Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-741/22 (D.o.o. „Dola“ Cazin)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-741/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-741/22, rješavajući apelaciju koju je podnio D.o.o. „Dola“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.o.o.

„Dola“ Cazin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 088691 21 Pžp od 28. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.o.o. „Dola“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić advokat iz Cazina, podnio je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 088691 21 Pžp od 28. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Pr 088691 21 Pr od 21. oktobra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je u vrijeme i na mjestu pobliže naznačenim u izreci prvostepenog rješenja, kao preduzeće dozvolio da njegovo vozilo učestvuje u saobraćaju, iako nije registrovano, a kojim je upravljao vozač D. Č., čime je počinio prekršaj iz člana 207. stav (1), a kažnjivo po članu 234. stav (1) tačka 23) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), zbog čega mu je na osnovu člana 25. Zakona o prekršajima izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant ne izvrši novi prekršaj za vrijeme od jedne godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je na osnovu izjava saslušanih svjedoka, policijskih službenika A. P., S. M. i S. S., utvrdio da su isti 12. maja 2021. godine uočili kretanje vozila TMV „Citroen“ na regionalnom putu, vlasništvo apelanta, kojim je upravljao vozač D. Č., uposlenik apelanta. Nadalje, da je na osnovu izjave saslušanog svjedoka D. Č., a koja je potvrđena materijalnim dokazima, sa sigurnošću utvrdio da je vozilo tek bilo kupljeno i u fazi registracije radi osposobljavanja za redovni saobraćaj. S tim u vezi je svjedok D. Č. izjavio da je „od svoje firme dobio nalog da treba preuzeti dokumentaciju, te da je trebao preuzeti dokumente, a vozilo ostaviti na tehničkom“. Konačno, da se na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da je predmetno vozilo, koje nije bilo registrovano, zatečeno u redovnom saobraćaju, a bilo je u fazi tehničkog osposobljavanja, ne može osloboditi prekršajne odgovornosti apelant. Također, da je prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji imao u vidu propisanu kaznu za počinjeni prekršaj i stepen prekršajne odgovornosti apelanta, kao i vrstu i težinu učinjenog prekršaja.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se žalbenim navodima apelanta osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, pa je u vezi s tim ukazao na odredbu člana 84. Zakona o prekršajima kojom kao žalbeni osnov nije propisano pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se navedeni žalbeni navodi ne mogu razmatrati. Dalje, da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama, pri tome jasno navodeći koje su ga okolnosti dovele do ubjeđenja da je apelant ostvario bitna obilježja predmetnog prekršaja. Također, da je prvostepeni sud dao logičnu argumentaciju nakon ocjene svakog dokaza ponaosob, te u njihovoj ukupnosti, kao i da je pravilno došao do zaključka o odgovornosti apelanta. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo i da je ovlašteni organ dokazao da su ostvarena obilježja prekršaja koja se apelantu stavlja na teret, tako da nema mjesta obustavi postupka u skladu sa načelom in dubio pro reo, jer ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja predmetnog prekršaja, kako je to pravilno obrazložio prvostepeni sud. Nadalje, da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta koji se odnose na valjanost dokaza, s obzirom da se materijalni dokazi na kojim prvostepeni sud zasniva svoju odluku ne mogu smatrati nezakonitim dokazima, jer se okolnosti koje je apelant naveo ne mogu podvesti pod povrede ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala BiH, niti predstavljaju bitnu povredu odredbi Zakona o krivičnom postupku F BiH. Konačno, da je prvostepeni sud iznio potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, kako je iste cijenio, kakvo je činjenično stanje utvrdio i iz kojih razloga, kako je to propisano članom 74. Zakona o prekršajima, što govori da prvostepeno rješenje sadržava zakonom propisane elemente i da je zasnovano na pravilnoj primjeni načela slobodne ocjene dokaza u skladu sa članom 70. stav (1) Zakona o prekršajima. Također, da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje se moraju uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o sankciji, u skladu sa članom 25. stav (2) u vezi sa stavom (1) Zakona o prekršajima. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da se pravno lice prema članu 124. Krivičnog zakona F BiH, a u vezi sa članom 18. Zakona o prekršajima, može smatrati odgovornim samo ukoliko smisao učinjenog prekršaja proizilazi iz naloga ili odobrenja rukovodećeg ili nadzornog organa pravnog lica. S tim u vezi je dalje naveo da takav nalog u konkretnom slučaju nije postojao, naročito imajući u vidu da je obustavljen prekršajni postupak protiv zakonskog zastupnika apelanta, koji je navedeni nalog jedini mogao izdati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-741/22 (D.o.o. „Dola“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio