Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3147/20 (F. R.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3147/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3147/20, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 319767 17 Gž od 12. februara 2020. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 319767 17 Gž od 12. februara 2020. godine u odnosu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Almina Pilav advokat iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 319767 17 Gž od 12. februara 2020. godine. Obzirom da apelant uz apelaciju nije dostavio presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u skladu sa članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 14. marta 2022. godine zatraženo da dostavi navedenu presudu. Apelant je 18. marta 2022. godine dostavio traženu presudu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Sadika Ahmetovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i NIK „Denameda“ doo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 21. septembra 2021. godine a tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Apelantu je 24. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljen odgovor Kantonalnog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 319767 13 P od 13. juna 2017. godine obavezani su tuženi da apelantu isplate solidarno na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda objavljivanjem klevete u tekstu „Naser Keljmendi nije u Dubaiju/Radončić je opasnost po mentalno zdravlje“ u Magazinu start od 16. oktobra 2012. godine, iznos od 1.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 18. januara 2013. godine do isplate. Presudom su obvezani tuženi da izreku ove presude o svom trošku objave u Magazinu Start u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa preko dosuđenog te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant podnio tužbu tom sudu u kojoj je naveo da su tuženi u Magazinu Start čiji je izdavač drugotuženi od 16. oktobra 2012. godine objavili intervju sa prvotuženim u kojem su iznijeli klevetničke i uvredljive sadržaje o apelantu u tekstu pod naslovom „Naser Keljmendi nije u Dubaiju/Radončić je opasnost po mentalno zdravlje“. Općinski sud je uvidom u sporni tekst utvrdio da je u istom navedeno: (…) Možemo li početi od onog najvažnijeg: Oslobođenje je objavilo vašu izjavu da je tokom akcije Lutka prikupljeno dovoljno elemenata za privođenje Fahrudina Radončića, vlasnika i predsjednika SBB BIH, stranke treće po snazi u Federaciji, a pete u cijeloj BiH. Možete li biti konkretniji?- Ništa dalje niti više ne mogu reći, ja sam rekao da ima elemenata za privođenje Fahrudina Radončića i sve dalje što bih rekao ugrozilo bi dalji tok istrage u ovom predmetu koje vodi Tužiteljstvo BiH. Radi se o vrlo opasnoj organiziranoj grupi, jednoj kriminalnoj hobotnici i u kriminalnom miljeu i u pravosudnim i sigurnosnim agencijama BiH u pojedinim političkim opcijama.-Kada je krenula akcija Lutka dosta se špekulisalo da je Dnevni Avaz jednim svojim tekstom upozorio Keljmendija da bježi. Može li se ova vaša izjava posmatrati kao upozorenje Radončiću da bježi?-Gdje će..-Može u Crnu Goru, može gdje hoće. Hmmm… Svako može otići bilo gdje ali za svaki lični postupak mora se vratiti i odgovarati kod nadležnog tužiteljstva. Ne treba da se boji niko ko nije kriv. Svašta je od Avaza očekivati, pogotovo ako mu se nađete na nišanu a uglavnom su Avazu i Fahrudinu Radončiću najviše problem osobe koje pokušavaju uspostaviti vladavinu prava u BiH. Dakle, vladavina prava ne odgovara Fahrudinu Radončiću… Radončićevo društvo čini ili su činili dok su bili na slobodi Naser Keljmendi, Gaši, Turković i ostala bulumenta ljudi koji se dovode u vezu sa kriminalnim miljeom… ali satisfakcija u svemu tome je da ljudi koji me poznaju vjeruju meni a ne vjeruju lažima koje danas piše Fahrudin Radončić, ja sam davno rekao da je on opasnost po mentalno zdravlje Bošnjaka.

8. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je analizom spornog teksta utvrdio da su u navedenom članku iznesene neistine i uvredljive činjenice o apelantu obzirom da je identificiran prema trećim licima navođenjem njegovog imena i prezimena, povezivanjem s kriminalnim miljeom, pa je utvrđeno da sporno izražavanje ima elemente klevete. Općinski sud je obrazložio da je teret dokazivanja istinitosti činjenice da su apelantovo društvo činili Keljmendi, Gaši, Turković, kao i pominjanje apelantovog imena uz akciju ,,Lutka“, koja je vezana za zločinačku grupu i organizirani kriminal, bilo na prvotuženom, ali da prvotuženi nije ponudio nijedan dokaz u pogledu činjenica koje su iznijete u spornom članku. Općinski sud je obrazložio da smatra da je drugotuženi postupao suprotno Zakonu o medijima, obzirom da su mediji dužni objavljivati tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama, uz poštovanje ljudskog dostojanstva i osnovnih prava. Prema obrazloženju Općinskog suda, drugotuženi je postupio protivno odredbi člana 39. istog zakona, pa kako je spornim pisanjem izvršio napad na ličnost, ugled i čast apelanata to je, prema mišljenju tog suda, učinio radnju klevete. Općinski sud je istakao da nalazi odgovornost prvotuženog po osnovu člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, a drugotuženog po osnovu člana 6. stava 2. istog zakona. S tim u vezi je obrazloženo da je apelant u toku postupka proveo dokaze, između ostalih, uvjerenje Kantonalnog suda, akte Tužiteljstva BiH i Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo kojim je dokazao da protiv njega nije podignuta optužnica niti da se vodi bilo kakav krivični postupak dok s druge strane, prema obrazloženju tog suda, tuženi nisu proveli dokaze u pravcu dokazivanja svojih tvrdnji. Navedeno je i da je u postupku izvršeno vještačenje i da je utvrđeno da je apelant nakon objavljivanja spornog članka trpio nelagodu, anksioznost nesanicu i druge tegobe precizirane u presudi. Općinski sud je obrazložio da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o navođenju neistinitih činjenica vezanih za ličnost apelanta, te da je zbog toga usvojio apelantov tužbeni zahtjev i dosudio mu naknadu nematerijalne štete u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i to u iznosu od 1.000,00 K.M, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

9. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 319767 17 Gž od 12. februara 2020. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Presudom je obavezan apelant da tuženima na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da je Kantonalni sud, nakon što je ispitao navedenu prvostepenu presudu, zaključio da je žalba tuženih osnovana. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da odredba člana 4. stav 1. tačka d. Zakona o zaštiti od klevete definira klevetu kao radnju nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda kleveta se sastoji od izjave koja sadrži neistinito činjenično tvrđenje tj. tvrđenje da neka činjenica postoji iako ona ne postoji, a takva izjava obzirom na svoju sadržinu i okolnosti pod kojima je data može škoditi časti i ugledu lica na koje se odnosi. Pojam činjenice odnosno činjeničnog tvrđenja, prema mišljenju Kantonalnog suda, je bitno obilježje klevete a činjenično se tvrđenje, da li je istinito ili neistinito, može dokazati i uglavnom za svakoga prihvatljivo utvrditi, a može se odnositi na određene radnje, konkretne događaje ili objektivna stanja, svojstva, osobine i odnose nekog lica.

10. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da izražavanje izneseno u spornom intervjuu, po mišljenju tog suda, ne predstavlja klevetu kako je ona definirana članom 4. stav 1. tačka đ. Zakona o zaštiti od klevete. Navedena izražavanja, po mišljenju Kantonalnog suda, predstavljaju vrijednosne sudove pa tako prvotuženi daje subjektivni stav o apelantu i osobama s kojim je bio u društvu (Keljimendi, Gaši, Turković), a koji se spominju u krivičnim predmetima koji su se nesporno vodili (pa i akcija „Lutka) i koji se odnose na organizirani kriminal i najteža krivična djela. Prema obrazloženju Kantonalnog suda izražavanje da je apelant “opasnost za mentalno zdravlje Bošnjaka" je također, prema mišljenju tog suda, subjektivni stav u odnosu na političko djelovanje apelanta kao predsjednika političke partije sa velikim utjecajem na politička zbivanja i sve sfere društvenih zbivanja, što implicira i uticaj na veliki broj građana, pa i Bošnjaka. Nadalje, kako je obrazložio Kantonalni sud, osnov za navedena izražavanja koja imaju karakter vrijednosne procjene a ne činjenica, svakako se bazira na tadašnjoj političkoj i sigurnosnoj situaciji, pa kako je prvotuženi bio ministar sigurnosti to je u njegovoj nadležnosti bilo da procjenjuje sigurnosnu situaciju i o tome informira javnost, a intervju kao novinarska forma ima za cilj da istražuje, prikuplja podatke informacije relevantnih sagovornika u pogledu određenih društvenih i političkih pojava. Kantonalni sud je istakao da je cijeneći konkretnu situaciju zaključio da tokom postupka nije dokazano da su sporne citirane objave klevetničke te da su ispunjeni uvjeti za oslobađanje od odgovornosti od klevete, obzirom da se radi o iznošenju mišljenja koja u bitnom ne prekoračuje granicu slobode izražavanja. Kantonalni sud je istakao da, osim toga, treba napomenuti da su granice dopuštene kritike znatno šire kad su u pitanju javne ličnosti nego kada se radi o privatnim osobama, te da je apelant kao javna ličnost (političar, visoki državni dužnosnik) svojevoljno i svjesno pristao da bude izložen analizi njegovog rada i djelovanja kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, te da mora iskazati veći stupanj tolerancije (presuda Lopez Gomez da Silva v. Portugal 2000. godine).

11. Nadalje, kako je obrazloženo, pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) spada u grupu tzv. kvalificiranih prava, za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo a drugim stavom dozvoljena su miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovim propisanim tim stavom. Osnovna namjera člana 10. je, prema obrazloženju tog suda, da se sloboda izražavanja i sve što predstavlja slobodu izražavanja, definira veoma široko i na taj način se osigurava veoma široka mreža zaštite. Novinarske slobode kod izražavanja, prema obrazloženju tog suda, sadržavaju i mogućnost pribjegavanja određenom stupnju pretjerivanja pa čak i provociranja, a čl. 10. Evropske konvencije ne samo da štiti bit/sadržaj (substance) izraženih ideja i informacija, nego i formu kroz koju su one izražene (presuda Perna v. Italy). Prema obrazloženju Kantonalnog suda, izbor oblika i načina prezentacije informacija autonomno je pravo novinara, zaštićeno je članom 10 Evropske konvencije i ne može se medijima nametati poželjni oblik (formu) izražavanja ideja i informacija. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da cijeneći da nije osnovan zahtjev za naknadu štete koji je postavljen u smislu Zakona o zaštiti od klevete, obzirom da je u postupku utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, ali kako po pravilima parničnog postupka sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva i ne postoje formalno-pravne prepreke da se u takvim slučajevima dosudi naknada štete po drugom osnovu, ovaj sud je ispitao da li postoji osnov za eventualnu isplatu naknade po osnovu odredbe člana 200. ZOO, te utvrdio da ni po tom zakonu nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant smatra da sloboda izražavanja u demokratskim društvima nije neograničena niti apsolutna te da su tuženi spornim tekstom u kojem je apelant identificiran i doveden u vezu sa kriminalnim radnjama poimenično navedenih lica prekoračili granice slobode izražavanja jer nisu imali legitiman cilj za javno iznošenje spornih sadržaja niti su postupali u dobroj vjeri. Navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o prenošenju klevete dok je obrazloženje Kantonalnog suda kojm je preinačena prvostepena presuda nezakonito, paušalno i usmjereno na traženje opravdanja za tužene. Navodi da se i prostom jezičkom analizom rečenica koje su sadržane u spornom intervjuu može zaključiti da se ne radi o vrijednosnim sudovima. Smatra da u konkretnom slučaju postoji kvalificirani oblik klevete o čemu je Kantonalni sud trebao voditi računa jer je navedeno izražavanje iskazao prvotuženi koji je bio ministar sigurnosti a što je taj sud tumačio suprotno. Smatra i da nije imao suđenje pred nepristrasnim sudom i pri tom navodi standarde Evropske konvencije po tom pitanju.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je razloge za svoju odluku dao u presudi i da ostaje u cjelosti pri tom obrazloženju.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH”, br. 59/02, 19/03 i 73/05), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.

Član 6.

(1) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(2) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(3) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(4) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (5) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

o način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, o prirodu i stepen prouzrokovane štete, o dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, o pristanak oštećenog, o vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, o činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, o te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

VI. Dopustivost

a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

17. Apelant je u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. S obzirom da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. tog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-3266/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 25), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na ostale navode

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 319767 17 Gž od 12. februara 2020. godine. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

23. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja mu je prouzrokovana izražavanjem u Magazinu Start čiji je izdavač drugotuženi a u kojem je objavljen intervju sa prvotuženim, u kojem je, prema tvrdnjama apelanta, apelant oklevetan. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citiranu Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3266/20 od 3. marta 2021. godine ili broj AP-2576/20 od 22.marta 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati i navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

26. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled. Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, između ostalih, Evropski sud Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja Ustavni sud smatra da izneseni navodi imaju dovoljnu težinu da pokrenu pitanje zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.

27. Kada je u pitanju zaštita prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije Evropski sud je u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se ishod prijave, u načelu, ne bi trebao razlikovati ovisno od tome da li je prijavu podnijelo lice koje je objavilo sporno izražavanje na temelju člana 10. Evropske konvencije ili prema članu 8. Evropske konvencije od strane osobe koja je bila predmet spornog izražavanja, kao u konkretnom slučaju, jer ta prava zaslužuju jednako poštovanja. Shodno tome, granice procjene bi u načelu trebale bite iste u obje situacije. Isto tako Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio relevantna načela koja bi se trebala razmotriti u kontekstu uravnoteženja navedenih konkurentskih prava (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012; i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC), broj 39954/08, st. 90-95, 7. februar 2012. godine), pa je tako kao mjerodavne utvrdio slijedeće kriterije: koliko je oštećeni poznat, doprinos raspravi od javnog interesa, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotične osobe, sadržaj, oblik i posljedica objavljivanja. (a) Koliko je osoba poznata i koja je tema izvještaja

28. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant, između ostalog, predsjednik jedne političke stranke, dakle, javna i medijska ličnost, pa je stoga prag prihvatljive kritike kod apelanta znatno širi. Sporno izražavanje izneseno je u Magazinu Start u toku odvijanja policijske akcije „Lutka“ pri čemu je izvještavano o navodnim odnosima apelanta sa licima umiješanim u kriminogene radnje povezane sa razlozima odvijanja navedene policijske akcije te je kratko izvještavano i o apelantovom djelovanju kao predsjednika političke stranke. (b) Sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja

29. Prije ispitivanja sadržaja spornog izražavanja, uzimajući u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže na standarde Evropskog suda u kontekstu člana 10. Evropske konvencije kako bi se moglo ispitati da li je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu navedene standarde jer je zadatak suda bio da uspostavi ravnotežu između dva zaštićena prava i to prava apelanta na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja što je podrazumijevalo da se sporno izražavanje ispita i analizira iz svih uglova.

30. Ustavni sud podsjeća da prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije postoji malo prostora za ograničenja političkog govora ili rasprava o pitanjima od javnog interesa (vidi, Sürek v. Turkey(br. 1) [Vv], br. 26682/95, stav 61. , ECHR 1999-IV). Granica prihvatljive kritike šira je u odnosu na političara koji djeluje u javnom svojstvu nego u odnosu na privatnog pojedinca, budući da se prvi neminovno i svjesno stavlja pod pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela kako od strane novinara tako i od strane javnosti i on mora pokazati veći stepen tolerancije. Političar svakako ima pravo na zaštitu svog ugleda, čak i kada ne djeluje u privatnom svojstvu, ali zahtjevi te zaštite moraju se odvagati u odnosu na interese otvorene rasprave o političkim pitanjima (vidi Lingens protiv Austrije , presuda od 8. jula 1986., serija A broj 103, str. 26, § 42).

31. Evropski sud je u svojoj sudskoj praksi napravio razliku između iskaza o činjenicama i vrijednosnih sudova. Iako se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazu. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nemoguće je ispuniti i krši samu slobodu mišljenja, što je temeljni dio prava osiguranog članom 10. Evropske konvencije (vidi, op. cit. Lingens, str. 28, stav 46. i Regional Air Services S.R.L. i Ivaşcu protiv Rumunije, broj 76549/17 i 76756/17, presuda od 22. februara 2022, paragraf 44.). Međutim, čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost uplitanja može zavisiti o tome postoji li dovoljna činjenična osnova za pobijanu izjavu. Gledano u pozadini određenog slučaja, izjava koja predstavlja vrijednosni sud može biti pretjerana, u nedostatku bilo kakve činjenične osnove (vidi, De Haes i Gijsels protiv Belgije paragraf 47. i Morice protiv Francuske, broj 29369/10, presuda od 23. aprila 2015. godine, paragraf 126,).

32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci, za razliku od prvostepenog suda, dao jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu zaključka da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu koji je u spornom intervjuu izrekao prvotuženi koji je u to vrijeme obavljao funkciju ministra sigurnosti BiH, a ne o činjenicama vezanim za apelanta kao, također, ličnost iz politike. Kantonalni sud je, kako je vidljivo iz osporene presude, u korist svog zaključka da se radi o vrijednosnom sudu istakao da je prvotuženi iskazao subjektivni stav o apelantu i osobama koje su, navodno, bile u njegovom društvu a koje se pominju u krivičnim predmetima. Kantonalni sud je, također, istakao i da dio spornog teksta u kojem prvotuženi ističe da je apelant „opasnost po mentalno zdravlje Bošnjaka“ predstavlja vrijednosni sud kao i tvrdnja da je apelant ličnost kojoj „ne odgovara vladavina prava“. Ustavni sud u kontekstu navedenog smatra da u konkretnom slučaju nije izostala adekvatna analiza spornog izražavanja od strane Kantonalnog suda, u smislu uspostavljenih standarda Evropske konvencije i Zakona o zaštiti od klevete. Osim toga Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud vodio računa o činjenici da su obje strane, i apelant i prvotuženi, političke ličnosti, koje se nalaze u fokusu javnosti i da je taj sud analogno navedenom ispitao posljedice koje je sporno izražavanje prouzročilo, te zaključio da se ne radi o kleveti. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se Kantonalni sud bavio i posljedicama spornog izražavanja i u smislu odredbi člana 200. ZOO, te je zaključio da se nisu stekli uvjeti za odgovornost tuženih ni po osnovu navedene odredbe ZOO. Pri tom Ustavni sud ukazuje da iz postupka provedenog pred prvostepenim sudom nije vidljivo da se taj sud, iako je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, bavio posljedicama koje je sporno izražavanje imalo na apelantov status u javnosti tj. društvu već da je bio isključivo vođen posljedicama po apelantov subjektivni osjećaj a što ne može biti osnov za zaključak da je apelantov ugled zaista i narušen.

33. Imajući u vidu sve gore navedeno uvažavajući pravo na slobodu izražavanja tuženih u smislu člana 10. Evropske konvencije, kao i prava apelanta na zaštitu prava na ugled u smislu člana

8. Evropske konvencije, u okolnostima kada su granice prihvatljivog kriticizma kod apelanta mnogo šire, s obzirom da je političar što podrazumijeva svjesnu izloženost kritici, koja može biti i šokantna i uznemirujuća, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud preinačivši prvostepenu presudu kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjeva postigao pravičan balans između dva navedena konkurentska prava.

34. Shodno navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti. Obzirom da se radilo o predmetu građansko pravne prirode član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenljiv.

38. U vezi s prigovorima apelanta koji si tiču krašenja prava na suđenje pred nepristranim i objektivnim sudom, Ustavni sud smatra da su ovi navodi paušalni jer nisu obrazloženi. U takvim okolnostima kada se apelant poziva na kršenje prava, a da pri tome ne obrazlaže u čemu se ogleda povreda tih prava, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi postupali nepristrano, Ustavni sud ove prigovore smatra neosnovanim.

39. U vezi s apelantovim navodima da je Kantonalni sud proizvoljno pirmijenio pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

41. Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, smatra da je Kantonalni sud prilikom preinačenja prvostepene presude dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. tačka Zakona o zaštiti od klevete odbijen apelantov tužbeni zahtjev i zašto se odgovornost za nematerijalnu štetu nije mogla crpiti ni iz odredbi člana 200. ZOO. Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje te da nezadovoljstvo ishodom postupka per se ne pokreće pitanje Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih prava i sloboda što je i u konkretnoj situaciji slučaj. Zbog toga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

42. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud, preinačivši prvostepenu presudu, sporno izražavanje analizirao sa aspekta vrijednosnog suda i činjenica te utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu koji je prvotuženi kao političar izrekao o apelantu, također, političaru. Pri tome je Kantonalni sud svoju odluku utemeljio na utvrđenim standardima Evropskog suda da postoji malo prostora za ograničenja političkog govora tako da je svojom odlukom u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja uspio da uspostavi pravičan balans između zaštite prava na ugled apelanta, kao političara i javne i medijske ličnosti i prava na slobodu izražavanja tuženo, također političara.

44. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku i obrazloženje utemeljio na odredbi člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. ZOO pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno pravo ili da redovni sudovi bili nepristrasni u toku predmetnog postupka.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3.)Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3147/20 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio