Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/22 (M. L.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-832/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-832/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Metodije Lazarevski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Metodije Lazarevski protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 013842 19 Uvp od 2. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Metodije Lazarevski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja – Bunoza i Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013842 19 Uvp od 2. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u ulici Splitska broj 5 u Mostaru.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude i stanja upravnog spisa proizilazi da je prvostepeni organ (Grad Mostar) odbacio zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana cijeneći na osnovu provedenog postupka i izvedenih dokaza da apelant nije podnio zahtjev u prekluzivnom roku, odnosno da nije dokazao da je navedeni zahtjev podnio. Također, da je navedeno stanovište prihvatio i tuženi organ (Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK) osporenim rješenjem kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv navedenog zaključka prvostepenog organa. Konačno, da je pobijanom presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 4. jula 2019. godine pravilno odlučeno kada je odbijena tužba apelanta, kao i da je pravilno sud u postupku odlučivanja po tužbi ocijenio osporeno rješenje zakonitim o čemu je u svojoj presudi dao potpune, jasne i pravno valjane razloge, pri čemu je pravilno ocijenio prigovore apelanta koji se odnose na tvrdnje da je zahtjev predao 22. aprila 1999. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na snagu Zakona. Kako je Zakon stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, to je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 4. juli 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Dalje, da je u konkretnom slučaju riječ o prekluzivnom roku, koji se ne može produžavati ni u kom slučaju, s obzirom da protekom istog prestaje pravo stanarsko pravo, što je propisano članom 5. stav (3) Zakona, odnosno članom 5. stav (4) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona. Konačno, da je pobijana presuda donijeta uz pravilnu primjenu člana 5. Zakona jer je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da ne postoji zahtjev apelanta za povrat stana u posjed, odnosno apelant nije dokazao da je isti podnio. Također, da je od strane prvostepenog suda i upravnog organa pravilno cijenjeno da apelant dostavom kopije pošiljke pošte Danske broj F1 (10/98) od 22. aprila 1999. godine nije dokazao da je predao na poštu zahtjev za povrat stana u posjed, a koji nikada nije primljen u Općini Mostar Jugozapad, niti kod prvostepenog organa, niti kod bilo kojeg drugog organa. Nadalje, da apelant tokom čitavog postupka nije ponudio dokaz u vidu originalne potvrde o prijemu pošiljke, pri čemu je i potvrda da se radi o obrascu i pečatu pošte Danske sačinjena u rukopisu, te nije prevedena od strane ovlaštenog sudskog tumača, zbog čega se nije mogla prihvatiti kao dokaz. Konačno je Vrhovni sud ukazao da se u smislu odredbe člana 100. stav (2) Zakona o upravnom postupku, samo se podnesak upućen poštom preporučeno smatra predatim organu kojem je upućen sa danom predaje pošti, a što nije bio slučaj u ovoj upravnoj stvari, gdje se i prema provedenim dokazima koje je dostavio apelant, radilo o običnoj pošiljci.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana u prekluzivnom roku, kao i da je navedenu činjenicu dokazao javnom ispravom, potvrdom pošte Danske, čija vjerodostojnost nije osporena u toku postupka, niti je prvostepeni organ u skladu sa članom 134. Zakona o upravnim sporovima zatražio njezinu provjeru od strane izdavaoca. Također navodi da je predmetni stan postao njegovo vlasništvo, na osnovu čega ima pravo na povrat istog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/22 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio