Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2915/20 (Z. T. i M. A.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stečaj
  • Kamata
  • Likvidacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2915/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2915/20, rješavajući apelaciju Zlatke Toromanović i Meleće Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatke Toromanović i Meleće Alagić podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127636 19 Pž od 25. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zlatka Toromanović i Meleća Alagić, obje iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 10. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127636 19 Pž od 25. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene Banke Srpske a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 12. do 18. oktobra 2021. godine. Odgovori učesnika u postupku su 3. februara 2022. godine dostavljeni apelanticama radi izjašnjenja. Apelantice u ostavljenom roku nisu dostavile izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantice su 1. aprila 2016. godine podnijele tužbu Općinskom sudu u Cazinu protiv tužene radi isplate neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa (razliku plaća, naknade za topli obrok, sve sa kamatama, te razliku doprinosa za PIO i poreza na dohodak, sve za period od 1. januara 2013. godine do 30. novembra 2015. godine, kao i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2013, 2014. i 2015. godinu).

6. Budući da je nad tuženom tokom postupka otvoren likvidacioni/stečajni postupak, Općinski sud u Cazinu je odredio prekid parničnog postupka. Kako je u stečajnom postupku u cijelosti osporeno potraživanje apelantica, apelantice su 3. jula 2017. godine zatražile nastavak parničnog postupka, nakon čega je predmet ustupljen Okružnom privrednom sudu na daljnje postupanje.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevom koji je uređen prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 570 Ps 127636 18 Ps od 13. maja 2019. godine kojom je utvrdio da su osnovana potraživanja apelantica na ime razlika u plaćama (osnovna plaća + minuli rad) i toplog obroka za period od maja 2013. godine do novembra 2015. godine) u pojedinačnim iznosima preciziranim u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do otvaranja stečajnog postupka (4. april 2017. godine). Istom presudom utvrđeno je da su osnovana potraživanja apelantica i na ime razlika u doprinosima za PIO iz plaće i na plaću i poreza na dohodak za relevantni period, te je stečajnom upravniku naloženo da izmijeni tabelu prijavljenih potraživanja i u tom smislu ispravi tabelu priznatih potraživanja, uz obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka.

8. Citiranom presudom je odbačena kao nedozvoljena tužba apelantica u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa, u smislu odredaba člana 110. i člana 174. Zakona o stečaju RS, te člana 67. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP), te je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosio na potraživanja za period od januara do aprila 2013. godine, te isplatu kamate za period od 5. aprila 2017. godine, pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, Okružni privredni sud je utvrdio da su apelantice bile zaposlene kod Una banke d.d. Bihać, koju je kasnije kupila tužena, da su 2010. godine i 2015. godine apelantice sa tuženom zaključile ugovore o radu, da su 30. novembra 2015. godine apelantice otišle u prijevremenu starosnu penziju, te da su shodno tome ugovori o radu raskinuti. Utvrđeno je također da tužena apelanticama nije isplaćivala naknade iz radnog odnosa u periodu od januara 2013. godine do odlaska u penziju. Tokom postupka je utvrđeno da su apelantice svoje potraživanje nakon što je nad tuženom otvoren stečajni postupak prijavile stečajnom upravniku, i to precizirane iznose po osnovu razlika u plaćama i naknada za topli obrok za relevantni period zajedno sa kamatom obračunatom na pojedinačne iznose od dana dospijeća pa do konačne isplate, kao i razlike doprinosa na PIO iz plaće i na plaću i poreza na dohodak za relevantni period. U vezi s tim, Okružni privredni sud je imao u vidu odredbe Zakona o stečaju, i to čl. 110. i 174, utvrđujući da su sva potraživanja prijavljena stečajnom upravniku, osim regresa.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je zaključio da su apelantice svoja prava iz radnog odnosa mogle ostvariti samo u skladu sa zakonima entiteta FBiH, gdje su obavljale rad (Zakon o radu FBiH, Opći kolektivni ugovor i granski kolektivni ugovor), te da shodno tim propisima potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze (član 106. ZORFBiH). Primjenjujući citiranu odredbu, Okružni privredni sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja djelomično osnovan za potraživanja koja se odnose na period januar – april 2013. godine. Tokom postupka je utvrđeno da apelantice u prijavi potraživanja stečajnom upravniku nisu odredile kamate u fiksnom iznosu za period od dana dospijeća do končane isplate, ali da apelanticama pripada pravo na isplatu kamata od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do dana otvaranja stečajnog postupka, tj. 4. aprila 2017. godine, u smislu člana

277. Zakona o obligacionim odnosima RS (u daljnjem tekstu: ZOO). Kamate za period od 5. aprila 2017. godine do konačne isplate nisu dosuđene shodno praksi Višeg privrednog suda koja je zauzeta u predmetu 570 Ps 124496 18 Pž od 18. marta 2019. godine. Prvostepeni sud je također utvrdio da je obaveza poslodavca bila da izvrši obračun i uplatu poreza na dohodak, doprinosa za PIO i zdravstvenog osiguranja. Shodno tome, prvostepeni sud je zaključio da su prijavljena potraživanja koja nisu obuhvaćena zastarom osnovana, te je odlučeno kao u izreci presude.

11. U vezi s prigovorom tužene da apelantice u prijavi nisu iskazale kamate u novčanom iznosu, shodno odredbi člana 169. stav (1) tačka 2) Zakona o stečaju, Okružni privredni sud prigovor nije prihvatio opravdanim, prije svega zbog činjenice što citiranom odredbom to nije ni propisano. S druge strane, Okružni privredni sud je naveo da iz prijave potraživanja jasno proizlazi šta su apelantice prijavile u stečajnom postupku, koje su iznose prijavile i po kojem osnovu su to učinile, opredjeljujući zahtjev za plaćanje kamata u periodu od dospijeća do konačne isplate, pa je shodno tome kamata i dosuđena kao u izreci presude. Shodno prigovoru tužene da potraživanje koje je predmet tužbenog zahtjeva nije bilo predmet prijave potraživanja, odnosno da je potraživani iznos mnogo veći od onog koji je prijavljen u stečajnom postupku, Okružni privredni sud je naveo da je dio potraživanja koji nije bio prijavljen u prijavi odbačen (regres), pri čemu dosuđeni iznos na ime plaća ne prelazi iznos koji je prijavljen. Okružni privredni sud je također istakao da je prihvatio potraživanje na ime poreza na dohodak i doprinosa na plaću i iz plaća koje je prijavljeno u stečajnom postupku, ali ne u apsolutnom iznosu, uz obrazloženje da apelantice u prijavi nisu ni mogle znati visinu tog potraživanja, dok to vještak u postupku nije obračunao.

12. Odlučujući o žalbi tužene protiv usvajajućeg dijela prvostepene presude, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 127636 19 Pž od 25. maja 2020. godine žalbu djelomično uvažio i osporenu presudu preinačio u pobijanom utvrđujućem dijelu, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi osnovanost potraživanja na ime zakonskih zateznih kamata na iznose razlike plaće (osnovna plaća + minuli rad) i naknada za topli obrok za relevantni period, razliku doprinosa na ime PIO i poreza na dohodak za relevantni period, te da se u tom smislu naloži stečajnom upravniku da ispravi tabelu priznatih potraživanja, dok je u ostalom utvrđujućem dijelu u pogledu razlike plaće i toplog obroka za relevantni period žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Viši privredni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 169. Zakona o stečaju prema kojoj povjerilac pisanim putem prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu i u prijavi, pored ostalog, navodi pravni osnov i iznos potraživanja (tačka 2). Prema stavu Višeg privrednog suda, apelantice su bile u obavezi da potraživanje na ime kamata prijave u stečajnom postupku u određenom fiksnom iznosu. Iz raspoloživih dokumenata Viši privredni sud je utvrdio da su apelantice prijavile potraživanje na osnovu razlika plaća i toplog obroka u ukupnim iznosima od 11.031,24 KM (prvoapelantica), odnosno 9.607,32 KM (drugoapelantica), pri čemu su prijavile i potraživanje na ime kamata obračunatih na pojedinačne iznose od dana dospijeća do konačne isplate, ali iznos tog potraživanja apelantice u prijavi u stečajnom postupku nisu navele u fiksnom iznosu. Kako apelantice nisu podnijele prijave svojih potraživanja u stečajnom postupku nad tuženom na način propisan Zakonom o stečaju, a taj nedostatak se ne može otkloniti u parničnom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen je tužbeni zahtjev u tom dijelu.

14. Iz istih razloga (neprijavljivanje ovih potraživanja u stečajnom postupku u fiksnom iznosu) Viši privredi sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev na ime uplate razlike doprinosa za PIO i poreza na dohodak, pri čemu je još naglašeno da apelantice nisu ni aktivno legitimirane u pogledu potraživanja na ime uplate doprinosa za PIO i poreza na dohodak. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao na odredbe Zakona o poreznoj upravi FBiH (član 3. tačka 1) i Zakona o doprinosima (član 14), što je, prema ocjeni suda, dodatni razlog za odbijanje tog dijela zahtjeva. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantice se pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s principom vladavine prava. U apelaciji se tvrdi da je drugostepeni sud neosnovano odbio potraživanje zakonske zatezne kamate jer je potraživanje osnovano i u skladu sa važećim propisima jer se kamata obračunava na dospjela potraživanja sve do isplate. Zakonska zatezna kamata je propisana zakonom i niko ne može da ospori njihovo priznanje, ukoliko postoji dospjeli dug. Posve je drugo pitanje prijava potraživanja na ime zakonske zatezne kamate. U stečajnim zakonima nema izričite odredbe o zakonskim zateznim kamatama jer se na to pitanje primjenjuju posebni zakoni koji uređuju pitanje utvrđivanja i obračuna zateznih kamata. Zakonske kamate koje teku do dana otvaranja stečajnog postupka i dalje teku jer se radi o potraživanjima za koje je dužnik pao u docnju. Apelantice ističu da su tužbeni zahtjev uredile na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je prihvaćen od suda, te da prijave potraživanja sadrže potraživanje na ime zakonske zatezne kamate, poreza i doprinosa. Niti jednom zakonskom odredbom nije propisana obaveza prijavljivanja zakonske zatezne kamate u tačno određenom iznosu od dana otvaranja stečajnog postupka, pa do isplate što je logično jer niko ne može predvidjeti dužinu trajanja stečajnog postupka, što potvrđuje i sudska praksa. U tom pravcu apelantice se pozivaju na odluke sudova u Bihaću (dvije presude Općinskog suda u Bihaću i rješenje i presuda Kantonalnog suda u Bihaću) iz istog pravnog osnova protiv tužene, koje su dostavljene u prilogu apelacije. Iz odluka koje su dostavljene u prilogu vidljivo je da su sudovi o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivali u skladu sa članom 380. stav 2. ZPPFBiH budući da je stečajni postupak nad tuženom otvoren nakon zaključenja glavne rasprave. Iz odluka je vidljivo da je kamata na dosuđene iznose potraživanja iz radnog odnosa dosuđena počevši od dana dospijeća, pa do konačne isplate, u smislu člana 227. stav 1. ZOOFBiH. Prema mišljenju apelantica, postupanje drugostepenog suda u konkretnom slučaju, pored činjenice što nije zakonito, dovodi u neravnopravan položaj povjerioce, te apelanticama otežava namirenje zakonske zatezne kamate. Kako je odbijen zahtjev u dijelu zakonske kamate, apelantice da bi ostvarile to svoje pravo bit će primorane da ponovo podnesu tužbu za ostvarivanje tog prava, što se kosi sa načelima ekonomičnosti postupka i prouzrokuje dodatne troškove kako povjerilaca tako i stečajnog dužnika.

16. Apelantice smatraju da o ovom pravnom pitanju mora postojati ujednačena sudska praksa jer se u suprotnom krše osnovna prava zagarantirana ustavom i Evropskom konvencijom. Apelantice su ovakvim postupanjem Višeg privrednog suda dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlenike, odnosno povjerioce kojima su priznata sva prava, uključujući i kamate do dana konačne isplate, te porezi i doprinosi (odluke sudova u Bihaću). Apelantice smatraju da su tokom postupka svi dokazi i zakonski propisi primjenjivani na njihovu štetu. i to Zakon o radu, ZOO, Zakon o stečaju, te Zakon o visini stope zakonske zatezne kamate. Ovakvo postupanje Višeg privrednog suda dovodi do pravne nesigurnosti, odnosno narušava principe vladavine prava. Predloženo je da se utvrdi kršenje prava apelantica na koja su se pozvale, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje u kojem će se poštovati garancije iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

17. Viši privredni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude jer presudom tog suda nisu prekršena prava na koja su se apelantice neosnovano pozvale. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer tom odlukom nisu prekršena prava na koja se apelantice pozivaju.

19. Tužena je u odgovoru navela da se slaže sa apelanticama u dijelu koji se tiče (ne)ujednačene sudske prakse. Shodno tome, tužena postavlja pitanje kako je moguće, imajući u vidu čl. 45. ZPP-a i član 109. stav 8. Zakona o stečaju, da sudovi u Bihaću odlučuju u sporovima na koje se apelantice pozivaju kada govore o neujednačenoj sudskoj praksi, a imajući u vidu zakonski okvir koji predviđa isključivu stvarnu i mjesnu nadležnost Okružnog privrednog suda kao suda koji provodi stečaj nad tuženom. Tužena je, kako bi dokazala neosnovanost prigovora o kršenju principa pravne sigurnosti i (ne)ujednačene sudske prakse, dostavila presude Okružnog privrednog suda i Višeg privrednog suda u predmetima br. 57 0 Ps 127392 18 Ps i 57 0 Ps 127878 19 Ps koji se u odnosu na predmetni slučaj razlikuju samo u imenima stranaka.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16) u relevantnom dijelu glasi:

Predmet Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak restrukturiranja i stečajni postupak, pravne posljedice otvaranja i provođenja postupka restrukturiranja i stečajnog postupka, reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana i međunarodni stečaj.

Preuzimanje sporova Član 109. st. (1) i (8) (1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski i upravni postupci, kao i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu.

(8) Ako se predmetni parnični postupak vodio pred Sudom kod koga se ne vodi stečajni postupak nad tuženim, Sud se, ukoliko nastavi parnični postupak, rješenjem oglašava mjesno nenadležnim i predmet ustupa sudu koji vodi stečajni postupak nad tuženim. Potraživanja stečajnih povjerilaca Član 110.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

8. Namirenje povjerilaca Prijava potraživanja Član 169. stav (1) tačka 2) (1) Povjerilac pisanim putem prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu i u prijavi navodi sljedeće podatke:

2) pravni osnov i iznos potraživanja, Sporna potraživanja Član 174.

(1) Ako je stečajni upravnik osporio određeno potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđivanja osporenog potraživanja.

(2) Ako je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja.

(3) Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ispitnom ročištu osporili prijavljeno potraživanje, dužni su da u roku od 30 dana od dana održavanja ispitnog ročišta pokrenu parnicu ili podnesu prijedlog za nastavak ranije započetog postupka da dokažu osnovanost osporavanja.

(4) Ako stečajni dužnik ili povjerilac ne pokrenu parnicu ili ne podnesu prijedlog za nastavak ranije započetog postupka u roku iz stava 3. ovog člana, smatra se da su se odrekli prava na pokretanje parnice.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka

USRS):

Član 229. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 127636 19 Pž od 25. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 16. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantice smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. U konkretnom slučaju apelantice su vodile sudski postupak radi ostvarivanja prava iz radnog odnosu na koji apelantice uživaju garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. U vezi s prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju sporno pitanje koje se pokreće jeste da li apelantice imaju pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos razlika plaća i naknade za topli obrok, odnosno isplatu drugih naknada (doprinosi na ime PIO i porez na dohodak) u okolnostima kada apelantice u stečajnom postupku nisu precizirale fiksan (apsolutan) iznos tih potraživanja. Ustavni sud zapaža da o spornom pitanju redovni sudovi nisu imali identičan stav. Za razliku od prvostepenog suda koji je dosudio i kamatu i druge naknade iz radnog odnosa, iako u prijavi u stečajnom postupku ta potraživanja nisu bila iskazana u preciziranom iznosu (vidi tačku 11. ove odluke), Viši privredni sud je taj dio zahtjeva odbio primjenom člana 169. stav (1) tačka 2) Zakona o stečaju jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelantice svoje potraživanje u stečajnom postupku nisu uskladile sa citiranim članom, a taj propust se nije mogao korigirati u parnici. Viši privredni sud je svoju odluku obrazložio (vidi tačku 13. ove odluke) i zasnovao na citiranoj odredbi Zakona o stečaju iz koje proizlazi da povjerioci u prijavi u stečajnom postupku navode i iznos potraživanja. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe, Ustavni sud u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža proizvoljnost Višeg privrednog suda u primjeni citirane odredbe.

34. Međutim, Ustavni sud uočava proizvoljnost Višeg privrednog suda u dijelu obrazloženja da apelantice nisu bile aktivno legitimirane da u sudskom postupku traže uplatu doprinosa na ime PIO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu zauzetu u Odluci broj AP 311/04 u kojoj je utvrđeno kršenje prava na pristup sudu jer su redovni sudovi utvrdili da apelant nije aktivno legitimiran da traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa. Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da je apelant aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od poslodavca (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 33, dostupna na internetskoj stranci Ustavnog suda www.ustavisud.ba). Kako je Viši privredni sud ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio primarno iz razloga što apelantice ovaj dio potražanja u stečajnom postupku nisu iskazale u preciziranom iznosu, u smislu člana 169. stav (1) tačka (2) Zakona o stečaju, ovaj lapsus Višeg privrednog suda u konačnici nije imao za posljedicu krašenje prava apelantica na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu.

35. Tvrdnje apelantica da o istom spornom pitanju postoji različita sudska praksa dostavljajući kao dokaz za to odluke sudova u Bihaću iz istog činjeničnog i pravnog osnova iz kojih je vidljivo drugačije odlučenje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) njegova uloga nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno učinio nacionalni sud, osim i u onoj mjeri u kojoj su povrijeđena prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj 30544/96, stav 28, ECHR 1999- I). Na isti način, nije zadatak suda da upoređuje, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donesene u naizgled sličnim postupcima, s obzirom na to da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati (vidi Ādamsons protiv Letonije, broj 3669/03, stav 118, 24. juni 2008. godine). Postojanje suprotnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike mogu se javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivrječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti sa pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekat te promjene (vidi Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, broj 23530/02, st. 49–50, 2. juli 2009. godine). Princip pravne sigurnosti garantira, između ostalog, izvjesnu stabilnost i doprinosi povjerenju javnosti u sudove. Postojanje protivrječnih sudskih odluka, s druge strane, može dovesti do pravne nesigurnosti koja bi vjerovatno dovela do umanjenja povjerenja javnosti u pravni sistem, pri čemu je jasno da je takvo povjerenje jedan od suštinskih elemenata države koja se zasniva na vladavini prava (vidi Radirari protiv Rumunije, stav 98, broj 63252/00, ECHR 2005-XII).

36. Međutim, Evropski sud je također istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74. od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi presudu u predmetu Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38. od 14. januara 2010. godine).

37. U konkretnom slučaju vidljivo je da su apelantice radni spor protiv tužene pokrenule kod Općinskog suda u Cazinu i da je taj sud, nakon što su apelantice zatražile nastavak prekinutog postupka budući da je njihova prijava potraživanja u stečajnom postupku odbijena, ustupio predmet stvarno i mjesno nadležnom Okružnom privrednom sudu, u smislu Zakona o stečaju (član 109. stav 8). Apelantice u konkretnom slučaju ne problematiziraju nadležnost redovnih sudova u entitetu RS, koji su proveli postupak i u odnosu na sporno pitanje primijenili član 169. stav (1) tačka 2) Zakona o stečaju. Ustavni sud, također, zapaža da je tužena u odgovoru na apelaciju istakla da je praksa sudova u entitetu RS u vezi sa spornim pitanjem identična ovoj iz osporene odluke, dostavljajući na uvid odluke iz dva predmeta kojima je to potkrijepila. Ustavni sud zapaža i da su apelantice dostavile odluke redovnih sudova u Bihaću (jednu meritornu, te jednu procesnu odluku Kantonalnog suda u Bihaću kojom je žalba tužene odbačena kao neblagovremena, te dvije presude Općinskog suda u Bihaću) iz kojih proizlazi drugačije odlučenje u vezi sa kamatom koja je na dosuđena potraživanja dosuđena od dospjelosti pa do isplate. Ustavni sud, prije svega, zapaža da broj presuda na koje su apelantice ukazale nije dovoljan da bi se ispitalo postojanje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova. S druge strane, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u Bihaću prilikom odlučenja nisu primijenili odredbe Zakona o stečaju RS, kao što su to učinili sudovi u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je pitanje primjene i tumačenja materijalnog prava u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Kako u konkretnom slučaju predmet odlučenja nisu odluke redovnih sudova u Bihaću, već osporena odluka Višeg privrednog suda u čijem obrazloženju i primjeni Zakona o stečaju nije uočena proizvoljnost, pri čemu je broj sudskih odluka na koje se apelantice pozivaju nedovoljan za relevantno ispitivanje ovog prigovora, Ustavni sud smatra da su prigovori o kršenju načela pravne sigurnosti u okolnostima konkretnog slučaja bez osnova. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom apelanticama nije prekršeno načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud smatra i da je pozivanje na kršenje člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine ostalo bez osnova.

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. U vezi s navodima apelantica o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice imale na raspolaganju mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku (žalba), koji nisu koristili. Shodno tome, u situaciji kada apelantice ne obrazlažu u čemu se sastoji kršenje navedenog prava i kada je pozivanje na kršenje ovog prava motivirano nezadovoljstvom osporenom odlukom, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor bez osnova.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Viši privredni sud djelomično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kamatama i drugim potraživanjima iz radnog odnosa primjenom člana 169. stav 1. tačka 2. Zakona o stečaju u situaciji kada su apelantice propustile da navedu iznose potraživanja u stečajnom postupku, za što je Viši privredni sud dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje u segmentu prava na pravnu sigurnost kada je različito postupanje sudova u BiH posljedica primjene prava, pri čemu kvantitet uzoraka na kojima apelantice zasnivaju prigovor o kršenju pravne sigurnosti nije dovoljan za relevantno ispitivanje ovog prigovora u smislu ukazane prakse Evropskog suda.

42. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantice ovaj prigovor ne obrazlažu, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi pokrenulo pitanje eventualnog kršenja tog prava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2915/20 (Z. T. i M. A.) | Sudska praksa | Aktio