Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3617/20 (I. S.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3617/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3617/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Sičaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Sičaja protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 076236 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Sičaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, kojeg zastupa Niko Batinić advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 076236 19 Rev od 21. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 076236 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 076236 17 P od 25. maja 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-58/19 od 13. februara 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 18. oktobra 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda 46 0 P 076236 19 Rev od 21. maja 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 18. oktobra 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 076236 17 P od 25. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i drugotužioca (M.S.) da se poništi testament S.S. sačinjen pred svjedocima 19. novembra 2014. godine u Bugojnu (stav I izreke prvostepene presude), te su obavezani apelant i drugotužilac da tuženim (A.S. i D.S.) naknade troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.024,00 KM (stav II izreke prvostepene presude).

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno da li se S.S. (u daljnjem tekstu: ostavilac) svojeručno potpisao na pismeni testament sačinjen pred svjedocima A.L. i D.D. 19. novembra 2014. godine kod advokata I.D. (kojim je ostavilac parcele pobliže naznačene predmetnim testamentom ostavio svojim sinovima, tuženima u predmetnom postupku, sa po ½ dijela, dok je „samo“ dvije parcele ostavio sinovima svog trećeg sina, dakle svojim unucima, apelantu i drugotužiocu, sa po ½ dijela jer je bolestan, bez primanja i nesposoban za rad, a brigu o njemu vode tuženi). Najprije, Općinski sud je naveo da je uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdio da ostavilac jeste imao izvjesnih zdravstvenih problema, ali da ti problemi (kako proizlazi i iz iskaza svjedoka A.V.) nisu uticali na sposobnost ostavioca za rasuđivanje, što apelant i drugotužilac u konačnici nisu ni osporavali u postupku pred tim sudom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u sporni testament utvrdio da je u uvodu testamenta navedeno da ostavilac sa podacima iz lične karte iz 2004. godine (na kojoj umjesto potpisa ostavioca stoji oznaka „XX“), pri punoj svijesti i sposobnosti za rasuđivanje, svojom voljom raspolaže imovinom, te da je nadalje navedeno da je ostavilac, iako pismen i zna čitati i pisati, dao da se testament sačini po advokatu I.D. jer mu nije poznata forma testamenta. Takođe, da su sačinjavanju predmetnog testamenta prisustvovali svjedoci A.L. i D.D. koji su potvrdili da je ostavilac pred njima pročitao testament, da mu je advokat objasnio njegovo značenje, da je izjavio da takav testament predstavlja njegovu volju, te da ga je svojeručno u njihovom prisustvu i potpisao. Općinski sud je ukazao da je predmetni testament, zajedno sa ostalom dokumentacijom iz spisa predmeta, dostavljen na grafološko vještačenje, te da je vještak grafološke struke u svom podnesku od 15. decembra 2017. godine naveo da su u spisu predmeta pronađena dva nesporna potpisa ostavioca (na ličnoj karti iz 1994. godine i na ugovoru o doživotnom izdržavanju iz 1967. godine). Međutim, da je vještak dalje naveo da nesporni potpisi nisu podobni za komparaciju jer su pisani brže i sigurnije i jer su nastali 20, odnosno 45 godina prije potpisa na predmetnom testamentu, dok je potpis na testamentu pisan sporo i nesigurno. Takođe, da je vještak ukazao da je pokušao sam da pribavi nesporne potpise iz vremena nastanka potpisa na predmetnom testamentu, ali da mu je Policijska uprava Gornji Vakuf- Uskoplje (u daljnjem tekstu: nadležna PU) odgovorila da se u službenim evidencijama ostavilac vodi kao nepismena osoba pa da, zbog nedostatka nespornog materijala, nije bio u mogućnost da provede vještačenje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da punomoćnik apelanta pogrešno tumači navode iz podneska vještaka smatrajući da je obavještenje koje je vještak pribavio od nadležne PU (da se ostavilac u njihovim službenim evidencijama vodio kao nepismena osoba) činjenica dovoljna sama za sebe i da kao takva nesporno utvrđuje da je ostavilac nepismen. Naime, iz podneska vještaka samo proizlazi da nije imao dovoljno dokumenata novijeg datuma na kojima se ostavilac potpisao (koji bi mu služili za komparaciju sa spornim potpisom), odnosno vještak nigdje ne navodi da je ostavilac bio nepismen i da na spornom testamentu nije potpis ostavioca, dok je s druge strane nesporno utvrđeno da je ostavilac imao dva dokumenta sa njegovim nespornim potpisom. Prema tome, Općinski sud je naveo da je, budući da vještak prema raspoloživim podacima nije mogao dati svoj nalaz i mišljenje, ocjenom ostalih dokaza koji su provedeni u toku predmetnog postupka (ugovor o doživotnom izdržavanju iz 1967. godine, lična karta iz 1994. godine, zapisnik ŠPP „Koprivnica“ d.d. Bugojno od 5. aprila 2004. godine i ovjerena saglasnost koju je ostavilac dao 13. jula 2006. godine, na kojoj ovjeri je naznačeno da je svojeručno potpisana od strane ostavioca) utvrdio da se na svim tim dokumentima lično potpisao ostavilac, što apelant i drugotužilac zapravo nisu ni osporili u toku postupka. Dakle, Općinski sud je ukazao da navedeno čini neosnovanim navod apelanta i drugotužioca da je ostavilac bio nepismena osoba. Konačno, Općinski sud je zaključio da, kako apelant i drugotužilac u toku predmetnog postupka nisu dokazali da ostavilac u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta nije bio sposoban za rasuđivanje, niti da je sporni testament potpisao pod prinudom i mimo svoje volje, te kako iz navedenih materijalnih dokaza proizlazi da je ostavilac bio pismen i da je sporni testament lično potpisao u prisustvu dva svjedoka, da mu je testament pročitan i protumačen, predmetni testament je sačinjen u skladu sa odredbama člana 67. Zakona o nasljeđivanju (koji se primjenjuje u konkretnom slučaju).

5. Odlučujući o žalbi apelanta i drugotužioca izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. maja 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 076236 18 Gž od 18. oktobra 2018. godine preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka (stav II izreke prvostepene presude) na način da je apelanta i drugotužioca obavezao da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 2.250,00 KM (umjesto iznosa od 3.024,00 KM), dok je u preostalom dijelu predmetna žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u stavu I izreke te presude.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je odredbama člana

63. Zakona o nasljeđivanju propisano da je ništav testament ako je ostavilac bio nesposoban za rasuđivanje, nije imao 16 godina, bio natjeran prijetnjom, ili prinudom da ga sačini ili se odlučio da ga sačini uslijed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi. Takođe, da je odredbama člana 67. navedenog zakona propisano da ostavilac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament, a svjedoci će se potpisani na samom testamentu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev jer apelant i drugotužilac nisu dokazali da je ostavilac bio nepismen, da nije potpisao testament, da nije bio sposoban za rasuđivanje i da u konkretnom slučaju nije zadovoljena forma testamenta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tačno da na ličnoj karti ostavioca koja je izdata 22. oktobra 2004. godine umjesto potpisa ostavioca stoji oznaka „XX“, kao i da u zahtjevu za izradu navedene lične karte od 8. oktobra 2004. godine u mjestu predviđenom za potpis podnosioca zahtjeva stoji otisak prsta, ali da navedeno ne znači da je ostavilac bio nepismen, niti znači da ostavilac svojom voljom nije potpisao sporni testament. Naprijed navedeno posebno kada se uzme u obzir da u zahtjevu za izdavanje/zamjenu lične karte od 8. oktobra 2004. godine u rubrici „podaci o ranije izdanoj ličnoj karti“ stoji da je ranija lična karta iz 1994. godine izdata u Gornjem Vakufu- Uskoplju, te da se zapravo radi o ličnoj karti koja je takođe provedena kao dokaz u predmetnom postupku i na kojoj se ostavilac potpisao, te da i iz ugovora o doživotnom izdržavanju iz 1967. godine, koji je sačinjen i ovjeren u sudu u prisustvu sudije, proizlazi da je taj ugovor svojeručno potpisao ostavilac. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da, kako apelant i drugotužilac u toku postupka nisu dokazali da ostavilac nije bio pismen i da nije svojeručno potpisao testament, a nisu dokazali ni da u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bio sposoban za rasuđivanje, niti da je sporni testament potpisao pod prinudom i mimo svoje volje, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, te da je sporni testament sačinjen u skladu sa odredbama člana 67. Zakona o nasljeđivanju.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je „suština predmeta“ da je testament potpisala nepismena osoba koja je kao takva vođena i u službenoj evidenciji, te da navedeno sporni testament čini ništavim. U vezi s tim apelant ističe da iz lične karte ostavioca iz 2004. godine (na kojoj umjesto potpisa ostavioca stoji oznaka „XX“) jasno proizlazi da je on bio nepismen, što je „ustvrdio i vještak grafološke struke“, budući da mu je nadležna PU službeno odgovorila da se ostavilac u službenim evidencijama vodi kao nepismena osoba. Postavlja pitanje kako će vještak grafološke struke analizirati potpis ostavioca kada se on u službenoj evidenciji vodi kao nepismena osoba, a onda ističe da „nalaz vještaka daje za pravo“ apelantu da je riječ o ništavom testamentu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, dali jasne razloge za svoj zaključak da je predmetni testament sačinjen shodno relevantnim odredbama naprijed navedenog zakona, a Ustavni sud takvo obrazloženje redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom (da činjenica da je ostavilac bio nepismen proizlazi iz lične karte ostavioca iz 2004. godine, te da je tu činjenicu „ustvrdio i vještak grafološke struke“ jer mu je nadležna PU službeno odgovorila da se ostavilac u službenim evidencijama vodi kao nepismena osoba) koje navode je taj sud razmotrio prilikom donošenja prvostepene odluke, te jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju, kao i da je pravilnost i zakonitost navedene prvostepene odluke ispitana u postupku po žalbi u kojem je Kantonalni sud takođe dao precizne razloge zašto navedeni navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3617/20 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio