Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2793/20 (V. D.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Konkurs
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2793/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-2793/20, rješavajući apelaciju Vinke Damjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinke Damjanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 Rs 027300 19 Rev od 3. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinka Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 Rs 027300 19 Rev od 3. marta 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti broj AP-2793/20 od 14. oktobra 2020. godine, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantice podnesenu protiv presude Vrhovnog suda broj 128 0 Rs 027300 19 Rev od 3. marta 2020. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Rješenjem Ustavnog suda broj AP-2793/20 od 7. aprila 2021. godine, usvojen je apelantičin zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda o dopustivosti broj AP-2793/20 od 14. oktobra 2020. godine.

Postupak okončan osporenom odlukom

4. Postupajući po apelantičinoj tužbi protiv Općine Jajce i Federacije Bosne i Hercegovine, Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi), Općinski sud u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 128 0 Rs 027300 18 Rs od 13. maja 2019. godine, kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je prvotužena u postupku popune upražnjenog mjestaviši referent -knjigovođa na neodređeno vrijeme provedenom na osnovu javnog oglasa objavljenog u dnevnoj štampi 15. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: predmetni oglas), kao općinska institucija, uskratila pravo apelantici na pristup zaposlenju i izvršila povredu njenog prava na zapošljavanje, na način detaljno opisan u izreci presude (stav I tačka 1). Presudom je dalje odbijen i zahtjev apelantice kojim je tražila da sud poništi akt načelnika prvotužene od 22. maja 2018. godine (stav I tačka 2) i rješenje drugotuženog od 18. juna 2018. godine (stav I tačka 3), da sud zabrani prvotuženoj svaku buduću diskriminacija prema apelantici, na način opisan u stavu I izreke presude prilikom vršenja izbora po predmetnom oglasu (stav I tačka 4), te da sud obaveže prvotuženu da apelantici isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade i zbog izostanka zapošljavanja i na ime nematerijalne štete na ime povrede prava ličnosti, kao i troškovima parničnog postupka (stav I tačka 5). Presudom je također odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica predložila da sud naloži prvotuženoj da u određenom roku po predmetnom oglasu izvrši izbor iz reda prijavljenih kandidata u svemu poštujući Odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda Bosne i Hercegovine, te odredbe čl. 4 i 20. Zakona o namještenicima o proporcionalnoj nacionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda (stav II izreke). Presudom je odbijen zahtjev prvotužene za naknadu troškova postupka (stav III izreke).

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prvotužena raspisala konkurs po predmetnom oglasu, da se apelantica prijavila na navedeni konkurs, da je ispunjavala uslove iz konkursa i da je ušla u uži izbor kandidata. Istaknuto je da je prvotuženi dva puta donosio odluku o izboru A.M. po predmetnom oglasu, koje je drugotuženi, postupajući po apelantičinim žalbama, svojim odlukama poništio i vratio na ponovni postupak. Također je ukazano da prvotužena nije provela ponovni postupak izbora, nego je na osnovu člana 20. Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) i člana 3. Pravilnika o radnim odnosima u općinskim organima uprave prvotužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) donijela akt od 22. maja 2018. godine o poništenju predmetnog oglasa. S tim u vezi, ukazano je da je navedeni akt donesen uz obrazloženje da je na zahtjev općinskog načelnika izvršena privremena preraspodjela poslova i zadataka navedenog radnog mjesta, radi racionalizacije radnih mjesta i izmjena Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u smislu povećanja broja državnih službenika na broj namještenika, što zahtijeva i uvođenje trezorskog poslovanja kod prvotužene, te je prestala potreba za popunjavanje mjesta. Istaknuto je da je apelantica na navedeno rješenje podnijela žalbu, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem drugotužene od 18. juna 2018. godine, s obzirom da je podnesena protiv akta protiv kojega se ne može podnijeti žalba. Također je istaknuto da je obavljen inspekcijski nadzor ali da u okviru njega nisu poduzete nikakve mjere.

6. Općinski sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari od presudnog značaja cijenio činjenicu da su rješenja prvotužene kojima je A.M. primljen u radni odnos poništena rješenjima drugotuženog, prije podnošenja tužbe, te da kandidat A.M., niti bilo koji drugi kandidat nisu stupili u radni odnos sa prvotuženom. Dalje je navedeno da oni nisu bili u povoljnijoj situaciji u odnosu na apelanticu, jer nisu nakon provedenog postupka primljeni na radno mjesto iz oglasa niti stupili u radni odnos, niti u konačnici imali prvenstvo prilikom zasnivanja radnog odnosa u odnosu na apelanticu. Stoga je zaključeno da je bespredmetno raspravljati da su aktima prvotužene, koji su već poništeni i ne proizvode pravnu snagu, povrijeđena prava apelantice, pa je odbijen prvi dio tužbenog zahtjeva iz stava I tačka 1 izreke presude. Općinski sud je citirao član 20. stav 1. Zakona o namještenicima i član 3. Pravilnika, te ocijenio da je isključivo zakonsko ovlaštenje da o potrebi prijema namještenika u radni odnos odlučuje rukovodilac organa državne službe. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva iz stava I tačka 1 i tačke 2 i 3. izreke presude. Općinski sud je dalje naveo da odluku načelnika prvotužene da poništi predmetni oglas ne može smatrati diskriminatornom u odnosu na apelanticu, jer apelantica nije dovedena u teži položaj u odnosu na druge prijavljene kandidate a posebno A.M. Općinski sud je zaključio da nije bila relevantna činjenica da je prvotužena sa određenim licima zaključila ugovore o djelu, jer se oni nisu mogli cijeniti kao dokaz da je apelantica diskriminirana prilikom provođenja i poništenja predmetnog oglasa. Općinski sud je dalje naveo da je odbacio dio tužbenog zahtjeva iz stava II izreke, cijeneći da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o sporu pune jurisdikcije, te da sud nije nadležan da naloži prvotuženoj da izvrši izbor kandidata za radno mjesto za koje je odlukom načelnika poništen oglas, što također predstavlja njegovo isključivo zakonsko ovlaštenje. Također je zaključeno da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim apelantica zahtijeva isplatu plaća, jer nakon provedenog postupka nije utvrđeno da je ona diskriminirana u odnosu na druga lica koja su se prijavila na oglas, niti je stupila u radni odnos kod prvotužene.

7. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 Rs 027300 19 Rsž od 13. septembra 2019. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio ispravnu odluku kada je odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 128 0 Rs 027300 19 Rev od 3. marta 2020. godine, odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju interpretirali i primijenili odredbe člana 2. stav (1) i člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije. Dalje je navedeno da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da apelantica tokom postupka nije iznijela i dokazala dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerovatnoćom mogao zasnovati zaključak o postojanju diskriminacije u oblasti zapošljavanja, jer apelantica nije učinila vjerovatnim različit tretman kada je u pitanju ostvarivanje prava na zaposlenje, budući da ni jedan prijavljeni kandidat po predmetnom oglasu nije primljen u radni odnos. Istaknuto je da poništenjem akata prvotužene o izboru i prijemu, navedeni akti nisu proizveli pravno dejstvo na koje se apelantica poziva - da je drugom priznata prednost po nacionalnoj osnovi na štetu apelantice u zaposlenju. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da ni akt od 22. maja 2018. godine o poništenju predmetnog oglasa ne daje za zaključak o postojanju diskriminacije u oblasti zapošljavanja, jer se ne zasniva na zabranjenoj osnovi. Vrhovni sud je ukazao i da postupanje prvotužene nije imalo karakter neizravne diskriminacije. S tim u vezi, ukazano je da je u toku predmetnog oglasa izmijenjen Pravilnik, kojim je predviđeno jedno radno mjesto viši referent-knjigovođa (umjesto po ranijem Pravilniku dva), da je to jedno radno mjesto već odranije popunjeno, te da zbog toga ne postoji po sistematizaciji potreba za popunom radnog mjesta viši referent-knjigovođa. Stoga je zaključeno da nije dovedeno u pitanje diskreciono pravo rukovodioca organa državne službe da predmetni oglas poništi, jer nema zabranjene osnove, koja bi imala svoje uporište u zakonu za navedeni postupak rukovodioca organa državne služba, pa time niti diskriminacije na koju se apelantica poziva, što potvrđuje i rješenje drugotuženog.

11. Vrhovni sud je naveo da nemaju osnova navodi revizije da je sud trebao naložiti provođenje izbora kandidata, jer u sporovima povodom raspisanog oglasa kandidatu pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, pobijanju oglasa kao cjeline ili izbora pojedinog kandidata. Kako prvotužena nije donijela odluku o imenovanju kandidata po predmetnom oglasu, nego ga poništila, izostao je preduslov za pokretanje radnog spora povodom oglasa za zasnivanje radnog odnosa, pa i po osnovu diskriminacije po osnovu nacionalne pripadnosti. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantičin prigovor u vezi zaključenih ugovora o djelu. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantica ne zasniva diskriminaciju na zaključenim ugovorima o djelu kao obligaciono pravnom ugovoru, već po predmetnom oglasu po osnovu prijema u radni odnos iz 2016. godine, tvrdeći da je po navedenom osnovu diskriminisana u zapošljavanju, a ne po ugovorima o djelu, u kojoj se situaciji nije ni nalazila jer navedeno nije zahtijevala niti se prijavila, pa se nije ni dogodio različit tretman po navedenoj osnovi. Kako osnovanost reparacijskog zahtjeva iz odredbe člana 12. stav 1 c) Zakona o zabrani diskriminacije za naknadu materijalne i nematerijalne štete uzrokovane nezakonitom povredom prava na jednako postupanje, zavisi od osnovanosti zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno nižestepeni sudovi postupili kada su odbili kao neosnovan i navedeni zahtjev.

12. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su redovni sudovi, suprotno odredbama Zakonu o zabrani diskriminacije i Zakonu o radu, stavili na apelanticu teret dokazivanja i konstatovali da apelantica nije dokazala diskriminaciju, dok nisu naveli da je tužena dokazala da nije vršila diskriminaciju. Smatra da ju je načelnik prvotužene diskriminirao po osnovu nacionalne pripadnosti, te da su redovni sudovi propustili sankcionisati ponašanje načelnika koji je zloupotrijebio član 20. Zakona o namještenicima kada je poništio predmetni oglas isključivo iz razloga da apelantica ne bi bila primljena u radni odnos. Apelantica također smatra da je sud propustio primijeniti odredbu člana 11. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, te da su sudovi propustili primijeniti odredbe o indirektnoj diskriminaciji. Ističe da je zahtjev za utvrđenje diskriminacije nezavisan od eventualnog poništenja akata, te da je stoga pogrešan zaključak suda da je bespredmetan apelantičin zahtjev da se utvrdi diskriminacija kada su poništeni akti prvotužene. Osim toga, ističe da je sud propustio i cijeniti razloge zbog kojih su poništeni akti prvotužene, odnosno da je utvrđeno da je prvotužena prilikom izbora propustila osigurati proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda. Apelantica također ukazuje na pogrešan zaključak Vrhovnog suda i u pogledu zaključenih ugovora o djelu, za koje smatra da imaju karakter diskriminatornog ponašanja. Smatra da je provedenim dokazima učinila vjerovatnim postojanje diskriminacije, čime je teret dokazivanja prešao na prvotuženu. Apelantica traži naknadu na ime povrede prava i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava te neadekvatnom obrazloženju odluka, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantičin tužbeni zahtjev radi utvrđenja i otklanjanja diskriminacije i naknade štete. S tim u vezi, Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku predmetu, ukazao je da apelantica tokom postupka nije iznijela i dokazala dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerovatnoćom mogao zasnovati zaključak o postojanju diskriminacije u oblasti zapošljavanja, jer nije učinila vjerovatnim različit tretman kada je u pitanju ostvarivanje prava na zaposlenje, budući da ni jedan prijavljeni kandidat po predmetnom oglasu nije primljen u radni odnos. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoje stavove u vezi tereta dokazivanja u konkretnoj situaciji, kao i postupanja tuženih po predmetnom oglasu, te ukazao i na razloge zbog kojih nema indirektne diskriminacije u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu zbog povrede prava, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 74. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, u vezi sa apelantičinim zahtjevom za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelantice.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2793/20 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio