Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-172/22 (Z. T.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-172/22
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-172/22, rješavajući apelaciju Zorana Tutnjevića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Zorana Tutnjevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006347 21 Kž od 29. decembra 2021. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006347 21 Kž od 29. decembra 2021. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3
d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Tutnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko Petrić advokat iz Dervente, podnio je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 006347 21 Kž 5 od 29. decembar 2021. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 006347 21 Kv od 14. decembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je 9. marta 2022. godine proslijeđen apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Okružni sud je 14. decembra 2021. godine donio rješenje kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za zadržavanje apelanta u pritvoru na osnovu člana 197 stav 1. tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), utvrđeni posljednjim rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 006347 21 Kv 5 od 15. oktobra 2021. godine. Ponovna kontrola biće izvršena po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u pritvoru na osnovu rješenja Okružnog suda broj 13 0 K 006347 21 Kv 3 od 14. juna 2021. godine, kojim mu je, nakon potvrđivanja optužnice zbog krivičnog djela obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) produžen pritvor po osnovu člana 197 stav 1. tač. v) i g) ZKP, koji po tom rješenju može trajati najduže dvije godine uz redovnu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
6. Okružni sud je naveo da su od posljednjeg rješenja o pritvoru (doneseno 15. oktobra 2021. godine), protekla dva mjeseca, te je ponovo preispitao postojanje razloga za pritvor i našao da razlozi iz člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP, zbog kojih se apelant nalazi u pritvoru i dalje postoje.
7. Dalje je ukazano iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način bliže opisan u dispozitivu optužnice učinio krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ (zapisnik sa iskazom oštećene, ali i zapisnike sa iskazima svjedoka njene majke i oca, te drugih imenovanih svjedoka, nalaza o ginekološkom pregledu maloljetne oštećene, izvještaj stručnog saradnika JU Centar za socijalni rad, medicinska dokumentacija na ime oštećene, nalazi vještaka), koja u dosadašnjem toku postupka nije dovedena u pitanje.
8. Okružni sud je naveo da se od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru nisu izmijenile okolnosti. Navedene okolnosti ogledaju se u tome da je apelant pokazao veliku upornost u izvršenju krivičnog djela, jer je u nekoliko navrata imao seksualne odnose sa maloljetnom oštećenom, znajući da je oštećena dijete, a nakon što je prethodno stekao njeno povjerenje, kao i povjerenje njene porodice. Seksualni odnosi su trajali duži vremenski period, te postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Okružni sud je naveo da nije od odlučujućeg značaja to što apelant do sada nije pravosnažno osuđivan zbog istog krivičnog djela, nego je od značaja postojanje naročitih okolnosti koje se ogledaju u brojnosti radnji spolnih odnosa (od septembra 2020. godine, pa do marta 2021. godine), koje i po ocjeni Okružnog suda, potvrđuju postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja istog, ali i sličnog djela, iako se opasnost ne mora odnositi na isto oštećeno lice. Stoga se po mišljenju Okružnog suda ukazuje nužnim produženje pritvora po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
9. Takođe, kada se navedene okolnosti dovedu u vezu sa sadržajem službenih zabilješki PS Derventa (od 8, 10. i 14. aprila 2021. godine) iz kojih proizlazi uznemirenost, zabrinutost i strah roditelja za svoju djecu, imajući u vidu o kakvom krivičnom djelu se radi za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje činjenice iz navedenih službenih zabilješki su potvrdili do sada saslušani svjedoci, potvrđuje se opravdanost ovog rješenja - da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, imajući u vidu i samo mjesto izvršenja djela, tako da se ukazuje nužnim produženje pritvora i po osnovu odredbe iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
10. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda pritvor i dalje jedina mjera kojom se može preduprijediti takva opasnost i obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka. Zbog svega navedenog, apelantu je produžen pritvor po osnovu člana 197 stav 1. tač. v) i g) ZKP. Okružni sud je cijenio i načela razmjernosti i proporcionalnosti kao temeljna načela prilikom odlučivanja o mjerama za osiguranje prisutnosti apelanta. Međutim, uvažavajući sve gore utvrđene i pobrojane okolnosti, zaključak je suda da nema mjesta određivanju blaže mjere, odnosno mjera zabrane, jer se njima ne bi mogla ispuniti svrha zbog koje je pritvor određen. Zbog navedenog Okružni sud je, na osnovu člana 202 st. 1 i 2 tačka v) ZKP odlučio kao u izreci.
11. Odlučujući po žalbi apelanta Vrhovni sud je donio rješenje broj 13 0 K 006347 21 Kž od 29. decembra 2021. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ispitujući pobijano rješenje i žalbu, odlučeno kao u izreci, za šta je Vrhovni sud dao razloge. Nisu osnovani argumenti iz žalbe, kojima se osporava pravilnost i valjanost razloga za zaključak o postojanju pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP, po kojima je pritvor produžen pobijanim rješenjem.
13. U pobijanom prvostepenom rješenju pravilno se cijene i obrazlažu način i okolnosti izvršenja krivičnog djela obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje se apelant tereti potvrđenom optužnicom. Pravilno se ukazuje na brojnost radnji u izvršenju, u dužem vremenskom periodu, koje, i po ocjeni Vrhovnog suda, potvrđuju postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1. tačka v) ZKP.
14. U odnosu na prigovore žalbe, kojima se ukazuje na nove činjenice, tvrdnjom da je maloljetna oštećena, u međuvremenu, navršila 15 godina, te s tim u vezi, da apelant ne može ponoviti ovo krivično djelo prema njoj, Vrhovni sud naglašava da je prvostepeni sud utvrdio bojazan od ponavljanja ne samo istog, već i sličnog krivičnog djela, koja opasnost se ne mora odnositi na isto oštećeno lice, zbog čega su neosnovani navedeni žalbeni prigovori.
15. Nadalje, navedene okolnosti izvršenja za koje se apelant tereti pravilno su dovedene u vezu sa sadržajem službenih zabilješki Policijske stanice u Derventi, na koje se poziva pobijano rješenje, iz kojih proizlazi uznemirenost, zabrinutost i strah roditelja za svoju djecu povodom ovog krivičnog djela, koju činjenicu su potvrdili do sada saslušani svjedoci. Sve to, i po ocjeni Vrhovnog suda, potvrđuje pravilnost zaključka pobijanog rješenja da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, prvenstveno u mjestu izvršenja djela, i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav g) ZKP.
16. Utvrđujući da je neophodno da se protiv apelanta pritvor produži, u pobijanom rješenju je dato obrazloženje za stav odbrane o primjeni mjera zabrana iz člana 186 stav 2. ZKP, zbog čega je izneseni prijedlog žalbe u tom pravcu Vrhovni sud ocijenio kao neosnovan.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je u svim dosadašnjim zahtjevima i žalbama, odbrana insistirala na dokazima i činjenicama koje ukazuju da je pritvor prema apelantu od strane Okružnog suda određen proizvoljnom i paušalnom primjenom zakonskih normi. Vrhovni sud je takođe postupao po istom šablonu i potvrdio sva rješenja Okružnog suda. U odnosu na pritvorski razloga iz člana 197 stav 1. tačka v) ZKP odbrana je ukazivala „da to nije moguće, pošto oštećena [ime] je napunila 15 godina, pa prema njoj više nije moguće ponoviti niti od bilo koga drugog učiniti pomenuto krivično djelo“. Apelant navodi da Okružni sud, što potvrđuje i Vrhovni sud, kao razlog proširuje uopštenu, apstraktnu mogućnost - da apelant učini slično djelo prema nekom drugom. Za tu tvrdnju sudova ne postoji apsolutno ni indicija, niti bilo kakav dokaz u spisu. Apelant navodi da je utvrđeno da on ne prolazi kroz kaznenu evidenciju, odnosno nije povratnik, ne vodi se protiv njega nikakav drugi krivični postupak, „djelo koje mu se stavlja na teret nije nasilno, nego ishod međusobnih bliskih odnosa i ljubavi [apelanta] i oštećene“, nije kriminogena ličnost, što je eksplicitno utvrđeno u dosadašnjem toku postupka, a posebno izričitim stavom sudskih vještaka. Nema ni najmanje indicije, i nije ništa navedeno u tom pravcu, da bi apelant mogao učiniti bilo koje krivično djelo prema bilo kome, te je taj pritvorski razlog prema njemu određen paušalno, proizvoljno, nije konkretizovan niti bilo čim obrazložen. Ključni argument sudova za određivanje pritvora po ovom osnovu „brojnost seksualnih odnosa koji su trajali duži vremenski period" je paušalan, proizvoljan, i ni u kojem obliku se ne može dovesti sa zakonskim određenjem ovog pritvorskog osnova, odnosno opasnošću da bi apelant mogao prema nekom drugom učiniti bilo kakvo krivično djelo.
18. Što se tiče pritvorskog razloga iz tačke g) istog člana, isti je od strane sudova upotrijebljen potpuno proizvoljno, bez ikakvih stvarnih, provjerljivih činjenica, zasnovan je na potpuno netačnim tvrdnjama. Od strane sudova su samo ponavljana uopštena, stereotipna obrazloženja, a navode odbrane apelanta sudovi nisu uopšte komentarisali, a kamoli provjeravali. Navodne „službene zabilješke“ policajaca, koje su bile osnov za određivanje pritvora u aprilu 2021. godine, i koje se stalno ponavljaju kao neoboriv dokaz za ovaj pritvorski razlog su sačinjavane tada, a od tada je proteklo puno vremena, pa bi bilo dobro preispitati ih. Međutim, kad bi se to preispitivalo, došlo bi se do saznanja da u selu (navedeno ime i opština) skoro niko i ne živi, pogotovo nema djece i omladine, nema škole, samo nekoliko starijih ljudi -povratnika, koji ponekad tu borave. Ni apelant ni oštećena tu ne žive, nego na različitim krajevima grada, on sa porodicom u gradu, a ona oko 2 km dalje u predgrađu. Nikakve vanredne okolnosti nisu navedene, nisu identifikovane, ni u vremenu ni u prostoru, niti se na bilo kakav način bilo šta od toga može dovesti sa apelantovim boravkom na slobodi. Čak i pod pretpostavkom da su takve okolnosti i postojale u trenutku određivanja pritvora, prije devet mjeseci, one bi se trebale preispitivati da li i dalje postoje, jer uznemirenost kao stanje je temporalno, vremenom gubi na intezitetu i nestaje. Apelant navodi da je posebno proizvoljna, paušalna i netačna tvrdnja navedena u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda da postoji „uznemirenost, zabrinutost i strah roditelja za svoju djecu, a povodom ovog krivičnog djela, koju činjenicu su potvrdili do sada saslušani svjedoci.“ Nikakvi svjedoci do sada nisu saslušavani u tom pravcu i niko to nije potvrdio. Naprotiv, svjedoci tužilaštva, oštećena i njeni roditelji koji su saslušani, jasno su izjavili da se apelanta ne plaše, da nije nasilan, i da u tom pogledu ne postoje nikakvi problemi.
II.Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iznijeti u apelaciji bili i predmetom žalbe, te da je Vrhovni sud dao razloge u svom rješenju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da apelant traži od Ustavnog suda da preuzme ulogu redovnih sudova, što nije u njegovoj nadležnosti. Okružni sud navodi da (suprotno navodima apelanta) činjenica da je maloljetna oštećena u međuvremenu napunila 15 godina, ne predstavlja razlog za ukidanje pritvora i puštanje apelanta na slobodu. Apelant gubi iz vida da je Okružni sud u okviru posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, utvrdio bojazan od ponavljanja ne samo istog, već i sličnog krivičnog djela, koja opasnost se ne mora odnositi na isto oštećeno lice, ali isto tako uključuje krivična djela spolne zloupotrebe djeteta (pa tako i iste oštećene) starijeg od 15 godina. Ovo tim prije što žalba apelanta ne spori postojanje odnosa između oštećene i apelanta (a što je vidno na strani 2 i 3 žalbe) koji se apelantu stavlja na teret, ali ih smatra dobrovoljnim i dopuštenim.
21. Tužilaštvo je navelo da su sudovi prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora utvrdili da postoje posebni razlozi za određivanje pritvora (a na šta je faktički i usmjerena apelacija). Iz podataka u spisu vidljivo je da je apelant lice koje je sklono izvršenju krivičnih djela jer je isti osuđivan presudom Osnovnog suda (naveden broj datum) zbog krivičnog djela krađe, što proizilazi iz kaznene evidencije. Navodi apelanta da isti do sada nije osuđivan nisu tačni. Nadalje, u navedenim rješenjima koje apelant pobija prvostepeni sud je pravilno utvrdio da bez obzira na paušalne navode branioca da su se izmijenile okolnosti u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP postoji bojazan od ponavljanja ne samo istog već i sličnog krivičnog djela koja opasnost se ne mora odnositi na isto oštećeno lice. U pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP prvostepeni sud je pravilno utvrdio da razlozi zbog kojih se određuje produženje pritvora po osnovu tačke v) iz člana 197 stav 1 ZKP kada se dovedu u vezu sa sadržajem službenih zabilješki Policijske stanice (iz kojih proizilazi uznemirenost, zabrinutost i strah roditelja za svoju djecu, imajući u vidu o kavom se krivičnom djelu radi), a koje činjenice su potvrdili saslušani svjedoci, potvrđuje opravdanost da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, a koje razloge je prihvatio i Vrhovni sud. Pored navedenog, sud je prilikom određivanja pritvora apelantu u skladu sa svojom obavezom iz člana 5 stav 1 tačka
c) i stav 3 Evropske konvencije razmatrao mogućnost da se prema apelantu primjeni mjera zabrane iz člana 186 stav 2 ZKP, te da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko se ista svrha može postići blažom mjerom, ali je ocijenio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora. Predloženo je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. v) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) i stav (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna doživotnog zatvora i VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. januara 2022. godine a apelacija je podnesena 13. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. a.Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1.
tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
30. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, koja se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud za ljudska prava - u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav
1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja se lišava slobode mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
33. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud; Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, 26. juli 2001. godine).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne problematizira postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti.
35. Apelant u suštini ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKP.
36. U odnosu na pritvorski osnov iz tačke v) apelant ukazuje da „ne prolazi kroz kaznenu evidenciju“, nije „kriminogena ličnost“ da je oštećena napunila 15 godina (pa ne može prema njoj ponoviti navedeno krivično djelo), da djelo koje mu se stavlja na teret “nije nasilno, nego ishod međusobnih bliskih odnosa i ljubavi“. Prema apelantovom mišljenju zaključak suda u vezi sa osnovom iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP smatra paušalnim i proizvoljnim ničim konkretizovanim i obrazloženim.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se protiv apelanta vodi krivični postupak krivičnog djela obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1. KZ. U vezi sa posebnim pritvorskim uslovima iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stupanj težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60,15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
38. U konkretnom predmetu Okružni sud je cijenio kao naročite okolnosti činjenice da je apelant iskazao veliku upornost u izvršenju krivičnog djela, iako je znao da je oštećena dijete, te je ukazao na brojnost radnji izvršenja u dužem vremenskom periodu, kao i na činjenicu da je prethodno „stekao njeno povjerenje, kao i povjerenje njene porodice“ (oštećene). Okružni sud je naveo da „nije od odlučujućeg značaja“ to što apelant nije pravosnažno osuđivan „zbog istog krivičnog djela“. Vrhovni sud je ispitao žalbeni navod apelanta da je oštećena napunila 15 godina u međuvremenu, te je našao da su takvi navodi neosnovani što je obrazložio. Dakle, redovni sudovi su dali obrazloženje o pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, navodeći šta prema stanovištu suda predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao izvršiti isto ili slično djelo. Navedeno obrazloženje, koje su dali Okružni sud i Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ovakav zaključak nije sporan čak ni u situaciji kada apelant tvrdi da nije ranije osuđivan, iako je u odgovoru Tužilaštvo navelo suprotno, pozivajući se na raniju presudu protiv apelanta. Takođe, podupirući zaključak redovnog suda, Ustavni sud u ovom dijelu ukazuje na navod samog apelanta „djelo koje mu se stavlja na teret nije nasilno, nego ishod međusobnih bliskih odnosa i ljubavi [apelanta] i oštećene“, kao i na odgovor Okružnog suda koji je ukazao da žalbom apelanta nije osporeno postojanje odnosa između apelanta i oštećene (koji se apelantu stavlja na teret), „ali isti smatra dobrovoljnim i dopuštenim“. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi jasno i dovoljno obrazložili razloge u vezi sa postojanjem pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
39. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, odnosno suština navoda se može svesti da je apstraktno utvrđena opasnost od puštanja na slobodu apelanta, čije bi puštanje na slobodu narušilo javni red i mir. Pri tome apelant obrazlaže zašto određeni dokazi nisu više dovoljan osnov za ovaj pritvorski razlog (pretek vremena, svjedoci ništa nisu potvrdili u tom pravcu).
40. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na zaključke u odlukama br. AP-3210/15 i AP-2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP- 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197 stav 1-. tačka g) ZKP, te utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zlouporabe, a u Odluci broj AP-3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu odista narušilo javni red.
42. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je vijeće Okružnog suda, u postupku prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP ukazalo na krivično djelo za koje je apelant optužen, visinu zaprijećene kazne, način njegovog izvršenja (koji je doveo u vezi sa ovim osnovom) i službene zabilješke ( od 8., 10. i 14. aprila 2021. godine) iz kojih proizlazi uznemirenost, strah i zabrinutost roditelja za svoju djecu, a koje činjenice su potvrdili do sada saslušani svjedoci.
43. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke da bi „čak i u ovoj fazi postupka“ puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, na osnovu razloga koje je naveo redovni sud nije dovoljno. Pri tome Ustavni sud ukazuje da „saslušani svjedoci“ mogu biti razlog za određivanje/produženje pritvora (vidi AP-1942/20, od 9. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Međutim, u konkretnom predmetu se navode kao osnov za ovaj zaključak službene zabilješke od 8 do 12. aprila 2021. godine ( vrijeme lišenja slobode apelanta), čiji sadržaj nije poznat Ustavnom sudu, jer sadržaj nije ni naveden u obrazloženju, osim što je navedeno da iz njih „proizlazi uznemirenost, zabrinutost i strah roditelja“. Dalje, u rješenju je navedeno da su činjenice navedene u službenim zabilješkama potvrdili saslušani svjedoci. Međutim, Ustavni sud nema informaciji kada je to bilo, niti šta su svjedoci navodili, te kako je redovni sud došao do ovog zaključka o postojanju razloga za pritvor iz osnova člana 197. stav 1 tačka g) ZKP (dakle, suprotno razlozima datim u Odluci AP-1942/20, tačka 36.). Stoga, navedeni razlozi - uzmenirenost i strah roditelja za djecu – koja je iskazana u aprilu 2021. godine, a pogotovo bez bilo kakve dalje konkretizacije (kao i dokaza koji bi potkrijepili takve razloge), nije dovoljna, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći (vidi, već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije niti jednim argumentom potkrijepio svoju tvrdnju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već je osporeno rješenje o produženju pritvora donio imajući u vidu krivično djelo za koje se apelant tereti i visinu zaprijećene kazne, umjesto na dokazanim činjenicama iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu odista narušilo javni red.
44. Stoga, Ustavni sud smatra da je zaključak Okružnog suda, koji je potvrdio i Vrhovni sud, da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljan u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP..
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanta da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1. tačka g) ZKP.
46. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju pritvor se apelantu (tako je navedeno u rješenju) trebao ispitati protekom dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru (14. decembra 2021. godine). Apelant nije doveo ovu činjenicu u pitanje, niti postupanje redovnog suda nakon toga. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje deklaratornu povredu u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 006347 21 Kž 5 od 29. decembra 2021. godine i rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 006347 21 Kv 6 od 14. decembra 2021. godine.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja i kontrole opravdanosti pritvora propustili navesti konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1. tačka g) ZKP.
48. Nasuprot prednjem, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom produženja i kontrole opravdanosti pritvora naveli jasne i dovoljne razloge za zaključak redovnog suda o postojanju okolnosti iz člana 197 stav 1. tačka v) ZKP.
49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić