usljed širenja neistinitih navoda objavljenih u Političkom magazinu ,,Pečat“, objavljenom u programu prvotuženog 11. juna 2009. godine, solidarno isplate svakom tužiocu iznos od po 4.000,00 KM, uz zakonom utvrđenu zateznu kamatu, te da tužiocima solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, uz zakonsku zateznu kamatu, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknade zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Presudom je takođe odbijen prigovor drugotuženog o mjesnoj nenadležnosti suda, te je određeno da se protivtužba drugotuženog smatra povučenom.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo odredbe člana 300 stav 1 i člana 301 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je u predmetnom postupku tužioce na osnovu punomoći od 24. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu: predmetna punomoć), zastupao određeni advokat. Dalje je navedeno da je drugotuženi sporio da je prvotužilac lično potpisao predmetnu punomoć za podnošenje tužbe i zastupanje tokom postupka, predloživši da se radi utvrđenja autentičnosti potpisa sprovede vještačenje po Forenzičkom centru za vještačenje dokumenata d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Forenzički centar). U vezi s tim, obrazloženo je da je Forenzički centar dostavio svoj nalaz i mišljenje, u kojem je iznesen konačan zaključak vještačenja – mišljenje u kojem je navedeno da je nedvosmisleno utvrđeno da nije svojeručno izveo sporni skraćeni – parafni potpis na predmetnoj punomoći ispod riječi „Punomoć dao“, skriptor koji je izveo prikazane nesporne skraćene – parafne potpise, a identifikovan je kao prvotužilac. Dalje je obrazloženo da je pri navedenom nalazu i mišljenju vještak iz Forenzičkog centra ostao u svom iskazu, koji u iskazu nije bio siguran i izričit da li je prilikom rada na vještačenju korišćena originalna punomoć na kojoj se i spori potpis prvotužioca, iako je Forenzičkom centru dostavljen cijeli spis u kojem je bila i originalna predmetna punomoć. Stoga je zaključeno da se navedenom iskazu nije moglo u potpunosti dati povjerenje jer izričito ne potvrđuje dostavljeni nalaz i mišljenje, pogotovo konačno mišljenje, pa se na njima nije moglo zasnovati utvrđenje da na predmetnoj punomoći nije lični potpis prvotužioca. Osnovni sud je naveo da je podneskom od 9. juna 2011. godine prvotužilac izjavio da je potpis na datoj punomoći njegov i da je osporavanje potpisa bespredmetno, da u potpunosti podržava rad svog advokata, čiji navodi su istovremeno i njegovi navodi, pri čemu je ostao i u iskazu prilikom saslušanja kao parnične stranke. Istaknuto je da je navedenom iskazu dato povjerenje jer nije u suprotnosti s materijalnim dokazima, na koji način je osporeno konačno mišljenje Forenzičkog centra da na predmetnoj punomoći nije potpis prvotužioca, a prvotužilac je prihvatio sve radnje svog punomoćnika kao svoje.
9. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih materijalnih dokaza utvrđeno da je na programu prvoapelanta 11. juna 2009. godine emitovan politički magazin „Pečat“, u kojem je objavljen prilog „Dobojske gluposti“ drugoapelanta kao autora. Dalje je navedeno da je drugoapelant u prilogu iznio izražavanje: „Tužilac je Salih Memić, koji je žmirio na prijave još 2001. godine. Žmirio je i na ugovore koje je, u ime Udruženja 'Složno' pravio advokat Siniša Đorđević, za kojeg ovdje u Doboju tvrde da je organizator cijele ove prevare u kojoj su zaglibili mnogi.“ Dalje je navedeno da je iznio sljedeće izražavanje: „Zbog uticaja Siniše Đorđevića na Mladena Ivanića, Dragan Mikerević i Siniša Marić napustili su PDP, a Đorđević je postao prvi čovjek ove stranke u Doboju. U međuvremenu, je postao jako bogat. Iz svih ugovora izvlačio je procenat koji je išao na njegov račun. Postao je vlasnik i više lokala u zgradama koje je radio kriminalac Mećina.“ Takođe je navedeno da je prenio izražavanje sljedećeg sadržaja: „U samoj opštini su nam tvrdili da je pola ministara Vlade Mladena Ivanića pritiskalo inspekcijske i druge organe da zaobilaze Udruženje 'Složno'.“ Ukazano je da je u prilogu preneseno izražavanje drugotuženog sljedećeg sadržaja: „Pa koliko ja znam Siniša Đorđević je tu radio pravne poslove, ali ja mislim i da je osim tih pravnih poslova obezbjeđivao i drugu logistiku i njegova uloga u svakom slučaju je vrlo interesantna. On je tada imao i podršku već spomenutog predsjednika Vlade RS Mladena Ivanića i mislim da bez te podrške...“, te preneseno njegovo izražavanje: „Ja moram isto tako reći da je ta gradnja u vrijeme, u svojoj ranoj fazi, imala podršku i tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Srpske Mladena Ivanića i njegove političke stranke“, kao i izražavanje: „Siniša Đorđević je definitivno organizator ove grupe koja je uz pomoć načelnika Obrena Petrovića i inspekcijskih organa, zatim nekih bivših ministara i suda u Doboju, oštetio brojne građane i dobojski budžet i uz to se i enormno obogatio...“ Osnovni sud je naveo da je u prilogu preneseno izražavanje Zorana Miličevića sljedećeg sadržaja: „Ja sam vjerovao jer je ugovore radio Siniša Đorđević za udruženje Složno i smatro sam logičnom ako je već dajem, a dajem svoju, brat i ja, dajemo svoju kuću i okućnicu da bi on stvorio ovo što je stvorio što vidite iza nas, da će on imati koristi, da od te koristi ne mogu imati ja samo štetu, međutim eto stvari se odvijaju tako, vrlo ružno.“ Takođe je ukazano da je u programu prvoapelanta objavljen demanti drugotužioca.
10. Osnovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tužioci lica koja su se u vrijeme iznošenja predmetnog izražavanja bavila političkim djelatnostima, a drugotužilac i drugim poslom – advokaturom koja je takođe izložena javnosti, a time i sam drugotužilac. Dalje je navedeno da iz objavljenog priloga „Dobojske gluposti“ proizlazi izražavanje kojim je drugotužilac kao advokat označen kao „... organizator cijele prevare u kojoj su zaglibili mnogi“; „... da je iz svih Ugovora koje je navodno pravio za Udruženje 'Složno' izvlačio procenat koji je išao na njegov račun“; „... da je postao vlasnik više lokala u zgradama koje je pravio kriminalac Mećina...“; „... da je definitivno organizator grupe koja je uz pomoć načelnika Petrović Obren, inspekcijskih organa, bivših ministara i suda u Doboju oštetila brojne građane i dobojskli budžet i enormno se obogatio...“. Takođe je ukazano da je prvotužilac označen kao lice – predsjednik Vlade Republike Srpske „... čijih je pola ministara priotiskalo inspekcijeske i druge organe da zaobidu Udruženje 'Složno'...“; „... da je drugotužilac za koga se tvrdi da ima ineteresantnu ulogu u radu Udruženja 'Složno' imao podršku drugotužioca kao predsjednika Vlade i da bez te podrške…“; „... da je gradnja od strane Udruženja 'Složno' imala i podršku tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Srpske i njegove političke stranke...“, što su sve iznošenja drugoapelanta i drugotuženog koja je prenio prvoapelant u emisiji koja je emitovana u njegovom programu, što su sve u svojim iskazima potvrdili i tužioci saslušani kao parnične stranke, smatrajući navode kao neistine. Imajući u vidu navedeno, shodno odredbi člana 3 stav 1 tačka g) Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), Osnovni sud je ocijenio da se apelanti imaju smatrati „autorima“ navedenih izražavanja s obzirom na to da je „autor“ svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje, a ne samo novinar.
11. Osnovni sud je naveo da nije dovoljno samo isticanje apelanta i drugotuženog, koja proizlaze iz iskaza drugoapelanta, detaljno navedena na stranici 23 i 24 prvostepene odluke, „nego ta isticanja moraju biti podložna dokazivanju“, odnosno apelanti i drugotuženi moraju dokazati istinitost svog iznošenja ili pronošenja, a zbog svega navedenog ne može se smatrati da je drugotuženi iznosio stavove nevladine organizacije u kojoj radi, nego iz navedenog proizlazi da su to iznošenja drugotuženog. Osnovni sud je zaključio da se navedeno izražavanje apelanata i drugotuženog o tužiocima „ne može smatrati vrijednosnim sudom s obzirom na to da isti predstavlja vrednovanje nečijeg postupka, u kojem vrednovanju nije sadržana tvrdnja o nekom događaju ili stanju, a pored toga vrijednosni sud, odnosno mišljenje nije podložno dokazivanju“. Dalje je navedeno da apelanti i drugotuženi, na kojima je teret dokazivanja, tokom postupka nisu dokazali da je istinito njihovo izražavanje u odnosu na tužioce objavljeno u emisiji ,,Pečat“ na programu prvoapelanta.
12. Shodno navedenom i utvrđenom, Osnovni sud je zaključio da su drugoapelant i drugotuženi (fizička lica) autori izražavanja koje je emitovano u emisiji prvoapelanta, a da je prvoapelant (pravno lice – javni organ) emiter koji je emitovao emisiju i na navedeni način dalje prenio izražavanja, te je ukazano da je on mogao kontrolisati sadržaj izražavanja jer su „iznijete činjenice koje predstavljaju neistinitu informaciju, a [apelanti i drugotuženi] suprotno nisu dokazali, odnosno nisu dokazali da je njihovo prethodno navedeno izražavanje istinito“. Dalje je navedeno da su apelanti i drugotuženi iznijeli činjenice koje predstavljaju neistinite informacije o tužiocima i koje nisu dokazali bilo kakvom pravosnažnom presudom suda. Istaknuto je da su same riječi „... organizator cijele ove prevare…“, „...podrška tadašnjeg predsjednika Vlade…“, kao i drugi izneseni navodi podložni dokazivanju i mogu se dokazati pravosnažnom sudskom presudom, a nije predočen niti jedan dokaz da su takvi postupci protiv tužilaca pokretani. Osnovni sud je takođe ukazao da priložene sudske presude, kojima je Milenko Božić proglašen krivim za počinjeno krivično djelo prevare, nisu dokaz da su u tome učestvovali i tužioci na bilo koji način jer njihova odgovornost nije utvrđena. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da sporno izražavanje apelanta i drugotuženog predstavlja za tužioce klevetu jer navedena izražavanja nisu dokazana kao istinita prema članu 5 ZZK, na koji način su apelanti i drugotuženi povrijedili nematerijalna dobra tužilaca (ugled i čast). Istaknuto je i da je na osnovu materijalnih dokaza, iskaza tužioca kao parničnih stranaka i iskaza saslušanih svjedoka (Radmile Đuranović, Spasoja Bjelanovića, a djelimično na osnovu iskaza svjedoka Zorana Miličevića i Srećka Kršića) utvrđeno da se radi o objavljivanju i prenošenju neistina o tužiocima.
13. Osnovni sud je naveo da su predmetnim izražavanjima koja nisu dokazana, pa se stoga imaju smatrati neistinitim, apelanti i drugotuženi povrijedili i narušili čast i lični i profesionalni ugled tužilaca, koji su, s obzirom na poslove kojima su se bavili (predsjednik Vlade Republike Srpske i priznati advokat), odnosno funkcije na kojima su se nalazili, bili javne ličnosti. Dalje je navedeno da je predmetno izražavanje bilo dostupno širokoj javnosti jer je izneseno u gledanoj emisiji, na koji način je omalovažavan njihov rad i dostojanstvo jer su radili odgovorne poslove, odnosno bili na odgovornoj funkciji, te je navedenim izražavanjem stvorena negativna predstava (slika) o tužiocima i umanjen njihov lični i profesionalni ugled. Istaknuto je da u postupku nije utvrđeno da postoje izuzeci navedeni u članu 6 ZZK. Osnovni sud je ocijenio da su tužioci zbog navedenog klevetničkog izražavanja apelanata i drugotuženog pretrpjeli nematerijalnu štetu u smislu odredbe člana 200 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, ukazano je na iskaze tužilaca te je, cijeneći navode iskaza i imajući u vidu njihov ugled u Doboju i šire, tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti dosuđen iznos od po 4.000,00 KM. Dalje je obrazloženo da dosuđeni iznos odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra, da je adekvatna naknada i satisfakcija trpljenju koje je kod njih nastalo, da dosuđeni iznos predstavlja dovoljnu satisfakciju za tužioce, da je drugotužilac umanjio nastalu štetu objavljivanjem demantija, dok se prvotužilac nije obraćao apelantima i drugotuženom sa zahtjevom za ispravku iznošenja, na koji način je propustio da umanji nastalu štetu. Takođe je istaknuto da se imala u vidu i dosadašnja sudska praksa u sličnim postupcima, kao i da je dosuđena naknada proporcionalna prouzrokovanoj šteti, u skladu sa članom 11 ZZK, te su cijenjena i lična svojstva tužilaca, sve bliže obrazloženo u presudi.
14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 006426 20 Gž 2 od 5. avgusta 2020. godine djelimično je uvažena žalba drugotuženog i presuda Osnovnog suda ukinuta u dijelu izreke kojim je obavezan drugotuženi da zajedno s apelantima solidarno isplati svakom tužiocu određene iznose, kao i da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka, pa se u navedenom dijelu tužba odbacuje u odnosu na drugotuženog, dok je žalba drugotuženog za naknadu troškova postupka odbijena. Presudom je dalje djelimično uvažena žalba apelanata i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je snižen dosuđeni iznos troškova postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba apelanata.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se žalbom drugotuženog osnovano ukazuje da je u odnosu na drugotuženog povučena tužba, te da je donošenjem prvostepene presude Osnovni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojima se ukazuje da se iz sadržaja prvostepene presude ne može utvrditi koje izražavanje predstavlja povredu ugleda, i to svakog tužioca pojedinačno. U vezi s tim, ukazano je na utvrđenje prvostepenog suda u pogledu sadržaja predmetne emisije, te činjenice da je prvostepeni sud na strani 22 prvostepene presude (posljednji pasus) jasno izdvojio sporna izražavanja drugoapelanta i drugotuženog u odnosu na svakog od tužilaca, te u nastavku obrazloženja (strane 23–27) presude dao jasne razloge zašto ona predstavljaju klevetu, kao i o nastanku i visini štete. Istaknuto je da navedene razloge u cijelosti prihvata i Okružni sud i na koje se upućuju kako se ne bi nepotrebno ponavljali i u drugostepenoj odluci. Okružni sud je ocijenio i da, suprotno navodima žalbe, prvostepenom presudom nije utvrđena odgovornost apelanata u odnosu na izjavu Zorana Milićevića (već isključivo za izražavanja drugoapelanta i drugotuženog). Dalje je ocijenjeno da su neosnovani i žalbeni navodi apelanata kojima se ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno na pogrešnu ocjenu nalaza Forenzičkog centra. U vezi s tim, obrazloženo je da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, svakog zasebno i u njihovoj međusobnoj vezi, izveo pravilan zaključak u pogledu potpisa prvotužioca na predmetnoj punomoći, te je u obrazloženju presude dao jasne razloge za takvo utvrđenje, navodeći da se na nalazu i iskazu vještaka nije moglo zasnovati utvrđenje da na predmetnoj punomoći nije lični potpis prvotužioca s obzirom na to da iskaz vještaka izričito ne potvrđuje dostavljeni nalaz i mišljenje, dok je s druge strane prvotužilac bio izričit u pogledu autentičnosti njegovog potpisa. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti ni žalbene navode apelanata kojima se ukazuje da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude propustio da cijeni materijalni dokaz – pravosnažnu krivičnu presudu Osnovnog suda kojom je Milenko Božić proglašen krivim za počinjeno krivično djelo prevare zato što je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasnu ocjenu navedenog dokaza. Međutim, Okružni sud je zaključio da se žalbom apelanata osnovano osporava prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, odnosno ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno cijenio uspjeh stranaka u parnici imajući u vidu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je izračunao novi iznos troškova postupka koji su apelanti dužni da plate tužiocima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog povrede navedenih prava i naknadu troškova parničnog i apelacionog postupka.
17. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te kršenju prava na obrazloženu presudu, pristup sudu i nepristrasan sud. Nadalje, apelanti navode da su donesene presude plod pritisaka tužilaca na sud, jer smatraju da se ne može drugačije obrazložiti činjenica da je usvojen tužbeni zahtjev prvotužioca, za kojeg je tokom postupka utvrđeno da nije dao punomoć za zastupanje, odnosno da je njegov potpis na punomoći falsifikovan, kako je utvrdio nalaz Forenzičkog centra. U vezi s tim, ističu da je nalaz vještačenja relevantan jer u tom slučaju prvotužilac nije blagovremeno podnio predmetnu tužbu i sud je treba odbaciti kao neblagovremenu, odnosno kao podnesenu od strane neovlašćenog lica. Smatraju da prvotužilac nije mogao radnje advokata konvalidirati pismenom od 9. juna 2011. godine jer u njemu nije naveo istinite činjenice u vezi s potpisom.
18. Apelanti smatraju da Okružni sud nije dao valjano obrazloženje u pogledu relevantnih činjenica koje uopšte nisu razjašnjene. Takođe smatraju da tužioci nisu dokazali namjeru ili nepažnju apelanta prilikom emitovanja predmetne emisije. U vezi s tim, ukazuju da je drugoapelant u predmetnoj emisiji imao intervju uživo sa Zoranom Miličevićem i drugotuženim, čija su izražavanja direktno prenošena u emisiji. Dalje ukazuju da apelanti, osim „živog“ intervjua i pozivanja na komentare Zorana Miličevića, drugotuženog i drugih građana Doboja kao izvora informacija, nisu spominjali tužioce u kontekstu koji im pogrešno nameće sadržaj tužbe. Ističu da informacije drugotuženog nisu izazivale bilo kakvu sumnju u pogledu istinitosti. Takođe ističu i da je izjava Zorana Miličevića autentična kako u predmetnoj emisiji tako i na ročištu od 13. jula 2011. godine, što je detaljno obrazloženo u apelaciji. Apelanti navode i da je svjedok Srećko Kršić bio jasan u iskazu da kada je zaključivao ugovor s Udruženjem „Složno“ da Milenko Božić, zvani Mećina, nije bio prisutan na ovjeri potpisa, ali je bio prisutan drugotužilac, te da je svjedok čuo da je sve ugovore sačinjavao drugotužilac, kao i da su u sve te poslove bili uključeni tužioci svojim političkim uticajem. Smatraju da građeni imaju pravo da budu informisani o događajima o kojima govori prilog (navodna prevara velikog broja građana Doboja koji su uplatili novac za stanove koje je radilo Udruženje „Složno“ na parceli na kojoj su Zoran Miličević i njegov brat imali izgrađenu porodičnu kuću, koji su takođe prevareni, te da je zgrada izgrađena bespravno i nezakonito priključena struja i voda). Takođe ističu da je izjava Zorana Miličevića vjerno i direktno emitovana u predmetnoj emisiji, koju apelanti nisu komentarisali, pa je nejasna njihova odgovornost povodom navedene izjave.
19. Apelanti smatraju da su prilikom emitovanja predmetne emisije bili ispunjeni uslovi iz člana 7 ZZK, te se pozivaju na niz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). U vezi s tim, ističu da su objavljene informacije razumne i dobronamjerne, da nije postojala namjera nanošenja štete, da apelanti nisu imali sumnje u istinitost informacija u trenutku objavljivanja jer su se zasnivale na izjavama lica koja su bila uključena u cijeli slučaj. Takođe tvrde da su samo prenijeli izjave drugih lica, da nisu tumačili njihove izjave, već se radi o intervju s navedenim licima, te da bi se usvajanjem tužbenog zahtjeva tužilaca obezvrijedio smisao odredbe člana 10 stav 2 Evropske konvencije i dovelo do toga da se javna glasila ne mogu baviti istraživačkim novinarstvom. Apelanti takođe smatraju da tužioci nisu dokazali nastanak, trajanje i obim štete, te da su navedeno trebali dokazivati objektivnim dokaznim sredstvima. Osim toga, apelanti ukazuju da su informacije iz predmetne emisije objavljivane godinama prije u drugim sredstvima informisanja, te da su pokušali da „čuju“ i drugu stranu, konkretno drugotužioca, čije se ponašanje vidjelo u predmetnom prilogu.
b) Odgovori na apelaciju
20. Okružni sud navodi da je dao razloge zbog kojih nije prihvatio navode apelanata, te da u cijelosti ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima iz osporene odluke.
21. Osnovni sud navodi da je tokom prvostepenog postupka omogućeno strankama da predlože dokaze radi dokazivanja činjenica na koje su se pozivale tokom postupka. Dalje navodi da je u obrazloženju prvostepene odluke dao razloge za njeno donošenje, obrazloživši i ocjenjujući sve provedene dokaze i pozivajući se na odredbe pozitivnih zakonskih odredbi, imajući u vidu upute date u odluci Okružnog suda kojom je prethodna prvostepena odluka ukinuta. Ističe da prilikom donošenja prvostepene odluke niko od parničnih stranaka nije vršio pritisak na Osnovni sud da se donese odluka kakva je i donesena.
22. Drugotuženi navodi da je saglasan s osnovanim navodima apelanata, da je apelantima prekršeno pravo na pravično suđenje i druga prava zbog pristrasnosti i uticaja drugotužioca na sud. U vezi s tim, drugotuženi detaljno ukazuje na okolnosti za koje smatra da se Okružni sud nije izjasnio, a koje su imale uticaja na kršenja prava apelanata, što je detaljno navedeno u odgovoru na apelaciju.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 300. stav 1.
Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.
Član 301. stav 1.
Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravna lica zaposleni kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni, odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi po pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, odnosno srodnik po tazbini zaključno do drugog stepena.
Član 309.
Punomoćnik je dužan da pri prvoj radnji u postupku podnese punomoćje.
Sud može dozvoliti da radnje u postupku za stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoćje, ali će istovremeno narediti tom licu da naknadno u određenom roku podnese punomoćje ili odobrenje stranke za izvršenje parničnih radnji.
Dok ne protekne rok za podnošenje punomoćja, sud će odložiti donošenje odluke. Ako taj rok bezuspješno protekne, sud će nastaviti postupak, ne uzimajući u obzir radnje koje je izvršilo lice bez punomoćja.
Sud je dužan da u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašćeno za zastupanje. Ako sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlašćeno za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je to lice preduzelo ako te radnje stranka nije naknadno odobrila.
24. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tač. a) i g) U smislu ovog zakona:
a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;
g) „autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. 1.-3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
STANDARD DOKAZIVANJA
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
NAKNADA ŠTETE
Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 006426 20 Gž 2 od 5. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnica apelanata je primila 31. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
31. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužilaca, status apelanata (medij – javni emiter i novinar) i suštinu apelacionih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantovanog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja
32. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
33. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
34. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Odluka Ustavnog suda broj AP 1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
35. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, stav 67).
36. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da su apelanti osporenom presudom obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 ZZK i člana 200 ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud takođe treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
38. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata kao javnog medija i novinara na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužilaca na njihov ugled kao političara, odnosno advokata u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC) broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.
39. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da se ne radi o kleveti, već o iznošenju mišljenja i prenošenju izjava drugih lica u vezi s navodnom prevarom prilikom gradnje zgrade u Doboju. Ustavni sud zapaža da je u toku postupku utvrđeno da je na programu prvoapelanta emitovana predmetna emisija u kojoj su prenesene izjave drugoapelanta, drugotuženog i trećih lica. Nadalje, Okružni sud koji je donio osporenu odluku, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, nisu imali dilemu da istinitost navedenog izražavanja apelanti nisu dokazali. Naime, redovni sudovi su zaključili da apelanti nisu dokazali istinitost iznesenog, odnosno pronesenog izražavanja, što je dovelo do povrede ugleda tužilaca, zbog čega su apelanti obavezani da tužiocima naknade nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u presudama nisu u potpunosti citirali izražavanja iz predmetne emisije, već su naveli i analizirali pojedine izjave.
40. Imajući u vidu navedeno (redovni sudovi su propustili da citiraju kompletno izražavanje u predmetnoj emisiji, a apelanti nisu dostavili snimak ili transkript predmetne emisije) u kontekstu navedenih kriterijuma, Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant sporno izražavanje prenio u predmetnoj emisiji koja je emitovana na programu prvoapelanta, a koje izražavanje se odnosilo na pitanje navodnih nepravilnosti prilikom gradnje određene stambene zgrade u Doboju. S obzirom na to da je prvoapelant javni medij, a drugoapelant novinar, može se prihvatiti da je njihova uloga uključivala moralnu dužnost da upozore javnost na moguće nepravilnosti u postupanju prilikom gradnje takvog objekta. Stoga je pitanje koje je bilo povod za održavanje javne rasprave bez sumnje bilo od javnog interesa (vidi Evropski sud, Slava Jurišić protiv Hrvatske, presuda od 8. februara 2018. godine, tačka 31, aplikacija broj 79584/12). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme objavljivanja predmetne emisije prvotužilac bio predsjednik Vlade Republike Srpske a drugotužilac poznati advokat, dakle javne ličnosti, te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njih mnogo šire.
41. Zatim, Ustavni sud zapaža da se jedno od spornih pitanja odnosilo na karakter izražavanja. Okružni sud nije imao dilemu da su iznesene činjenice čija istinitost nije ničim dokazana u sudskom postupku, dok apelanti, s druge strane, tvrde suprotno, da se radilo o prenošenju mišljenja i izjava drugih lica te da apelanti nisu imali razlog da sumnjaju u istinitost svih pronošenih tvrdnji. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja, odnosno vrijednosnog suda jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2020. godine, aplikacija broj 68317/13, stav 56, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 3217/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 39). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Fedchenko protiv Rusije, presuda od 2. oktobra 2018. godine, aplikacija broj 7972/09, stav 42 i Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti upravo u tom segmentu uočavaju propust Okružnog suda.
42. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima vezanim za klevetu različite vrste izjava moraju ocjenjivati na različite načine, odnosno važno je razmotriti ne samo konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti, jer bi one mogle da ukažu na nedvosmislenu poruku. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51 i 52, aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 6 stav 2 ZZK (vidi Relevantne propise).
43. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite tvrdnje, koje ničim nisu potkrijepili, odnosno da nisu dokazali nezakonite radnje tužilaca, te da je stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, izražavanje apelanata bilo klevetničko u smislu ZZK jer se ne radi o vrijednosnom sudu ili mišljenju. Navedeni stav je u cijelosti podržao Okružni sud, pri čemu se Okružni sud bavio i prigovorima koje apelanti u apelaciji ponavljaju. Imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku, prilikom donošenja svoje presude izvršio analizu spornog izražavanja i zaključio da je izražavanje apelanata bilo klevetničko. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi zaključili da klevetu predstavlja izražavanje kojim je drugotužilac, kao advokat, označen kao „... organizator cijele prevare u kojoj su zaglibili mnogi“; „... da je iz svih Ugovora koje je navodno pravio za Udruženje 'Složno' izvlačio procenat koji je išao na njegov račun“; „... da je postao vlasnik više lokala u zgradama koje je pravio kriminalac Mećina...“ (izražavanja koja je prenio drugoapelant). Nadalje, kao kleveta drugotužioca označene su i izjave drugotuženog koje su prenesene u predmetnoj emisiji: „... da je definitivno organizator grupe koja je uz pomoć načelnika Petrović Obren, inspekcijskih organa, bivših ministara i suda u Doboju oštetila brojne građane i dobojskli budžet i enormno se obogatio...“. Takođe, izražavanje koje je prenio drugoapelant kojim je ukazano da je prvotužilac označen kao lice – predsjednik Vlade Republike Srpske su: „... čijih je pola ministara pritiskalo inspekcijeske i druge organe da zaobidu Udruženje 'Složno'...“; a izjave drugotuženog koje su takođe prenesene u predmetnoj emisiji u pogledu prvotužioca su: „.... da je drugotužilac za koga se tvrdi da ima interesantnu ulogu u radu Udruženja 'Složno' imao podršku drugotužioca [ ??očita greška trebalo bi da stoji prvotužioca] kao predsjednika Vlade i da bez te podrške…“; „... da je gradnja od strane Udruženja 'Složno' imala i podršku tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Srpske i njegove političke stranke...“. Ustavni sud podsjeća i da su redovni sudovi ukazali da je navedena izražavanja drugoapelanta i drugotuženog prenio prvoapelant u emisiji koja je emitovana u njegovom programu, te da se apelanti imaju smatrati „autorima“ navedenih izražavanja shodno odredbi člana 3 stav 1 tačka g) ZZK.
44. Ustavni sud smatra da u vezi s navedenim nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud izveo proizvoljan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o provjerljivim činjenicama, odnosno tvrdnjama jer je nesporno da se navedene tvrdnje mogu provjeriti i dokazati njihova istinitost ili neistinitost, odnosno da navedene tvrdnje ne predstavljaju vrijednosni sud. Ustavni sud, osim toga, ukazuje da su redovni sudovi zaključili i da apelanti nisu postupali bona fide, a Ustavni sud smatra da ni u ovom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi „da su apelanti i drugotuženi iznijeli činjenice koje predstavljaju neistinite informacije o tužiocima i koje nisu dokazali bilo kakvom pravosnažnom presudom suda“, dok iz obrazloženja odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi, niti je to navedeno u apelaciji, da su apelanti kontaktirali s nadležnim organima radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda.
45. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio da su prenošenjem spornog izražavanja u predmetnoj emisiji tužioci pretrpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete, kako je to definisano u dispozitivu prvostepene presude.
46. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, na koju apelanti posebno ukazuju, Ustavni sud ukazuje na svoj stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 47, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito neizvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“.
47. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Osnovni sud, što je potvrdio i Okružni sud u osporenoj odluci, nije postupao pukim automatizmom, niti proizvoljno, već je postupao u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud ukazao da je „predmetno izražavanje bilo dostupno širokoj javnosti jer je izneseno u gledanoj emisiji, na koji način je omalovažavan njihov rad i dostojanstvo jer su radili odgovorne poslove, odnosno bili na odgovornoj funkciji, te je navedenim izražavanjem stvorena negativna predstava (slika) o tužiocima i umanjen njihov lični i profesionalni ugled“. Osnovni sud je takođe cijenio iskaze tužilaca, njihova lična svojstva, dosadašnju sudsku praksu, te okolnost da je u programu prvoapelanta objavljen demanti drugotužioca, pa je na taj način ublažena prouzrokovana šteta. Imajući u vidu da je tužiocima dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od po 4.000,00 KM (a da su tužbom zahtijevali naknadu u visini od 5.000,00 KM). Ustavni sud smatra da je Osnovni sud dao dovoljne i relevantne razloge, koje je podržao i Okružni sud, koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužilaca, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu proporcionalna težini povrede njihovog ugleda, te da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.
48. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je dao Okružni sud u osporenoj odluci za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
49. Pri tome, u pogledu pozivanja apelanata na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u slučaju apelanata.
50. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
53. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su tužioci tražili od apelanata naknadu nematerijalne štete, tako da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
54. Kršenje navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te kršenju prava na obrazloženu presudu, pristup sudu i nepristrasan sud.
55. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
56. Ustavni sud podsjeća da apelanti posebno ukazuju da je potpis prvotužioca na predmetnoj punomoći falsifikovan, kako je utvrdio nalaz Forenzičkog centra, te da je Osnovni sud trebao odbaciti tužbu u odnosu na njega. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud ispitao ove navode apelanata na način da je sprovedeno vještačenje potpisa na predmetnoj punomoći, te saslušan i vještak na navedene okolnosti. Kako vještak prilikom davanja iskaza nije bio siguran da li je prilikom vještačenja korišćena originalna predmetna punomoć, Osnovni sud je ocijenio da iskaz ne potvrđuje izričito dostavljeni nalaz i mišljenje, pa se na njima nije moglo zasnovati utvrđenje da na predmetnoj punomoći nije potpis prvotužioca. Pri tome, Osnovni sud je uzeo u obzir da je prvotužilac svojim podneskom izjavio da je potpis na punomoći njegov i da su navodi punomoćnika i njegovi navodi, pa je Osnovni sud zaključio da je osporeno konačno mišljenje Forenzičkog centra i da je prvotužilac prihvatio sve radnje punomoćnika kao svoje. Navedeni stav potvrdio je i Okružni sud u osporenoj odluci. Dovodeći navedene stavove u vezu s relevantnim odredbama ZPP, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u navedenom postupanju Okružnog suda, te smatra da su neosnovani ovi apelacioni navodi. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je za obavezivanje apelanata na naknadu nematerijalne štete u preciziranom iznosu dao jasno obrazloženje, pri čemu je cijenio način ocjene dokaza i primijenio relevantne odredbe ZZK i ZOO, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata, pa se, stoga, pokazuju neosnovanim apelacioni navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku i koji su bili od odlučnog značaja, pa Ustavni sud i navode u pogledu kršenja prava na obrazloženu odluku smatra neosnovanim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
57. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koja korespondira s odredbom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim. Ustavni sud, takođe, podsjeća da apelanti ukazuju i na pristrasnost suda. Međutim, apelanti nisu bliže precizirali svoje navode, niti su dostavili dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi u toku predmetnog postupka bili pristrasni, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
58. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostepene presude, koji pravni lijek je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i dao jasno obrazloženje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke. Činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani. Pravo na imovinu
60. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na izražavanje i prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zahtjev za naknadu štete i troškova postupka
61. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu štete zbog povrede prava, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 74 Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbijena kao neosnovana, apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, u vezi sa zahtjevom apelanata za naknadu troškova parničnog i apelacionog postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantima da tužiocima isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njihovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između prava tužilaca na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
63. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje pravo na pristup sudu i nepristrasnost suda.
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost da ga koriste, koju mogućnost su i koristili podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji je Okružni sud razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
65. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
66. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić