Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/22 (I.C.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povjeravanje djeteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-855/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-855/22, rješavajući apelaciju I. C., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. C.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 802588 21 Gž od 26. siječnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. I. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dino Imamović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 9. ožujka 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 802588 21 Gž od 26. siječnja 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene odluke do donošenja odluke po apelaciji.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, zajednička maloljetna djeca apelanta i tužene (I.C.) maloljetna M.C. i Š.C. povjerena su na roditeljsko staranje tuženoj (kao majci), uz obavezu iste da o svim bitnim pitanjima koja se tiču djece obavještava apelanta, te je naloženo apelantu da djecu preda tuženoj odmah po pravomoćnosti presude.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud kod određivanja da tuženoj dodijeli djecu na roditeljsko staranje prije svega cijenio sve objektivne okolnosti koje se odnose na stambene, imovinske, ekonomske, zdravstvene i druge okolnosti oba roditelja, kao i okolnosti subjektivne prirode, kao što su spol i uzrast djece, posebno cijeneći mišljenje Službe socijalne zaštite. Kantonalni sud je istakao da je u pogledu mišljenja Službe socijalne zaštite prvostupanjski sud zaključio da je donijeto kao rezultat obrade parničnih stranaka i djece od strane stručnih osoba nadležnog organa starateljstva, da je zasnovano na objektivnim činjenicama i prvenstveno vođeno najboljim interesom djece. Pri tomu, istakao je da je prvostupanjski sud mišljenje Službe socijalne zaštite doveo u svezu sa ostalim izvedenim dokazima, posebno sa izvedenim vještačenjem od strane vještaka medicinske struke, te je pravilno utvrdio da da je u najboljem interesu maloljetne djece da budu povjerena tuženoj na roditeljsko staranje. Kantonalni sud je istakao da na pravilnost odluke prvostupanjskog suda nisu od utjecaja prizivni prigovori kojima se uporno dovodi u pitanje podobnost tužene da joj se djeca povjere na staranje, budući da u toku postupka nije utvrđeno da je u trenutku donošenja odluke o povjeravanju djece na strani tužene postojao bilo koji razlog koji bi doveo u pitanje njenu podobnost za vršenje roditeljskog prava. Pri tomu je naglasio da nije utvrđeno da se tužena agresivno ponašala prema djeci, budući da iz iskaza vještaka medicinske struke, kojom prilikom se isti očitovao na okolnost da li je dijete trpjelo fizičku torturu od strane tužene, jasno proizlazi da se ne radi o takvom „stilu odgajanja“ djece od strane tužene. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud (sukladno članku člankom 125. i

149. Porodičnog zakona) obavio neformalan razgovor sa maloljetnom djecom parničnih stranaka, te prilikom donošenja odluke o roditeljskom staranju posebno cijenio činjenicu da su djeca izrazila želju da budu sa apelantom. Međutim, dovodeći u svezu izjave djece sa ostalim izvedenim dokazima, prije svega mišljenjem organa starateljstva i vještaka medicinske struke, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su izjave djece da ne žele živjeti s tuženom rezultat negativnog utjecaja apelanta, tetke i drugih srodnika, odnosno da su iste izjave potekle od strane vršenja pritiska na djecu da tako razmišljaju. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je odluka o roditeljskom staranju donesena u najboljem interesu djece, te da bi u suprotnom, odnosno donošenjem odluke da se maloljetna djeca povjere ocu, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, postojala realna opasnost da veza između maloljetne djece i tužene bude trajno narušena, a što bi imalo apsolutno negativne posljedice na dalji razvoj i odrastanje djece u zdrave osobnosti. U prilog ovom zaključku, prema mišljenju Kantonalnoga suda govori i činjenica da apelant nije omogućavao tuženoj ostvarivanje kontakata sa djecom utvrđenih privremenim rješenjem organa starateljstva, te dakle nije poštovao određene kontakte tužene s djecom, pa se ne može osnovano pretpostaviti da bi apelant u budućnosti promijenio iskazani model ponašanja. Konačno, Kantonalni sud je istakao da prizivni prigovor da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je iskaz tužene u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske odluke. Naime, okolnost da je tužena u svom iskazu izjavila da je apelant ostao bez posla 2010. godine (iako je iz uvjerenja Federalnog zavoda PIO/MIO vidljivo da je apelant bio u radnom odnosu do 2011. godine) sama po sebi dovodi u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda da je iskaz tužene jasan, precizan i objektivan, zbog čega mu je u krajnjem slučaju i poklonio vjeru. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je istakao da se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo na kontradiktornost u izjavama tužene. Apelant, dalje, ističe da su tužena u svojoj izjavi potvrdila da je bila fizički nasilna prema djeci, dok je svjedok E.K. potvrdila da se tužena agresivno ponašala prema djeci. Pored toga, apelant ukazuje da su se djeca jasno opredijelila da žele živjeti s njim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostupanjski sud povodom apelantovog priziva protiv prvostupanjske presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/22 (I.C.) | Sudska praksa | Aktio