Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3276/20 (D. M.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3276/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3276/20, rješavajući apelaciju Damira Mucića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Damira Mucića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Damiru Muciću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Damira Mucića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Damir Mucić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 002723 16 U od 9. svibnja 2017. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ uprave) broj FZ3/2/2-35-1-11031-2/15 od 7. siječnja 2016. godine, te Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Zapadno-hercegovački kanton – Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ uprave) broj 1227754229 od 15. rujna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, te organa uprave zatraženo je 6. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni i Vrhovni sud su dostavili 14. listopada 2021. godine, a drugostupanjski organ uprave 1. studenog 2021. godine. Prvostupanjski organ uprave nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 12. siječnja 2022. godine.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 2. prosinca 2013. godine prvostupanjskom organu uprave podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu u sladu sa člankom 14. stavak 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju).

8. Rješenjem prvostupanjskog organa uprave broj 1227754229 od 15. rujna 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.

9. U obrazloženju rješenja prvostupanjski organ uprave je naveo da apelant nije dostavio uvjerenje izdano u skladu sa člankom 15. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju. Navedeno je da apelant nije dostavio dokaze potrebne za odlučivanje o pravu na mirovinu ni nakon dva poziva upućena od službene osobe koja vodi postupak.

10. Protiv prvostupanjskog rješenja apelant je podnio žalbu. Rješenjem drugostupanjskog organa uprave broj FZ3/2/2-35-1-11031-2/15 od 7. siječnja 2016. godine apelantova žalba je odbijena.

11. Drugostupanjski organ uprave je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski organ uprave 5. rujna 2014. i 10. veljače 2015. godine pozivao apelanta da dostavi dokumentaciju neophodnu za odlučivanje, tj. da dostavi uvjerenje o vršenju zapovjedne dužnosti izdano u skladu sa člankom 15. st. 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju, te da apelant nije dostavio traženu dokumentaciju. Navedeno je da je člankom 15. st. 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju propisano da uvjerenje o pripadnosti Oružanim snagama za osobe iz članka 4. st. 2., 3., 4. i 5. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju izdaje Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata na posebnom obrascu nakon prethodno izvršene provjere podataka.

12. Dalje je navedeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju mirovinu podnio u zakonom ostavljenom roku (zaključno sa 2. prosinca 2013. godine), te da njegov zahtjev nije odbijen zbog nepravodobnosti, već zbog toga što ni nakon dva poziva upućena od službene osobe koja je vodila prvostupanjski postupak nije dostavio uvjerenje izdano u skladu sa člankom 15. st. 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju. Navedeno je da prvostupanjski organ uprave nije raspolagao s pravno valjanim dokazom o vršenju zapovjedne dužnosti apelanta, da je apelant kao stranka u postupku bio dužan za svoje navode ponuditi dokaze, te da se u konkretnom slučaju ne radi o dokazu koji bi brže i lakše pribavio organ uprave. Navedeno je da je apelant imao mogućnost tijekom žalbenog postupka dostaviti dokaze i ponuditi nove činjenice koje bi eventualno mogle utjecati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari.

13. Apelant je 22. veljače 2016. godine podnio tužbu protiv drugostupanjskog rješenja. Presudom Kantonalnog suda broj 08 0 U 002723 16 U od 9. svibnja 2017. godine apelantova tužba je odbijena.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije umirovljenje u skladu sa Zakonom o prijevremenom povoljnijem umirovljenju ističe zaključno s 1. prosinca 2013. godine (članak 14. stavak 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju). U skladu s tim je navedeno da je apelant zahtjev za priznavanje prava na povoljniju mirovinu podnio 2. prosinca 2013. godine, kada je istekao zakonom propisani rok, te je apelant zahtjev podnio nepravodobno.

15. Apelant je 25. svibnja 2017. godine protiv rješenja Kantonalnog suda podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Presudom Vrhovnog suda broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu, ali ne iz razloga nepravodobnosti zahtjeva, već iz razloga koje su naveli organi uprave. U zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravilno je navedeno da je 1. prosinca 2013. godine bila nedjelja, a prvi radni dan je 2. prosinca 2013. godine, te se ne može prihvatiti nepravodobnost zahtjeva kao razlog za odbijanje tužbe. Navedeno je da se o apelantovom zahtjevu nije moglo pozitivno odlučiti jer apelant ni nakon dva poziva prvostupanjskog organa nije dostavio traženo uvjerenje. Navedeno je da se u spisu nalazi službena zabilješka od 27. studenog 2013. godine u kojoj je apelant naveo da je obavljao dužnost zapovjednika HOS-a i zapovjednika regionalnog stožera HOS-a, a u izjavi od 24. veljače 2015. godine apelant je istaknuo da trenutno nije u mogućnosti dostaviti traženu dokumentaciju. Navedeno je da prvostupanjski organ nije raspolagao s potrebnim dokazima o vršenju zapovjedne dužnosti, te da je apelant kao stranka u postupku bio dužan za svoje navode dostaviti dokaze. Vrhovni sud je naveo da je i druge prigovore iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke ocijenio neutemeljenim jer nemaju utjecaja na drugačije odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari.

17. Vrhovni sud je naveo da je apelantov zahtjev za naknadu troškova odbio kao neutemeljen primjenom odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja se u smislu članka 55. Zakona o upravnim sporovima shodno primjenjuje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant se u apelacijskim navodima pozivao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

19. Apelant, u biti, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da on ispunjava uvjete za stjecanje prijevremene povoljnije starosne mirovine. Dalje je istaknuo da su postupanjem Kantonalnog i Vrhovnog suda počinjene „povrede federalnog zakona, Zakona o odvjetništvu, Odvjetnička tarifi i povrede pravila federalnog zakona o postupku koje su bile od utjecaja na rješenje stvari, kao i odredbe čl. 13. Europske konvencije“.

20. Apelant ističe da je zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu podnio pravodobno (2. prosinca 2013. godine) jer je posljednji dan podnošenja u skladu sa Zakonom o prijevremenom povoljnijem umirovljenju (1. ožujka 2013. godine) bila nedjelja. Apelant navodi da je Vrhovni sud o istom pravnom pitanju donosio drugačije odluke (naveo je Presudu Vrhovnog suda broj 08 0 U 002734 17 Uvp od 13. svibnja 2020. godine, koju je dostavio uz apelaciju), te smatra da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje pravne sigurnosti. U skladu s tim je istaknuo da je navedenom presudom Vrhovnog suda uvažen zahtjev za izvanredno preispitivanje iz razloga što je Vrhovni sud tijekom postupka utvrdio da je 1. prosinca 2013. godine, kao posljednji dan roka za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije umirovljenje, bila nedjelja, te da rok za podnošenje zahtjeva ističe istekom prvog idućeg radnog dana, tj. 2. prosinca 2013. godine. Apelant je ukazao da je i Kantonalni sud u drugim predmetima sa istom činjeničnom i pravnom osnovom (Presuda Kantonalnog suda broj 08 0 U 002643 16 U od 8. prosinca 2016. godine, koju je dostavio uz apelaciju) zauzeo suprotno pravno stajalište i donio suprotnu odluku u odnosu na odluku koju je donio u predmetnom postupku, da je odstupio od ranije prakse, te da su drugi tužitelji ostvarili pravo na naknadu troškova postupka za zastupanje odvjetnika za isto pravno pitanje, dok apelant nije.

21. U svezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelant je istaknuo kako je postupak nerazumno dugo trajao (10 godina) s obzirom na to da se ovakve upravne stvari moraju riješiti u roku od 90 dana, pa je predložio da mu se stoga odredi pravična naknada nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

22. Kantonalni sud, Vrhovni sud i drugostupanjski organ uprave su u odgovoru na apelaciju naveli da nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlažu da se apelacija odbije. Pored navedenog, drugostupanjski organ uprave je ponovio obrazloženje odluka osporenih predmetnom apelacijom, te je istaknuo da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant nije ispunjavao propisane uvjete za priznavanje povoljnije prijevremene starosne mirovine. V.Relevantni propisi

23. Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13 i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 14. stavak (1) (1) Postupak za ostvarivanje prava na povoljnije umirovljenje po ovom zakonu pokreće se na zahtjev stranke koja smatra da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava iz članka 4. ovoga zakona.

Članak 15. st. (1) i (5) (1) Dokazivanje činjenica za ostvarivanja prava po ovom zakonu, bez obzira na to pokreće li se postupak po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, vrši se isključivo na temelju pisanih dokaznih sredstava izdatih od mjerodavnih tijela, odnosno mjerodavnih ustanova.

(5) Uvjerenja o pripadnosti Oružanim snagama za osobe iz članka 4. toč. 2., 3., 4. i 5. ovoga zakona izdaje Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo za pitanja branitelja) na posebnom obrascu, nakon prethodno izvršene provjere podataka.

24. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 386. stavak (1) (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnom apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 08 0 U 002723 16 U od 9. svibnja 2017. godine, Rješenje Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-1-11031-2/15 od 7. siječnja 2016. godine, te Rješenje Službe broj 1227754229 od 15. rujna 2015. godine. S obzirom na to da u konkretnom slučaju konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj 08 0 U 002723 17 Uvp od 7. svibnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Osporenu presudu apelant je primio 4. srpnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. rujna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku priznavanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

34. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u biti, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da u konkretnom slučaju ispunjavao uvjete za priznavanje prijevremene povoljnije starosne mirovine, da je zahtjev podnio pravodobno 2. prosinca 2013. godine, da su Vrhovni i Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosili drugačije odluke u odnosu na odluke donesene u predmetnom postupku, te da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje i pravne sigurnosti.

36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu, ali ne iz razloga nepravodobnosti zahtjeva, već iz razloga koje su naveli organi uprave. Naime, kako apelant nije dostavio traženu dokumentaciju, tj. uvjerenje o zapovjednoj dužnosti tijekom rata u skladu sa člankom 15. st. 5. i 6. Zakona o prijevremenoj povoljnijoj mirovini, to je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud apelantov zahtjev za naknadu troškova odbio kao neutemeljen primjenom odredbe članka 386. stavak 1. ZPP, koja se u smislu članka 55. Zakona o upravnim sporovima shodno primjenjuje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 386. stavak 1. ZPP proizlazi da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

37. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

38. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Europskog suda, ukazao na stajalište da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se temelje na istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (točka 37.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u odluci koju je dostavio apelant Vrhovni sud uvažio zahtjev za izvanredno preispitivanje jer je utvrdio da su nižestupanjski organi zahtjev za priznavanje prijevremene povoljnije starosne mirovine odbili zbog nepravodobnosti podnošenja zahtjeva. S druge strane, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovine odbijen zbog nedostatka potrebnog uvjerenja. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o istom činjeničnom stanju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na presudu Kantonalnog suda, navodeći da je taj sud u istim i činjeničnim pitanjima donosio različite odluke. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju konačna odluka presuda Vrhovnog suda, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući i na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neutemeljenim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, odnosno apelant se poziva na odluku suda koji je niže instance.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu presudu.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za priznavanje prijevremene povoljnije starosne mirovine podnio 2. prosinca 2013. godine, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 7. svibnja 2020. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i pet mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o postupku priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovine, koji po zakonu nije žurne naravi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo njegovo pravo na povoljniju mirovinu. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupcima utjecao na duljinu trajanja postupka.

43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim organom uprave trajao godinu i devet mjeseci. Dalje, Ustavni sud nalazi da je drugostupanjski organ uprave drugostupanjsku odluku u upravnom postupku donio četiri mjeseca nakon donošenja prvostupanjske odluke. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odluku o tužbi donio godinu i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluku trajao približno tri godine (apelant je zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke podnio 25. svibnja 2017. godine, a Vrhovni sud je presudu donio 7. svibnja 2020. godine), što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dugo razdoblje za koje Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

44. Imajući u vidu cjelokupnu duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u predmetnom postupku imao dulje razdoblje neopravdane pasivnosti, te da je u odlučujućoj mjeri odgovoran za duljinu trajanja predmetnog postupka koja u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pravo na učinkovit pravni lijek

50. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je u upravnom sporu protiv prvostupanjske presude koristio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji pravni lijek je Vrhovni sud razmotrio i zaključio da je neutemeljen dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te su ovi apelacijski navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak priznavanja prijevremene povoljnije starosne mirovine trajao šest godina i pet mjeseci, od čega je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao približno tri godine, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema bilo kakve proizvoljnosti glede primjene prava.

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi, koju je i koristio podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka, odnosno da je u upravnom sporu protiv prvostupanjske presude koristio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke, koji pravni lijek je Vrhovni sud razmotrio i zaključio da je neutemeljen dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić