Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4262/20 („Zefarm“ d.o.o Zenica)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4262/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4262/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Zefarm“ d.o.o Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Zefarm“ d.o.o Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 Ps 034804 18 Rev od 18. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Zefarm“ d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Josip Bašić advokat iz Zenice, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Ps 034804 18 Rev od 18. avgusta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Ps 034804 17 Ps od 23. maja 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (Javna zdravstvena ustanova „Apoteka 9. Maj“ Goražde) da apelantu, po osnovu duga koji se odnosi na neplaćene kamate, plati iznos od 94.027,30 KM, po plaćenim fakturama kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude (stav I izreke presude), te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke presude).

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 23. maja 2018. godine, Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 45 0 Ps 034804 18 Pž od 25. jula 2018. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženu da apelantu na ime zateznih kamata zbog kašnjenja u ispunjenju novčanih obaveza po ispostavljenim računima za period od 2. juna 2014. godine do 24. aprila 2017. godine isplati iznos od 94.027,30 KM, te da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 25. jula 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 Ps 034804 18 Rev od 18. avgusta 2020. godine predmetnu reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu na način da je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je najprije ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na način da je tužena nabavljala robu (farmaceutske proizvode) iz veleprodajnog programa apelanta. Nadalje, da su stranke zaključile ugovor od 6. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), na period od jedne godine, čijim članom 4. stav (2) je ugovoreno da će se prodaja lijekova sa pozitivne liste Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: BPK Goražde) vršiti striktno po cijenama koje je utvrdio Fond zdravstvenog osiguranja BPK Goražde (u daljnjem tekstu: Fond). Dalje, da je članom 7. navedenog ugovora ugovoreno da se kupac (tužena) obavezuje da izvrši plaćanje u korist prodavca (apelanta) u roku od 60 dana za uredno izvršene komercijalne isporuke lijekova, a za isporuke lijekova koji su namijenjeni realizaciji esencijalne liste i koji se finansiraju iz sredstava Zavoda zdravstvenog osiguranja BPK Goražde (u daljnjem tekstu: Zavod), da će tužena apelantu plaćati u rokovima koje odredi Zavod. Takođe, da je navedenim ugovorom određeno da će sve izmjene vezane za rokove i druge uslove plaćanja tužena i apelant regulisati odgovarajućim aneksima tog ugovora. Konačno, da za period od 1. januara 2015. godine do 24. aprila 2017. godine parnične stranke nisu zaključile pisane ugovore o kupoprodaji, ali da je predmetna poslovna saradnja nastavljena, te da je apelant ispostavljao račune tuženoj i da je tužena te račune plaćala.

6. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da Ugovor djelimično obuhvaća period iz predmetnog tužbenog zahtjeva (od 2. juna 2014. godine do 31. decembra 2014. godine), ali da apelant nije dokazao koji su rokovi za plaćanje isporučenih lijekova sa esencijalne liste koje je, shodno odredbama člana 7. stav (2) Ugovora trebao da odredi Zavod, dok za naredni period od 1. januara 2015. godine do 24. aprila 2017. godine nisu postojali zaključeni ugovori između parničnih stranaka, pa da osnov za taj period tužbenog zahtjeva mogu biti ispostavljene fakture. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u vezi s tim zaključio da je apelant dostavio samo tabelarni pregled obračunatih kamata u koje je unio datume plaćanja, ali da nije dostavio uplatnice, račune, niti izvode iz poslovnih knjiga, te da nije dokazao koji su rokovi za plaćanje koje je tuženi osporio onako kako su navedeni u predmetnom obračunu apelanta. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je zbog toga prvostepeni sud u konkretnom slučaju cijenio da je apelant, shodno odredbama člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), morao predložiti vještačenje vještaka finansijske struke koji bi (uvidom u dokumentaciju apelanta i tuženog) izvršio obračun kamata primjenom metode obračuna kamate 12% na godišnjem nivou ili konformne metode, u zavisnosti od datuma plaćanja isporučene robe, budući da prvostepeni sud ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za takav obračun. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da, kako apelant nije dokazao koji su rokovi određeni za plaćanje isporuke lijekova sa esencijalne liste, u smislu člana 7. stav (2) Ugovora, kao ni činjenicu koji su to komercijalni proizvodi za koje važi rok plaćanja od 60 dana od isporuke, a na apelantu je bio teret dokazivanja navedenih relevantnih činjenica (jer on tužbenim zahtjevom potražuje kamate zbog zakašnjele isplate) to je primjenom člana 123. stav (1) i člana 126. ZPP odbio tužbeni zahtjev.

7. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanta, zaključio da je apelant tuženoj ispostavljao fakture u predmetnom periodu na kojima je jasno naveo obavezne elemente računa (datum isporuke i rok plaćanja) na osnovu kojih je izvršio obračun zateznih kamata, te da je tužena sve navedene račune primila, potvrdila ih svojim pečatom i na iste nije prigovorila, zbog čega je drugostepeni sud smatrao da su rokovi koji su označeni na računima obavezivali tuženu na plaćanje, pa da je plaćanje izvan tih rokova u konkretnom slučaju predstavljalo osnov za obračun kamata. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud cijenio da nije bilo potrebe da apelant predlaže i provodi dokaze na okolnost vremena plaćanja, niti da se vještačenjem utvrđuje iznos zateznih kamata, jer su u obračunu kojeg je apelant priložio jasno navedeni svi elementi na osnovu kojih se sačinjava obračun zatezne kamate. Konačno, da je drugostepeni sud, kako je apelant provedenim dokazima učinio vjerovatnim svoje potraživanje u pojedinačnim iznosima po računima na ime zateznih kamata, ocijenio osnovanim predmetni zahtjev apelanta, pa da je na osnovu člana 229. tač. 2) i 4) ZPP preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci.

8. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je najprije ukazao da je osnovan prigovor tužene da je obračun kamata izvršen suprotno roku dospijeća iz Ugovora budući da su istim ugovoreni različiti rokovi dospijeća za različitu vrstu proizvoda i da iz tabelarnog pregleda obračunatih kamata, kojeg je sačinio sam apelant, nije vidljivo koji je metod obračuna zateznih kamata primijenjen, niti je isti potkrijepljen dokazima, pa da navedeno ne može biti valjan dokaz za utvrđenje osnova i visine tužbenog zahtjeva. Naime, da drugostepeni sud nije pravilno cijenio dokaze koji su u predmetnom postupku izvedeni, te da nije pravilno rasporedio teret dokazivanja pravno relevantnih činjenica, u smislu odredbi čl. 123. i 126. ZPP. Vrhovni sud je ukazao da iz odredbi čl. 7. i 123. ZPP proizlazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze, te da je sud, kada ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza u smislu člana 8. ZPP, dužan da primijeni pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Navedena pravila, kako je ukazao Vrhovni sud, obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Dakle, u konkretnom slučaju upravo je apelant, kao povjerilac, bio dužan da dokaže visinu svog potraživanja koju je tužena konkretnim prigovorima osporila u odgovoru na tužbu i tokom prvostepenog postupka, budući da istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je zbog toga osnovana revizijska tvrdnja da je drugostepeni sud pogrešno rasporedio teret dokazivanja sporne pravno-relevantne činjenice koja se tiče visine potraživanja. Naime, tvrdnja tužene da potraživanje apelanta ne iznosi onoliko koliko je to navedeno u obračunu kamata nema procesni značaj iznošenja pozitivne činjenice koju je tužena dužna dokazati, već samo ima procesni karakter osporavanja, pa je u takvoj procesnoj situaciji (kada je tužena osporila pravilnost ovako izražene visine duga) apelant bio dužan ili putem finansijskog vještačenja ili dostavljanjem računa, uplatnica i izvoda iz poslovnih knjiga dokazno supstancirati visinu svog potraživanja (što u konkretnom predmetu nije bio slučaj). Konačno, Vrhovni sud je zaključio da obračun kamata koji je sastavio apelant nije odgovarajući dokaz iznosa duga koji se traži, budući da je tužena konkretnim prigovorima osporila isti ukazujući, između ostalog, na različite rokove za plaćanje komercijalnih proizvoda i lijekova sa esencijalne liste, kako je to predviđeno i Ugovorom.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji najprije iscrpno iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, dajući detaljan pregled i tumačenje odlučenja redovnih sudova, osporavajući pri tome odlučenje Općinskog suda i Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Apelant, između ostalog, navodi da je neosnovan zaključak ovih sudova da je on trebao da predloži vještačenje vještaka finansijske struke, jer je apelant sve relevantne podatke naznačio u svojoj tabeli, pa smatra da bi vještačenje u predmetnom postupku bilo „u potpunosti bespotrebno“. Nadalje ističe da tužena, niti u jednom dijelu toka predmetnog postupka, nije prigovorila obračunu kamata od strane apelanta, nego je „samo u završnom izlaganju istakla da je za obračun visine kamata potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže“, te da se „visina kamate morala i mogla jedino utvrditi vještačenjem vještaka ekonomske struke“. U prilog svojim tvrdnjama apelant dostavlja presude Vrhovnog suda od 19. avgusta 1998. godine, 15. januara 2009. godine i 12. jula 2016. godine u kojima je taj sud naveo da „parnični sud nije dužan vještačenjem utvrđivati iznos zateznih kamata obračunatih za period kašnjenja u plaćanju glavnog duga ako je tužilac priložio obračun iz kojeg su vidljivi svi elementi na osnovu kojih je isti sačinjen, a tuženi nije osporio na određeni način niti jedan od elemenata tog obračuna. U nedostatku određenih prigovora nema razloga za izvođenje vještačenja.“ Smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kada se dovede u vezu s navedenim odlukama istog suda, narušen koncept vladavine prava, jer se u istim ili sličnim postupcima ne mogu donositi različite odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7., 123. i 126. ZPP, na potpuno jasan i detaljan način izjasnio u pogledu tereta dokazivanja u konkretnom slučaju, ukazujući da obračun kamata koji je sačinio apelant nije odgovarajući dokaz iznosa duga koji se traži, budući da je tužena konkretnim prigovorima osporila isti, te da je apelant bio dužan (putem finansijskog vještačenja ili dostavljanjem računa, uplatnica i izvoda iz poslovnih knjiga) dokazati visinu svog potraživanja, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi proizvoljnost. Nadalje, u odnosu na navode apelanta u kojima se poziva na presude Vrhovnog suda od 19. avgusta 1998. godine, 15. januara 2009. godine i 12. jula 2016. godine, Ustavni sud zapaža da je taj sud u predmetnim presudama zaključio da parnični sud nije dužan da vještačenjem utvrđuje iznos zateznih kamata ako je tužilac priložio obračun iz kojeg su vidljivi svi elementi na osnovu kojih je isti sačinjen, a tuženi takav obračun nije osporio na određeni način. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud jasno ukazao da je upravo tužena konkretnim prigovorima (u odgovoru na tužbu i tokom prvostepenog postupka) osporila visinu predmetnog potraživanja, radi čega je apelant (kao povjerilac) bio dužan da istu dokaže, pa Ustavni sud ne nalazi da je pozivanje apelanta na navedene odluke Vrhovnog suda relevantno za predmetnu apelaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4262/20 („Zefarm“ d.o.o Zenica) | Sudska praksa | Aktio