Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-271/22 (E. H. i drugi)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-271/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-271/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Elvir Hubjer i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Elvir Hubjer, Fikret Ibrišimović, Mirsad Jašarević, Sado Đipa, Nijaz Mehanović, Kemal Muharemović, Dario Zović, Marina Zović, Nermin Šehović, Nusret Čavčić, Admir Memović, Edin Tarić, Emir Alajim, Saudin Arnaut, Aldin Šehović, Muamer Šaić, Nebojša Savić, Mersiha Alić, Anes Čengić, Mirsada Softić, Samed Trtak i Dragan Papić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 409434 16 Rsž od 7. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Hubjer, Fikret Ibrišimović, Mirsad Jašarević, Sado Đipa, Nijaz Mehanović, Kemal Muharemović, Dario Zović, Marina Zović, Nermin Šehović, Nusret Čavčić, Admir Memović, Edin Tarić, Emir Alajim, Saudin Arnaut, Aldin Šehović, Muamer Šaić, Nebojša Savić, Mersiha Alić, Anes Čengić i Mirsada Softić, svi iz Sarajeva, te Samed Trtak iz Orašja i Dragan Papić iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 409434 16 Rsž od 7. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 409434 14 Rs od 6. maja 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 409434 14 Rs od 6. maja 2016. godine obavezana je tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantima, na ime toplog obroka, regresa i naknade plate za službeni put i dnevnih troškova za službena putovanja, za periode označene izrekom predmetne presude, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže označeno izrekom presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tužena, za period naznačen izrekom presude, na ime razlike osnovice za obračun plate i razlike plate „po osnovu minulog rada“, sve sa zakonskim zateznim kamatama, isplati određene novčane iznose precizirane izrekom predmetne presude.
3. U obrazloženju presude, u odnosu na odluku kojom je odbijen naprijed navedeni tužbeni zahtjev apelanata, Općinski sud je naveo da je odredbama čl. 7. i 8. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) i odredbama čl. 6., 7. i 8 . Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano, između ostalog, šta je osnovica plate, a šta je osnovna plata, te koja je najniža osnovica i kad se i pod kojim uslovima najniža osnovica može umanjiti (na osnovu sporazuma između Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada) i sindikata). Nadalje, u odnosu na odluku kojom je odbijen zahtjev apelanata za isplatu razlike osnovice za obračun plate, Općinski sud je ukazao da se može smatrati opštepoznatim (jer je objavljeno u „Službenim novinama Federacije BiH“ br. 97/13) da je odlukom Vlade od 28. novembra 2013. godine, na osnovu sporazuma od 19. novembra 2013. godine zaključenog između pregovaračkog tima Vlade i pregovaračkog tima Sindikata službenika Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Sindikat), utvrđena osnovica za obračun plate u visini od 315,00 KM. Nadalje, da plata koja je apelantima isplaćivana, odnosno satnica po kojoj je isplaćivana, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, nije niža od 1,25 KM neto, u smislu odredbi člana 8. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora (kojim je propisano da se, izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto). Prema tome, Općinski sud je naveo da je zahtjeve apelanata u tom dijelu valjalo odbiti, jer upravo sporazum od 19. novembra 2013. godine predstavlja izuzetak koju je imala u vidu navedena odredba Opšteg kolektivnog ugovora. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelanti ne dobivaju platu koja je kao najniža propisana naprijed navedenog odlukom Vlade, nego se njihove plate obračunavaju i isplaćuju kao umnožak dogovorene osnovice i odgovarajućeg koeficijenta koji se veže uz čin, pa su isplaćene plate zapravo veće od onih koje su kao najniže propisane odredbama Opšteg kolektivnog ugovora i navedene odluke Vlade. U odnosu na odluku kojom je odbijen zahtjev apelanata za isplatu razlike plate „po osnovu minulog rada“ (koja se zapravo odnosi na način obračuna minulog rada), Općinski sud je naveo da apelantima ne pripada pravo na razliku plate zato što im uvećanje za minuli rad nije obračunato na osnovnu platu uvećanu za dodatke na platu, nego je obračun i isplata minulog rada izvršena na osnovnu platu. Naime, Općinski sud je ponovio da je odredbama čl. 7. i 13 . Opšteg kolektivnog ugovora uređeno pitanje osnovice plate i osnovne plate, te da je odredbama čl. 6., 7. i 8. Zakona, između ostalog, propisano šta je osnovna plata (umnožak koeficijenta i osnovice, te povećanja po osnovu radnog staža). Općinski sud je naglasio da je sastavni dio plate policijskog službenika osnovna plata iz člana 6. Zakona i povećanje plate (naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, u dane državnih praznika, te noćni rad), te da, ukoliko bi se prihvatilo tumačenje apelanata, onda bi proizlazilo da se plate policijskih službenika po osnovu minulog staža imaju povećati dva puta, prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na platu. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je zahtjev apelanata u dijelu u kome je zatražena isplata razlike „po osnovu minulog rada“ valjalo odbiti.
4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 6. maja 2016. godine u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 409434 16 Rsž od 7. oktobra 2021. godine predmetu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona i Opšteg kolektivnog ugovora (na koje je ukazao i Općinski sud) te istakao da se, izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto. Dalje, da je najniža neto plata osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika, a da je odlukom Vlade utvrđena osnovica za obračun plate u visini od 315,00 KM. Takođe, da je tužena, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, vršila obračun plate prema naprijed navedenoj osnovici za obračun plate koja u konkretnom slučaju jeste niža nego što je to propisano Opštim kolektivnim ugovorim i Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH, ali da satnica po kojoj je apelantima isplaćivana plata nije niža od 1,25 KM u smislu odredbi člana 8. stav (3) Opšte kolektivnog ugovora. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu naprijed navedeno, te sporazum od 19. novembra 2013. godine i odredbe člana 34. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova (kojima je ugovoreno da se osnovica za obračun plate utvrđuje pregovorima Vlade i sindikata), pravilna odluka prvostepenog suda, kako u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike osnovice za obračun plate, tako i za isplatu razlike plate „po osnovu minulog rada“.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da im je plata obračunavana po manjoj osnovici od one koja je propisana odredbama Opšteg kolektivnog ugovora, te da im je pogrešno obračunavan minuli rad jer ga je trebalo obračunavati tek nakon što se na osnovnu platu dodaju i dodaci koji se odnose na naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika. Dalje ističu da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku, radi čega u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Opšteg kolektivnog ugovora, te dovodeći ih u vezu utvrđenim činjeničnim stanjem (u odnosu na način na koji je tužena, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, vršila obračun plate), dao jasne razloge zbog kojih je u relevantnom dijelu odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanata. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanata jasno ukazao zašto navodi apelanata ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, a Ustavni sud u takvim obrazloženjima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić