Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/22 (Z. M. i Z. G.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-756/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-756/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Zora Marković i Zdenka Gadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Zora Marković i Zdenka Gadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 057721 17 Gž od 30. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Marković i Zdenka Gadžić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Stoca, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijele su 1. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 057721 17 Gž od 30. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 057721 15 P od 28. oktobra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, naloženo je tuženom (S. P.) da apelanticama isplati iznos od 2.821,70 KM na ime zakupa za 2013. i 2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Obavezane su apelantice da naknade tuženom troškove postupka u određenom novčanom iznosu za zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je prednik apelantica (M. P.) sa tuženim 8. aprila 2008. godine zaključio ugovor o dugoročnom zakupu predmetnih nekretnina na obrađivanje na 15 godina. Također, da su se navedenim ugovorom stranke saglasile da tuženi na predmetnim parcelama zasadi nasade lavandi i voćki, da ih uzgaja i ubire plodove u navedenom razdoblju, te da tuženi na ime zakupa zemljišta plaća 30% od bruto prihoda (ukupan prihod bez obzira na ulaganja) lavande i 30% od neto prihoda (ukupan prihod umanjen za ulaganja) voćki. Nadalje, da je prednik apelantica preminuo 7. aprila 2012. godine, nakon čega su apelantice, kao njegove nasljednice, preuzele obaveze iz predmetnog ugovora do njegovog isteka. Konačno, da je tuženi apelantici Zdenki Gadžić predao obračun i zakupninu za 2013. godinu (1.800,00 KM), te da je isto učinio i u 2014. godini (3.000,00 KM). S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li je tuženi pravilno obračunao i isplatio zakupninu u visini kako je regulisano gore navedenim odredbama ugovora od 8. aprila 2008. godine, odnosno da li je ispunio svoju ugovornu obavezu u svemu kako ona glasi. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud neposrednim opažanjem utvrdio da tuženi obrađuje i druge nekretnine u vlasništvu apelantica koje nisu predmet ugovora o zakupu, ali da nije dozvolio identifikaciju istih, jer one nisu predmet ugovora o zakupu. Nadalje, da su neosnovani žalbeni navodi apelantica koje se odnose na dopunu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, a koji se tiču činjenice da je navedenu dopunu izradila po nalogu tuženog. Naime, prvostepeni sud je, postupajući u skladu sa odredbama člana 155. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pošto je osnovni nalaz i mišljenje dostavio strankama prije glavne rasprave, pa mu tuženi djelimično prigovorio, navedeni prigovor proslijedio apelanticama i vještaku na izjašnjenje i eventualnu dopunu/korekciju. S tim u vezi, da je vještak prigovor tuženog našla osnovanim, pa je skupa sa vještakom geometrom ponovo izašla na lice mjesta bez prisustva stranaka i sačinila dopunu, te je dopunjeni nalaz dostavljen objema strankama prije zakazanog ročišta za glavnu raspravu, čime nije povrijeđeno pravo apelantica na raspravljanje u ovom postupku. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantice neosnovano pobijaju nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke pozivajući se na obračun plodova od strane tuženog za 2014. godinu, smatrajući ga osnovom i temeljem tužbe, koji vještak nije cijenila. Naime, nalaz i mišljenje vještaka je prvostepeni sud pravilno prihvatio u pretežnom dijelu, a svi prigovori apelantica nisu doveli u sumnju objektivnost i pravilnost prihvaćenih zaključaka vještaka, pa prvostepeni sud nije imao osnova posumnjati u tačnost i osnovanost nalaza i mišljenja i dopune. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio i upoređivao obračun osnovnim i dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka i njegovim iskazom, te utvrdio da je tuženi apelanticama za 2013. i 2014. godinu dužan platiti iznos od 2.821,70 KM (s obzirom da je već ranije isplatio određene novčane iznose), pa je prvostepeni sud pravilno djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu u ovom iznosu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluka o troškovima donijeta pravilnom primjenom čl. 386. i 387. ZPP-a i u skladu sa odredbama Advokatske tarife, pa su žalbeni navodi apelantica i u ovom dijelu neosnovani. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog uspjeha u parnici treba uzeti u obzir kako uspjeh apelantica tako i uspjeh tuženog, koje je prvostepeni sud uzimajući u obzir visinu postavljenog zahtjeva pravilno obračunao (uspjeh apelantica 19%, a tuženog 81%). Odluku o tome koja će stranka snositi obvezu naknade troškova postupka sud je donio primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova prema Pravnom shvatanju Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. januara 2014. godine. Iz navedenog proizilazi da su neosnovani navodi apelantica da je sud na taj način prekoračio tužbeni zahtjev pošto je izostao zahtjev za prebijanje troškova postupka. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji su se apelantice pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, između ostalog, navode da redovni sudovi nisu na savjestan i brižljiv način cijenili svaki dokaz pojedinačno, a niti u njihovoj ukupnosti, iz čega proizilazi da su osporene odluke nezakonite. Nadalje ističu da je prvostepeni sud morao dozvoliti identifikaciju parcela koje tuženi obrađuje, a koje nisu obuhvaćene predmetnim ugovorom o zakupu, kako bi mogle preinačiti tužbu, koju bez svoje krivice nisu mogle preinačiti ranije, s obzirom na to da prije održanog uviđaja nisu mogle znati koje još dodatno nekretnine tuženi koristi. Apelantice također prigovaraju nalazu i mišljenju (i dopunskom nalazu) vještaka poljoprivredne struke, s obzirom da je u istom naveden znatno manji broj stabala nego u obračunu tuženog za 2014. godine, kao i činjenici da sud u obrazloženju prvostepene presude nije naveo zašto je uzeo po apelantice nepovoljniji nalaz u odnosu na osnovni, te zašto nije usporedio obračun tuženog za 2014. godinu sa nalazom vještaka. Konačno osporavaju način na koji je sud obračunao troškove, navodeći da je isti nezakonit, jer nijedna strana nije istakla prebijanje istih.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/22 (Z. M. i Z. G.) | Sudska praksa | Aktio