Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2905/20 (S.S.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2905/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2905/20, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 027902 19 Uvp 3 od 22. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 027902 19 Uvp 3 od 22. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027902 19 U 2 od 13. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. januara 2022. godine je od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, a 7. marta 2022. godine od Šemse Temina, advokata iz Sarajeva, kao zastupnika pred redovnim sudovima Z. T. (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. januara 2022. godine, a tužilac 10. marta 2022. godine.

4. Ustavni sud je 4. februara i 14. marta 2022. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju.

5. Apelant je 14. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore redovnih sudova na apelaciju, dok se u ostavljenom roku nije izjasnio na tužiočev odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

7. Tužilac je kao nosilac stanarskog prava koristio stan u Goraždu (bliže opisan u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda od 13. maja 2019. godine, u daljnjem tekstu: stan u Goraždu) do 4. jula 1997. godine, kada je između SDPBiH (u daljnjem tekstu: SDP) i Generalštaba Armije RBiH zaključen ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje, prema kojem SDP ustupa Armiji RBiH jednokratno pravo davanja na korištenje stana u Goraždu, pod uvjetom da Armija RBiH trajno riješi stambeno pitanje tužiocu dodjelom odgovarajućeg stana u Sarajevu.

8. Rješenjem Generalštaba Armije RBiH od 7. marta 1997. godine tužiocu je dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu (bliže opisan u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda od 13. maja 2019. godine, u daljnjem tekstu: predmetni stan), na osnovu kojeg rješenja je tužilac 10. marta 1997. godine s Upravom logistike Generalštaba Armije RBiH zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.

9. U zapisniku i potvrdi Vojno-stambenog organa Zajedničke komande Vojske Federacije od 3. marta 2003. godine konstatirano je da je tužilac 3. marta 2003. godine uveden u posjed stana u Goraždu, a u potvrdi je navedeno i da je stan ugovorom bio ustupljen Federalnom ministarstvu odbrane, da predmetni ugovor nije ispoštovan.

10. U zapisniku Službe za stambene, imovinsko-pravne poslove i pitanja izbjeglih i raseljenih lica Općine Goražde od 5. marta 2003. godine konstatirano je da je prilikom iseljenja dotadašnjeg privremenog korisnika, u stanu u Goraždu zatečen tužilac, te se na zapisniku nalazi potpis tužioca.

11. Rješenjem Službe za stambene, imovinsko-pravne poslove i pitanje izbjeglica i raseljenih lica Općine Goražde od 5. maja 2006. godine utvrđeno je da je SDP davalac na korištenje, odnosno vlasnik stana u Goraždu, na kojem je nosilac stanarskog prava bio tužilac, te da se navedeni stan vraća u posjed SDP-u po prestanku prava na alternativni smještaj privremenom korisniku S. G., koji je dužan da se do 19. maja 2006. godine iseli iz stana u Goraždu.

12. U dopisu Službe za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i raseljena lica Općine Goražde od 7. januara 2014. godine je navedeno da tužilac kao nosilac stanarskog prava u zakonom propisanom roku nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Goraždu, te je taj stan u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova vraćen na raspolaganje SDP-u.

13. Ugovorom o kupoprodaji stana, koji je 17. jula 2008. godine zaključen između SDP-a i F. K., SDP je kao prodavac prodao F. K. kao kupcu stan u Goraždu i članom V navedenog ugovora dao svoju saglasnost da se kupac na osnovu tog ugovora uknjiži kao vlasnik stana u Goraždu u zemljišnim i drugim javnim knjigama.

14. U međuvremenu tužilac je Federalnom ministarstvu odbrane podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, te je doneseno rješenje Zajedničke komande Vojske Federacije od 22. marta 2005. godine, koje je rješenjem Federalnog ministarstva odbrane od 24. augusta 2005. godine poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

15. Rješenjem Federalnog ministarstvu odbrane, Zajedničke komande Vojske Federacije od 28. decembra 2005. godine apelantu je dodijeljen na korištenje predmetni stan.

16. Rješenjem Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske FBiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03/1-23-1890/08 od 1. augusta 2015. godine utvrđeno je da tužilac nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 10. marta 1997. godine, te je poništeno rješenje Federalnog ministarstva odbrane Generalštaba Armije BiH od 7. marta 1997. godine kojim je tužiocu dodijeljen na korištenje predmetni stan (u daljnjem tekstu: rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu).

17. Rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine – Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 03/-14-29-88/2016 od 15. decembra 2016. godine odbijena je tužiočeva žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja.

Osporene presude

18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027902 19 U2 od 13. maja 2019. godine usvojena je tužiočeva tužba, osporeno rješenje tuženog od 15. decembra 2016. godine i rješenje prvostepenog organa od 1. augusta 2015. godine poništeni, te upravna stvar riješena tako što je utvrđeno da tužilac ima pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, te da ostaje na snazi rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužilac u tužbi istakao, između ostalog, da nije izvršio zamjenu stana u Goraždu za predmetni stan u Sarajevu u smislu odredbe člana 32. Zakona o stambenim odnosima, kako to u obrazloženju navodi prvostepeni organ, nego je izvršen prenos prava davanja stana na korištenje (na osnovu člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima), i to ugovorom između nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu, tadašnjeg Generalštaba Armije BiH i SDP-a, kao nosioca prava raspolaganja na stanu u Goraždu. Navedeni ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje u cijelosti je izvršen dodjelom stanova u Sarajevu i Goraždu tužiocu i licima koje je odredio tada nadležni organ Generalštab Armije BiH. Međutim, tokom 2003. godine nastaju problemi u vezi sa stanom u Goraždu, s kojim tužilac nema nikakve veze jer od momenta predaje stana u Goraždu tadašnjem Vojnom stambenom fondu nikada ni na koji način nije imao dodira sa stanom u Goraždu, a kamoli da je prisustvovao sačinjavanju zapisnika od strane Općine Goražde u kojem je navedeno da mu je predat stan i da je on potpisao zapisnik 5. marta 2003. godine, tj. da se radi o falsifikatu. Međutim, prvostepeni organ nije utvrdio sve relevantne činjenice, odnosno nije uopće utvrđivao činjenično stanje na osnovu kojeg bi se mogla donijeti pravilna i zakonita odluka, a tuženi ove žalbene navode nije komentirao. Naime, zaključak prvostepenog organa da tužilac ima pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine, a koji zaključak je prihvatio i tuženi organ, pravno je neodrživ (jer ne postoje novi rokovi za povrat stana i stan je dodijeljen drugom licu koje ga je otkupilo) i suprotan obrazloženju osporenog rješenja (da je tužilac dvostruki korisnik stanova u Sarajevu i Goraždu).

20. Kantonalni sud je zatim naveo da je po tužiočevom zahtjevu održana javna rasprava u prisustvu, između ostalog, i apelanta (kao zainteresiranog lica). Dalje je naveo da je apelant izjavio da je nosilac zakonitog rješenja o dodjeli predmetnog stana, da tužilac nikada nije postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je predložio sudu da donese odluku na osnovu stanja u spisu.

21. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ u predmetnom postupku utvrdio da tužilac prema odredbama člana 2. stav 4. i člana 18c. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne ispunjava uvjete za obnovu ugovora o korištenju stana. Naime, nakon provedenog postupka prvostepeni organ je zaključio da je tužilac dobrovoljno predao stan u Goraždu u kojem je kao nosilac stanarskog prava živio 30. aprila 1991. godine, za koji je podnio zahtjev za povrat, a naknadno taj zahtjev povukao, tj. da ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom, te da je 2003. godine vratio u posjed stan u Goraždu. U vezi s navedenim, prvostepeni organ je istakao da tužiocu kao višestrukom korisniku iz člana 11. stav 4. tačka 6. i člana 18.c stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 15. stav 1. tač. 1. i 2. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjeli stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Uredba o dodjeli zamjenskih stanova), ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana. Dalje je Kantonalni sud ukazao da je tuženi istakao, s obzirom na to da tužilac posjeduje stan u Goraždu i da se smatra višestrukim korisnikom u smislu odredbe člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova.

22. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem tuženog i prvostepenim upravnim rješenjem povrijeđen federalni zakon. Naime, odredba iz člana 11a. stav 1. tačka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koja propisuje da su stambene potrebe privremenog korisnika zadovoljene na drugi način ako je dobrovoljno zamijenio stan u kojem je živio 30. aprila 1991. godine, ima u vidu zaključen ugovor o zamjeni stanova, u skladu sa članom 32. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, u konkretnom slučaju tužilac kao nosilac stanarskog prava na stanu u Goraždu nije zaključio ugovor o zamjeni navedenog stana s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nego je Generalštab Armije RBiH zaključio ugovor sa SDP-om o prenosu prava davanja stana na korištenje, što se ne može smatrati ugovorom o zamjeni stanova u skladu sa članom 32. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je pogrešan stav da se tužilac smatra višestrukim korisnikom u smislu člana 11a. stav 1. tačka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Zbog navedenog, tuženi i prvostepeni organ su pogrešno primijenili i odredbu člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

23. Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 09 0 U 027902 19 Uvp 3 od 22. maja 2020. godine odbijeni su zahtjevi apelanta i Federalnog pravobranilaštva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilac kao nosilac stanarskog prava na stanu u Goraždu nije u skladu s odredbom iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima zaključio ugovor o zamjeni navedenog stana s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje je istakao da je isti stav zauzeo i prvostepeni organ u rješenju od 1. augusta 2015. godine, ali je zaključio da tužilac ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom, da je 2003. godine vratio u posjed stan u Goraždu na kojem je bio nosilac stanarskog prava, zbog čega mu kao višestrukom korisniku iz člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana. Zatim je istakao da navedeni zaključak prvostepenog organa i tuženog nije pravilan. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da je utvrđeno da je zaključen ugovor između SDP-a i Generalštaba Armije RBiH (o prenosu prava davanja stana na korištenje), doneseno rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu, na osnovu kojeg je tužilac zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te da tužilac u zakonom propisanom roku nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Goraždu, a da je taj stan u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova vraćen na raspolaganje SDP-u i ugovorom o kupoprodaji stana (koji je zaključen između SDP-a i F. K.) prodat trećem licu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je tuženi pogrešno zaključio da je tužilac višestruki korisnik iz člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer ima zakonsko pravo da vrati u posjed stan u Goraždu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

26. Apelant je istakao da je „nosilac pravomoćnog rješenja o dodjeli stana“ od 28. decembra 2005. godine, te da se shodno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo lica kojima je stan dodijeljen na trajno korištenje zaključno sa 31. decembrom 2005. godine imaju smatrati nosiocem stanarskog prava. Dalje je istakao da su osporene presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nezakonite zato što je tužilac višestruki korisnik stana, koji status je određen Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, tužilac je prije izbijanja sukoba u BiH bio nosilac stanarskog prava na stanu u Goraždu, te je na osnovu lično podnesenog zahtjeva za povrat tog stana taj stan povratio rješenjem od 26. februara 2003. godine, u isti stan kao svoj prijeratni dom uveden u posjed, te je potpisao zapisnik o predaji stana u posjed. U smislu odredbi člana 11. stav 4. tač. 1. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tužilac je dvojni korisnik stana, te mu ni po kojem osnovu nije moglo biti dozvoljeno pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. Stoga, apelant smatra da ni Kantonalni sud, a ni Vrhovni sud nisu mogli, pored navedenih odredbi zakona, donijeti osporene presude, kojim presudama je apelant lišen stečenog prava na stan. II.Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore

27. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Kantonalni sud je istakao da smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

29. Tužilac je istakao da nije dvostruki korisnik stanova u Sarajevu i Goraždu. Naime, nakon donošenja rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu, te nakon zaključenja ugovora o korištenju stana, uveden je u posjed predmetnog stana, dok je Generalštab Armije RBiH stan u Goraždu dodijelio trećem licu na trajno korištenje. Prema tome, ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje u cijelosti je izvršen. Dalje je istakao da je netačno da je tužilac izvršio povrat stana u Goraždu rješenjem od 26. marta 2003. godine i da je potpisao zapisnik o predaji stana. Također je istakao da je netačna apelantova tvrdnja da je dobivanjem rješenja o dodjeli predmetnog stana od 28. decembra 2005. godine postao nosilac stanarskog prava jer se shodno člana 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo stječe zakonitim useljenjem u stan, a apelant se nikada nije uselio u predmetni stan.

30. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovio svoje apelacione navode (u suštini da su u osporenim presudama redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Pored navedenog, apelant je istakao i da je tužilac svojim propuštanjem da poništi ugovor o zamjeni stanova koji je izvršen na njegovom stanu u Goraždu „odgovoran za svoj stan u Goraždu“. Naime, navedeni ugovor nije potpisao nosilac stanarskog prava, pa ne može proizvoditi pravno dejstvo, ne može se podvesti pod član 33. Zakona o stambenim odnosima, pa kao takav ne može biti osnov da sud konstatira da je bio dovoljan da tužilac stekne uvjete za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 4.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Član 11. stav 4. tač. 1., 6. i 7.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: 1.je nosilac stanarskog prava na ili koristi više od jednog stana 6.ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991.

godine, i dom u kojem je živio 1991. godine je dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život, kao što je to opisano u ovom stavu, i omogućeno mu je da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine; ili 7.čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, u skladu sa članom 11a. ovoga zakona.

Član 11a. stav 1. tačka 2.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

2.privremeni korisnik koji je dobrovoljno zamijenio nekretninu ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine, u čijem je posjedu ili ih je prenio na treće lice; ili Član 18c. stav 3.

Privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. ovog zakona, ili članom 11a. stav 1. tač. 1., 2., 8., 9., 10. ili 11., ili ako nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 7a. stav 1. tačka 2. (a) ili (b) ovog zakona.

32. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/13 i 5/14) u relevantnom djelu glasi:

Član 15. stav 1. tač. 1. i 2.

Licima iz člana 13. i člana 14. ove uredbe obnavljaju se ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom, uz ispunjenje sljedećih uslova:

1. Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nije dobrovoljno predao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine,

2. Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nije dobrovoljno zamijenio nekretninu u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine,

33. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. st. 1. i 3.

Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku.

Za zamjenu stanova potrebna je pismena saglasnost davalaca tih stanova na korišćenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korišćenje.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 027902 19 Uvp 3 od 22. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2022. godine, pa s obzirom na to da je krajnji rok za podnošenje apelacije padao na neradni dan (nedjelju 9. augusta 2022. godine), a da je apelacija podnesena prvi naredni radni dan, tj. u ponedjeljak 10. augusta 2022. godine, Ustavni sud konstatira da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesene u upravnom sporu u kojem se, u suštini, odlučivalo o zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana, a u kojem je apelant učestvovao kao zainteresirano lice. Iz navedenog proizlazi zaključak da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći, u suštini, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada redovni sudovi nisu utvrdili da je tužilac višestruki korisnik u smislu odredbi člana 11. stav 4. tačka 1. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i da kao takav nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana.

43. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je tužilac višestruki korisnik u smislu odredbe člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa da li shodno tome ima pravo na produženje ugovora o korištenju predmetnog stana (od čega zavisi i primjena odredbi člana 18.c stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 15. stav 1. tač. 1. i 2. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova). Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što apelant ne dovodi u pitanje, da je Generalštab Armije RBiH zaključio ugovor sa SDP-om o prenosu prava davanja stana na korištenje, prema kojem je SDP ustupio Armiji RBiH jednokratno pravo davanja na korištenje stana u Goraždu, pod uvjetom da Armija RBiH trajno riješi stambeno pitanje tužiocu dodjelom odgovarajućeg stana u Sarajevu. Dalje proizlazi da je doneseno rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu, na osnovu kojeg je tužilac zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Također proizlazi da tužilac u zakonom propisanom roku nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Goraždu, da je taj stan u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova vraćen na raspolaganje SDP-u i ugovorom o kupoprodaji stana (od 17. jula 2008. godine) prodat trećem licu. Shodno navedenom, u osporenim odlukama je zaključeno da je pogrešan zaključak upravnih organa da je tužilac višestruki korisnik iz člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer ima zakonsko pravo da vrati u posjed stan u Goraždu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima proizlazi da se višestrukim korisnikom smatra sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine i omogućeno mu je da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine. Dovodeći navedenu odredbu zakona u vezu s nesporno utvrđenim činjenicama, te obrazloženjem koje su redovni sudovi dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama naglašeno i da u konkretnom slučaju tužilac kao nosilac stanarskog prava na stanu u Goraždu nije zaključio ugovor o zamjeni navedenog stana s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nego je Generalštab Armije RBiH zaključio ugovor sa SDP-om o prenosu prava davanja stana na korištenje, što se ne može smatrati ugovorom o zamjeni stanova u skladu sa članom 32. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega se tužilac ne može smatrati višestrukim korisnikom u smislu člana 11a. stav 1. tačka 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (koja odredba propisuje, u suštini, da je višestruki korisnik i privremeni korisnik koji je dobrovoljno zamijenio stan u kojem je živio 30. aprila 1991. godine). Dovodeći navedena obrazloženja osporenih odluka u vezu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i drugim odredbama materijalnog zakona na koje su se redovni sudovi pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a time ni razloge koji bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje sudova.

46. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

47. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji kršenje ovog njegovog prava, odnosno da se apelantove tvrdnje u ovom dijelu svode na navode o proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke prilikom ispitivanja navoda u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također neosnovani. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni i argumentirani razlozi za zaključak da se tužilac ne može smatrati višestrukim korisnikom u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a iz kojih obrazloženja ne proizlazi da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi prilikom donošenja takvog zaključka.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2905/20 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio