Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3848/20 (Radio-televizija Federacije BiH i M. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3848/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3848/20, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije BiH i Muje Hadžiomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Radio-televizije Federacije BiH i Muje Hadžiomerovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 075407 19 Rev od 4. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvoapelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 075407 19 Rev od 4. juna 2020. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 3848/20.

2. Mujo Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda koju je osporila i prvoapelantica. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 3852/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 3848/20 i AP 3852/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3848/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Milenka Stanića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud i tužilac su 29. septembra i 7. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u pravnoj stvari tužioca protiv apelanata radi naknade štete zbog klevete, donio je Presudu broj 80 0 P 075407 16 P od 30. juna 2017. godine kojom je djelimično usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, pa su apelanti obavezani da mu solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu sa kamatama i troškovima postupka, dok je preko dosuđenog iznosa tužiočev tužbeni zahtjev odbijen (sve preciznije u izreci presude).

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tužilac u tužbi naveo da je prvoapelantica 23. februara 2016. godine u svojoj emisiji „Mreža“ (u daljnjem tekstu: sporna emisija) objavila, između ostalog, i prilog o tužiocu u kojem je objavljeno niz neistina i kleveta putem komentara novinara Omera Hasanovića i izjava Hanife Kičić, te drugoapelanta (kao predstavnika žrtava na području općine Vlasenica za žrtve koje su stradale u logoru Sušica) i Hasana Nuhanovića. Tužilac je u tužbi naveo da je u spornoj emisiji navedeno da je on bio „u vrhu vlaseničke vlasti 1992. godine, kada je zvjerski ubijeno oko 3000 Bošnjaka“, da je u emisiji prikazan papir na kojem je otkucana naredba o formiranju logora Sušica, te navedeno: „Ovo je naredba o formiranju logora 'Sušica' koju je potpisao Svetozar Andrić, [tužiočeva] desna ruka“. Nadalje, tužilac je u tužbi naveo govor Hanife Kičić koja govori o tome ko je ubijen u logoru „Sušica“, nakon čega je novinar rekao: „Svjedoci tvrde, masovni zločini u logoru 'Sušica' i na drugim lokacijama nisu se mogli dešavati bez znanja [tužioca] i njegovog brata Radenka“, dok je Hanifa Kičić tvrdila „organizatori su oni svi, u svemu su učesnici oni bili, nisu se izolovali da kažu, eto ne treba to raditi“. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužilac u tužbi naveo da je drugoapelant o tužiocu govorio da je bio predsjednik Skupštine općine Vlasenica u toku agresije 1992. godine, predsjednik Kriznog štaba Općine Vlasenica i da se nije ništa moglo desiti u tom periodu bez tužioca. I njegovi saradnici i članovi porodice koji su obavljali funkcije u Stanici javne bezbjednosti Vlasenica izdavali su „potvrde ko može izaći i biti spašen, ko će ostati i naravno biti ubijen“. Nadalje, sud je naveo da je u tužbi navedeno da je novinar u spornoj emisiji rekao da se tužiočev slučaj u Hagu vodi pod „A“ kategorijom, što se odnosi na počinjene najteže ratne zločine, istovremeno pokazujući nekakav dokument, navodno potpisan od zamjenika haškog tužioca Grahama T. Blewitta. Pored toga, novinar je u spornoj emisiji rekao: „[Tužilac] i njegov brat Radenko, tada su u Vlasenici zarobili majku Hasana Nuhanovića, koja je nedugo zatim strijeljana, a nakon toga [tužilac] se uselio u stan porodice Nuhanović“. Nadalje je navedeno da je Predrag Bastah, pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora, „bivši pripadnik vlaseničke policije, pisao porodicama žrtava i optužio braću Stanić za masovne zločine nad vleseničkim Bošnjacima, te se još navodi da Bastah tvrdi da su [tužilac] i Radenko Stanić bili umiješani u izmiještanje grobnica i prikrivanje zločina.“ Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi naveo da je drugoapelant u spornoj emisiji rekao da ga je politika SDS-a malo iznenadila, kad SDS zahtijeva da takav čovjek bude viceguverner Narodne banke, a novinar na kraju zaključuje da bi sva nedjela mogla biti nagrađena pozicijom viceguvernera Centralne banke BiH, na koju bi tužilac trebao doći iz SDS-ovog tima za finansije. Osnovni sud je dalje naveo da je tužilac u tužbi istaknuo da mu je kao profesoru i uglednom građaninu nanesena šteta, pa je zahtijevao da mu tuženi nadoknade štetu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Osnovni sud je naveo da je prvoapelantica u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporila pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da u spornom izražavanju nema elemenata niti namjere klevete, niti klevetničkog izražavanja, već je javnost informirana o pitanjima od javnog interesa. Drugoapelant je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev jer u spornoj emisiji nije rekao ništa novo što ranije nije bilo poznato, da nije izjavio nijednu drugu činjenicu izuzev istine. Drugoapelant je naveo da na propusnicama koje su se mogle vidjeti u spornoj emisiji piše ime tužioca kao nadležnog za izdavanje propusnice koja se izdavala za kretanje na teritoriji Srpske općine Vlasenica, a ne, kako tvrdi tužilac, za „besplatan prijevoz autobusom u željenom pravcu“, što potvrđuju i navodi Međunarodnog suda za krivično gonjenje u presudi od 27. septembra 2006. godine. Drugoapelant je naveo da iz navedenog proizlazi da on nije izjavio nijednu neistinu u odnosu na tužioca, koja bi takvim navodima prouzrokovala štetu njegovom ugledu, a da su iste informacije plasirane u javnosti kao istinite svjedoči i pismeni podnesak napisan od zamjenika tužioca u Hagu Grahama T. Blewitta, tako da drugoapelantovi navodi ne mogu predstavljati tešku klevetu jer su istiniti.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude pobrojao dokaze koje je proveo u toku postupka (između ostalog, uvid – pregled sporne emisije, uvid u uvjerenje CJBPS Bijeljina o neosuđivanosti tužioca, uvid u pismo Grahama T. Blewitta, zamjenika tužioca Haškog tribunala, izvod iz dopisa Haškog tribunala upućen Tužilaštvu BiH sa evidencijom u predmetima ratnih zločina u kojem je tužilac evidentiran u kategoriji ,,A“, prijepis rukopisa Predraga Bastaha koji je osuđen za počinjena krivična dijela na području Vlasenice, te saslušanje tužioca kao stranke i svjedoka Omera Hasanovića [novinara] i dvije presude Međunarodnog suda od 27. septembra 2006. godine). Osnovni sud je naveo da je pregledom sporne emisije utvrdio da se navedene izjave u kontekstu cijelog teksta mogu smatrati klevetom u smislu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 1, 5, 6. i 11. ZZK i člana

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naglasivši da sporna emisija ima elemente namjere klevete, a ne kako to prvoapelantica smatra da je samo javnost informirana o pitanjima od javnog interesa, te da nisu iznijete neistine. Osnovni sud je citirao dijelove iz sporne emisije naglasivši da je tužilac u toj emisiji prikazan kao lice koje je utjecalo na sva ratna dešavanja iz tog perioda, zbog čega je zaključio da je na taj način izneseno neistinito izražavanje koje je nanijelo štetu tužiočevom ugledu jer se ovdje ne radi samo o informiranju javnosti o pitanjima od javnog interesa. Samim tim Osnovni sud je naglasio da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da nema klevetničkog izražavanja i da je sve što su naveli istina jer je nesporno da protiv tužioca nije vođen nikakav postupak, dok iz policijskog uvjerenja proizlazi da je tužilac neosuđivan. Također, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema dokaza u spisu za iznesene činjenice da su tužilac i njegov brat Radenko tada u Vlasenici zarobili majku Hasana Nuhanovića, koja je nedugo zatim strijeljana, a nakon čega se tužilac uselio u stan porodice Nuhanović. Osnovni sud je ocijenio da iz navoda apelanata proizlazi da je tužilac odgovoran za počinjena ubijanja i zločine, što ne mogu biti vrijednosni sudovi, nego se mogu smatrati neistinitom informacijom (kako je to propisano članom 5. stav 1. ZZK), čije iznošenje ili prenošenje povlači odgovornost za klevetu.

11. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužilac, saslušan u svojstvu parnične stranke, između ostalog, istaknuo da je u januaru 1991. godine izabran za predsjednika Skupštine općine Vlasenica, na kojem mjestu je ostao do januara 1993. godine, da trenutno obavlja dužnost dekana Fakulteta za poslovnu ekonomiju na Fakultetu „Sinergija“, da su medijski napadi krenuli s kandidaturom na mjesto viceguvernera Centralne banke BiH 2015. i 2016. godine. Također je istaknuo da su u emisiji iznijete laži i klevete, da je teška konstatacija urednika emisije da je sa bratom Radenkom zarobio majku Hasana Nuhanovića, a taj događaj se desio 1995. godine kada je radio kao upravnik Carinarnice Zvornik i profesor Više škole u Bijeljini, te da u ratu nije bio angažiran ni kao vojnik ni kao policajac, tako da nije mogao nekoga zarobiti i da mu nisu poznate okolnosti stradanja porodice Nuhanović. Osim toga je istaknuo da nije ni u kakvom obliku učestvovao u organizaciji zatvora, njegovom upravljanju, niti je informiran na bilo koji način šta se dešavalo u tom zatvoru, niti je izdavao propusnice i odlučivao ko će ostati živ, a ko će biti ubijen. Osnovni sud je prihvatio tužiočev iskaz kao objektivan jer nije protivan materijalnoj dokumentaciji u spisu. Osnovni sud je naveo da su nesporne činjenice o funkcijama koje je tužilac obavljao u sporno vrijeme, ali njihovo povezivanje sa ratnim dešavanjima, npr. „tužilac je bio u vrhu vlaseničke vlasti 1992. godine kada je zvjerski ubijeno oko 3000 Bošnjaka“ smatra kao klevetničko izražavanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da sporna emisija predstavlja osnov za naknadu štete zbog klevete. Osim toga, navod da su „njegovi saradnici i članovi porodice koji su obavljali funkcije u Stanici javne bezbjednosti Vlasenica izdavali potvrde ko može izaći i biti spašen, ko će ostati i naravno biti ubijen“, također predstavlja klevetu jer ta tvrdnja nije dokazana. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužilac dokazao da mu je zbog sporne emisije narušen ugled s obzirom na to da je zaposlen kao dekan na fakultetu, te da je on zbog toga trpio duševnu bol. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužilac nikada nije krivično odgovarao pa su stoga neistinite činjenice objavljene u spornoj emisiji svakako naškodile njegovom ugledu, a povreda ugleda dovodi do duševne boli. O naknadi štete i njenoj visini Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 200. ZOO-a u vezi sa članom 127. ZPP-a. Konačno, Osnovni sud je istaknuo da je cijenio i sve ostale navode, prigovore i dokaze izvedene tokom postupka, ali da oni nisu od bitnog utjecaja na drugačiju odluku suda.

12. Odlučujući o žalbama apelanata, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 80 0 P 075407 17 Gž od 25. marta 2019. godine kojom je žalbe uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao ga da apelantima isplati troškove postupka u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Istom presudom je tužilac obavezan da apelantima isplati troškove žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci drugostepene presude).

13. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su pravilna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i pravni zaključak tog suda. Okružni sud je naveo da je tužilac podnio tužbu za naknadu štete pretrpljene povredom ugleda u smislu odredbi ZZK, i to baš u trenutku kada je bio kandidat na visoku državnu funkciju. Okružni sud je naveo da nije sporno da je intencija sporne emisije da tužilac ne bi trebao biti biran za viceguvernera Centralne banke BiH. Nadalje, Okružni sud je naveo da su svi navodi izneseni u spornoj emisiji kazivanje svjedoka (Hanife Kičić, Hasana Nuhanovića kao žrtava rata i drugoapelanta ispred Kluba Bošnjaka), a dijelom komentari novinara koji se poziva na pisanje osuđenog Predraga Bastaha, na sadržaj pisanja zamjenika haškog tužioca, na odluke Tribunala u Hagu, na odluke Općine Vlasenica iz ratnog perioda, te na formular pod nazivom „propusnica“. Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud nije izjašnjavao na navode da u spisu postoje pismena pod nazivom „prijepis rukopisa [...] Bastah Predraga iz Vlasenice“ i pismo prepiske zamjenika tužioca Grahama T. Blewitta u kojem se tvrdi da postoji dovoljno dokaza po međunarodnim standardima da je tužilac počinio ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Okružni sud je ocijenio da je taj stav prvostepenog suda i razumljiv budući da u toku postupka nije potvrđena vjerodostojnost tih pismena. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, njihovo postojanje ipak ukazuje na to da se prvoapelantica ozbiljno i temeljno informirala o činjenicama vezanim za tužioca i potrudila dostaviti dokaze do kojih je mogla doći.

14. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju treba napraviti razliku da li sporno izvještavanje predstavlja činjenične tvrdnje ili vrijednosni sud. Prema mišljenju Okružnog suda, tvrdnje iz sporne emisije predstavljaju vrijednosne sudove svjedoka i drugoapelanta o tužiocu, koje je prvoapelantica prenijela u emisiji. Ma kako oni u ukupnosti djelovali kao činjenične tvrdnje, Okružni sud je zaključio da se radi o činjenicama čiju je istinitost ili neistinitost gotovo nemoguće dokazati jer bi dokazivanje zahtijevalo dugotrajan postupak uz angažiranje većeg broja stručnih lica, a bez izvjesnog ishoda. Stoga, prema ocjeni tog suda, navedene činjenice ne mogu predstavljati ništa nego vrijednosne sudove, a za koje se ne može odgovarati u skladu sa članom 6. stav 1. pod a) ZZK.

15. Okružni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe čl. 1. i 7. ZZK, te člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) naglasivši da izbor viceguvernera Centralne banke BiH jeste događaj od javnog interesa, a jedna od dužnosti medija je da se bavi pitanjima od javnog interesa, odnosno da pruža informacije i ideje u vezi s tim, a pravo javnosti je da dobije takve informacije. Pri tom se tužilac normalno nalazi u žiži interesiranja kao kandidat. S obzirom na to da je u svojoj prošlosti nesporno bio na javnim i visokopozicioniranim funkcijama, i to i u ratnom periodu u BiH koji je još uvijek za javnost BiH važna i osjetljiva tema s aspekta raznih oblika odgovornosti aktera iz tog vremena (ne samo krivične), tužilac je morao biti spreman na istupanje javnosti u vezi s tim i pokazati veliki stepen tolerancije na takve istupe, čak i ako su oni pretjerani. Pri tome, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izražavanje trećih, kao i sadržaja navedenih pismena (osim „propusnice“) u osnovi u emisiji tačno preneseno. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da drugoapelantovo kazivanje ni u čemu u bitnom ne odstupa, te on iznosi svoje mišljenje o tužiočevom izboru u kontekstu sa svojim saznanjima.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 075407 19 Rev od 4. juna 2020. godine usvojio tužiočevu reviziju i presudu Okružnog suda od 25. marta 2019. godine preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda od 30. juna 2017. godine potvrdio. Istom presudom su obavezani apelanti da solidarno tužiocu naknade troškove revizionog postupka.

17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, kako je to pogrešno cijenio drugostepeni sud, nego je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu tužiočevog učešća u najtežim oblicima krivičnih djela protiv čovječnosti, ubistvu, otimanju imovine i formiranju logora za civilno stanovništvo u kojima su zatečena lica mučena i ubijana, a koje za sobom svakako povlače krivičnu odgovornost za tužioca, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu dokazati. Vrhovni sud je naveo da obavještavanje javnosti o događanjima u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, time i o učešću javnih ličnosti u ratu i njihovim postupcima, što uključuje i tužioca koji je u vrijeme objavljivanja priloga bio kandidat za viceguvernera Centralne banke BiH, jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, ali su apelanti imali obavezu ukazati da li su u pribavljanju informacija objavljenih u spornoj emisiji postupali u dobroj vjeri. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da se u sadržaju spornog priloga radi o iznošenju činjenica kojima se zadire i vrijeđa tužiočev privatni i javni ugled, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca, što je utjecalo na povjerenje javnosti i tužiocu nanijelo duševnu bol. Informacije su objavljene u emisiji koja je veoma gledana u udarnom terminu, te je njihovim objavljivanjem tužilac doveden u vezu sa činjenjem većeg broja krivičnih djela, pa čak i krivičnog djela ratnog zločina, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i osnovani dokazi, a koji dokazi nedostaju u spornom prilogu.

18. Vrhovni sud je naveo da je sadržaj sporne emisije tretirao isključivo tužiočevo ponašanje u periodu rata u Bosni i Hercegovini, te da je objavljen 20 godina nakon što je rat prestao i pored činjenice da u vrijeme objavljivanja sadržaja protiv tužioca nije bio u toku krivični postupak ni za jedno od djela iz oblasti ratnih zločina, niti je postojala pravosnažna krivična presuda kojom je proglašen krivim za ratni zločin počinjen na području Vlasenice. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, pravilno cijenio da uvijek postoji opći interes javnosti da sazna činjenice vezane za ratne zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, ali da u konkretnom slučaju apelanti nisu postupali bona fide jer su od nadležnih institucija (sud, tužilaštvo, policija) mogli prije objavljivanja spornog sadržaja dobiti podatke iz službene evidencije da li je protiv tužioca u toku krivični postupak ili da li postoji pravosnažna krivična presuda za bilo koje djelo koje se spominje u sadržaju sporne emisije. Profesionalni standardi postupanja zahtijevali su od apelanata da izvrše provjeru istinitosti činjenica koje iznose, što im je bilo dostupno i što nisu učinili.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije Navodi iz apelacije broj AP 3848/20

19. Prvoapelantica se u apelaciji broj AP 3848/20 pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Prvoapelantica je navela da su sudovi pogrešno utvrdili ključne činjenice u postupku, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, što je u konačnici rezultiralo ozbiljnom povredom osnovnih procesnih i ustavnih prava. Da se prvostepeni sud upustio u sveobuhvatnu i detaljnu analizu novinarskog priloga i dokaza provedenih tokom postupka (što je u cijelosti izostalo), utvrdio bi da su u spornoj emisiji objavljene informacije koje su nesporno utvrđene pravosnažnim sudskim odlukama, materijalnim dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka, pa, između ostalog, i na osnovu dijela materijalnih dokaza predloženih od samog tužioca. Nadalje, prvoapelantica je navela da je sporni novinarski prilog pripreman duži period, da je baziran na materijalnim dokazima, kao i na izjavama sagovornika koji su kao stanovnici Vlasenice, te kao žrtve i svjedoci počinjenih zločina iznijeli svoja neposredna saznanja i mišljenja. U vezi s tim, prvoapelantica je navela da je tokom postupka predlagala dokaze koje prvostepeni sud uopće nije naveo kao predložene dokaze u svojoj odluci. Naime, u novinarskom prilogu su korišteni i snimci sa svjedočenja tužioca kao svjedoka odbrane u predmetu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kojom prilikom je izjavio da je bio predsjednik Srpske općine Vlasenica, da je bio upoznat sa objektom Sušica, da je znao da je u tom objektu bilo zatočeno na stotine muslimana iz općine Vlasenica, Kalesije i da je o tome informirao generala Ratka Mladića. Također, prvoapelantica navodi da se tužiočevo ime spominje i u presudi Međunarodnog suda u predmetu protiv Momčila Krajišnika od 27. septembra 2006. godine, pri čemu se navodi da je tužilac bio donosilac odluka o logoru Sušica i zatočenicima. Nadalje, prvoapelantica navodi da je kao materijalni dokaz predložen i podnesak potpisan od zamjenika tužioca u Hagu Grahama T. Blewitta, u kojem stoji da je tužiočevom slučaju dodijeljena kategorija „A“ uz objašnjenje da je „tužilac zauzeo stav da postoji dovoljno dokaza po međunarodnim standardima da se pruži razuman osnov za vjerovanje da je tužilac počinio ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava“. Osim toga, iz materijalnog dokaza – izvoda iz dopisa Haškog tribunala koji je upućen Tužilaštvu BiH sa evidencijom u predmetima ratnih zločina, jasno proizlazi da je tužilac evidentiran u kategoriji „A“ zbog postojanja dovoljno dokaza da se pruži razumna sumnja da je tužilac u periodu 1992. godine na području općine Vlasenica i koncentracionom logoru „Sušica“ u svojstvu predsjednika općine Vlasenica počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

21. Prvoapelantica dalje navodi da prvostepeni sud uopće nije cijenio iskaz svjedoka Omera Hasanovića, novinara i autora priloga, koji je u svom iskazu jasno objasnio i naveo izvore za objavu spornog navoda: „[Tužilac] i njegov brat Radenko tada su u Vlasenici zarobili majku Hasana Nuhanovića koja je nedugo zatim streljana. Nakon toga, [tužilac] se uselio u stan porodice Nuhanović“. Novinar je za izvor ovakve informacije imao, osim velikog broja materijalnih dokaza, snimljenu i već ranije emitiranu izjavu Hasana Nuhanovića koju su objavile brojne druge novinarske kuće, pri čemu je u emitiranom spornom prilogu prikazan i isječak iz ranije emitiranog intervjua Hasana Nuhanovića. Da je tužilac živio u stanu Hasana Nuhanovića notorna je činjenica, o čemu je tužilac otvoreno govorio u gostovanju na FACE TV 27. februara 2016. godine, kao i u drugim medijima, te tu činjenicu tužilac uopće nije niti sporio tokom sudskog postupka.

22. Prvoapelantica je navela da prvostepeni sud nije dao analizu sadržaja cjelokupnog novinarskog priloga, sadržaja izjava sagovornika (Hanife Kičić, Hasana Nuhanovića, drugoapelanta), koji su kao stanovnici Vlasenice, te kao žrtve i svjedoci počinjenih zločina iznijeli svoja neposredna saznanja i mišljenja. Osvrt na navedeni propust prvostepenog suda izostao je u odluci revizionog suda. Nadalje, prvoapelantica navodi da u novinarskom prilogu nije objavljeno da je tužilac ratni zločinac, nego ga je takvom kvalifikacijom okarakterizirao vlastiti punomoćnik u tužbi, a proizvoljan zaključak izveli prvostepeni i revizioni sud u svojim odlukama. Nadalje, u novinarskom prilogu nije objavljeno niti da je tužilac lice koje je utjecalo na sva ratna dešavanja iz tog perioda, već to predstavlja proizvoljan zaključak prvostepenog suda, koji u svojoj odluci takav navod pokušava nametnuti kao stav novinara priloga Omera Hasanovića.

Navodi iz apelacije broj AP 3852/20

23. Drugoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi s kršenjem prava iz člana 6. Evropske konvencije, drugoapelant je naveo da se sudske instance u predmetnom postupku uopće nisu izjasnile u pogledu velike većine provedenih materijalnih dokaza. Dakle, niti su ih cijenili, niti su dali obrazloženje zašto ih, eventualno, nisu cijenili kao relevantne. Sve navedeno ukazuje na grubu povredu prava na pravično suđenje. U vezi s kršenjem prava iz člana 10. Evropske konvencije, drugoapelant je naveo da su sudovi cijenili njegove izjave kao klevetničke, a u kojima je iznio apsolutno istinite navode. I ne samo da su njegovi navodi istiniti već se tiču javne osobe i teme od javnog interesa, što sudovi nisu adekvatno cijenili. Povredu prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju drugoapelant vidi u tome jer je neosnovano obavezan da naknadi štetu tužiocu zbog klevete.

25. Nadalje, drugoapelant je naveo da su u spornoj emisiji sadržani isječci iz tužiočevog svjedočenja pred Haškim tribunalom iz kojih proizlazi da je tužilac bio upoznat sa postojanjem logora „Sušica“, sa postojanjem zarobljenika u logoru (među kojima je bio veliki broj žena i djece), te da je o tom pitanju podnosio izvještaj vojnoj komandi. Drugoapelant dalje navodi da dio izjave koja sugerira da se u početku ratnih sukoba na području općine Vlasenica ništa nije moglo desiti bez tužioca, uključujući i egzistiranje logora „Sušica“, predstavlja tačne navode, što isključuje postojanje klevete. U pogledu izjave: „Naravno, tu su i njegovi saradnici i članovi porodice koji su obnašali funkcije i u Stanici javne bezbjednosti Vlasenica, dakle, izdavali su potvrde ko može izaći i biti spašen, ko će ostati i, naravno, biti ubijen“, drugoapelant navodi da se taj dio izjave uopće ne dotiče tužioca, već njegovih saradnika i članova porodice. Samim tim taj dio izjave nije mogao inkriminirati tužioca, niti mu je mogao nanijeti štetu ugledu. Navedeno posebno imajući u vidu da je načelnik policijske stanice u Vlasenici u toku ratnih sukoba bio Radenko Stanić, tužiočev brat, te da je i sam tužilac priznao da su postojale propusnice za kretanje. U pogledu drugoapelantove izjave iznesene u spornoj emisiji „Politika SDS-a, malo me iznenadila ova vijest, kad ta stranka zahtijeva da takav čovjek bude viceguverner Narodne banke [...]“ ističe da se radi o drugoapelantovom vrijednosnom sudu o tužiocu, što isključuje postojanje klevete.

26. Drugoapelant je ukazao da je u brojnim presudama, kako Međunarodnog suda u Hagu tako i Suda Bosne i Hercegovine, nesporno utvrđeno da su se na području općine Vlasenica, za vrijeme kada je tužilac bio prvi čovjek civilne vlasti na tom području, desili mnogobrojni i najteži ratni zločini, te je stoga drugoapelantove izjave nužno posmatrati u tom kontekstu, tj. kao iznošenje ne samo tačnih već i općepoznatih i pravno dokazanih činjenica. Pored toga, drugoapelant je naveo da je u konkretnom slučaju on autor izjave, ali samo svoje izjave koja je inkorporirana u spornoj emisiji, te da stoga može odgovarati samo za svoju izjavu. S druge strane, prvoapelantica je izdavač izražavanja i pravno lice koje je objavilo izražavanje, pa je stoga odgovorna za sporni prilog u cjelini. U vezi s tim, drugoapelant je istaknuo da je mogao odgovarati isključivo za eventualnu štetu koju je prouzrokovao svojom izjavom.

27. Drugoapelant navodi da je na pripremnom ročištu predložen, a na glavnoj raspravi proveden ukupno 21 materijalni dokaz, ali da se prvostepeni sud očitovao samo na dva materijalna dokaza, dok je za sve ostale dokaze iznio ocjenu da nisu od bitnog utjecaja na drugačiju odluku suda. Drugoapelant smatra da dokazi koje je detaljno nabrojao u apelaciji sudske instance uopće nisu cijenile, iz čega proizlazi da je njegova izjava objavljena u spornom prilogu istinita i zasnovana na pravno utvrđenim činjenicama. To se odnosi i na postojanje logora „Sušica“ i involviranost tužioca u njegovo egzistiranje i postojanje propusnica za slobodno kretanje Bošnjaka (tada muslimana). Ovi dokazi, dakle, potvrđuju da su drugoapelantovi izneseni navodi bili tačni, što isključuje njegovu odgovornost za klevetu.

II.Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da su neosnovani navodi da je pobijanom odlukom došlo do povrede Evropske konvencije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da osporena odluka sadrži jasne i pravno utemeljene razloge, zasnovane na pravilnoj primjeni prava, tako da je isključena proizvoljnost pri donošenju odluke koju apelanti osporavaju, pa je predložio da Ustavni sud odbije apelacije.

29. Tužilac je naveo da je prvoapelantica propustila da iznese apelacioni zahtjev, da nije precizirala koje odredbe Ustava ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima smatra da su povrijeđeni, kao i da većina dokaza na koje se poziva nisu predloženi na pripremnom ročištu, niti su izvedeni na glavnom ročištu. Navodi da na glavnom ročištu nije izveden nikakav dokaz preslušavanjem svjedočenja tužioca pred Haškim tribunalom i ni u kojem pogledu se od te izjave ne mogu izvesti zaključci koje izvodi prvoapelantica o upoznatosti tužioca sa postojanjem logora „Sušica“ i informiranju generala Mladića o tome. Kako taj dokaz nije izveden na glavnoj raspravi, sud ga nije mogao ni cijeniti u svojoj odluci. Nadalje, tvrdi da nije tačno da sud nije naveo i cijenio presudu Momčilu Krajišniku pred Haškim tribunalom, te da je vidljivo da se u svim tačkama osuđujuće konačne presude ne spominje Vlasenica. Navodi da je navodno pismo na engleskom jeziku sa neformalnim prijevodom potpisan od Grahama T. Blewitta, zamjenika tužioca Haškog tribunala, potpuno sporan dokument jer se radi o fotokopiji nekog pisma, a da prvoapelantica nije pribavila original tog pisma, pa ga sud nije mogao cijeniti u svojoj odluci. Tužilac dalje navodi da u postupku nisu predloženi kao dokazi presuda u Hagu, predmet Stanišić – Župljanin, niti je kao dokaz predložen snimak emisije FACE TV od 27. februara 2016. godine, pa kao takvi nisu mogli biti predmet ocjene suda. U konačnici je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

30. Nadalje, tužilac je naveo da je drugoapelant u spornoj emisiji iznio više činjenica o ratnim dešavanjima u općini Vlasenica u toku građanskog rata u BiH, posebno u periodu 1992. godine, a da u to vrijeme nije boravio na području te općine, niti je na bilo koji način bio uključen u te događaje, ne poznaje tužioca lično, nisu imali nijedan susret prije, u toku i nakon rata. Tužilac dalje navodi da su drugoapelantovi zastupnici pokušali pravdati klevetničke izjave svog klijenta manipulacijom i pozivanjem na više dokumenata koji nisu korišteni prilikom realizacije emisije, a većina dokaza nije predočena u pripremnom i glavnom ročištu. Pozivanje na izvode iz sažetka prvostepene presude Momčilu Krajišniku, koja je u drugom stepenu radikalno izmijenjena, jedan je od pokazatelja te manipulacije. Većina drugih dokumenata, na koje se pozivaju drugoapelantovi advokati, imaju takav karakter. Tužilac smatra da je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, da većina drugoapelantovih tvrdnji izrečenih u spornoj emisiji imaju elemente klevete. Tužilac je ponovio navode koji se odnose na presudu Momčilu Krajišniku, na prijepis rukopisa Predraga Bastaha, pismo Grahama T. Blewitta, te izvod iz dopisa Haškog tribunala upućen Tužilaštvu BiH. U konačnici je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

31. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 4. stav 1.

1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Član 5. st. 1., 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama prvoapelantice i drugoapelanta je Presuda Vrhovnog sud broj 80 0 P 075407 19 Rev od 4. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantica je primila 1. septembra 2020. godine, a apelaciju je podnijela 27. oktobra 2020. godine, a drugoapelant je osporenu presudu primio 28. augusta 2020. godine, a apelaciju je podnio 26. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti pobijaju osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo apelanata stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju postoji njihova odgovornost za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelanata o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

40. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

41. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

42. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).

43. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su osporenom presudom apelanti obavezani da tužiocu solidarno naknade štetu zbog sporne emisije koju su objavili, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud također treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

45. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava prvoapelantice kao javnog medija i drugoapelanta kao predstavnika žrtava na području općine Vlasenica za žrtve koje su stradale u logoru „Sušica“ na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom prava tužioca na njegov ugled kao kandidata u postupku izbora na javnu funkciju na nivou BiH, konkretno za viceguvernera Centralne banke BiH, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Vrhovni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

46. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, mutatis mutandis, vrlo slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj odluci broj AP 2751/19 od 17. februara 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo (apelanta u tom predmetu) podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojima je obavezan apelant (Avaz) da tužiocu (Milenku Staniću), dakle istom tužiocu kao i u konkretnom predmetu, na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda isplati određene novčane iznose. Ustavni sud zapaža da se i u navedenoj odluci prenošenje spornog izražavanja odnosilo na tužiočevo ponašanje za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini kao javne ličnosti i kandidata za poziciju viceguvernera Centralne banke BiH, što je ocijenjeno kao izuzetno važno za javno mnijenje. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo „da se u konkretnom slučaju nije radilo o blaćenju tužioca, te da se apelantu nije moglo staviti na teret da nije provjerio, koliko je to njemu bilo moguće, pouzdanost i istinitost tvrdnji koje je iznosio u spornim člancima, budući da su se sporne tvrdnje temeljile na saopštenjima udruženja, te izjavi sagovornika koji je prenio svoju ličnu tragediju (Nuhanović), kao i da je tužiocu omogućeno da odgovori na iznesene navode. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelant je prilikom objave spornih članaka postupao profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavio dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za njegovo postupanje, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide), kao i da su uloženi razumni napori radi provjeravanja vjerodostojnosti informacija koje su objavljene.“ U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio „da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužioca na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.“

47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se sadržaj navoda koje je prenio apelant („Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo), koji su obrađeni u citiranoj odluci broj AP 2751/19, odnose na istog tužioca (Milenka Stanića) kao i u konkretnom predmetu, koji je u vrijeme objavljivanja spornih članaka bio kandidat u postupku izbora za viceguvernera Centralne banke BiH. Dakle, u oba slučaja su sporni članci, odnosno sporna emisija emitirani u vrijeme tužiočeve kandidature za viceguvernera Centralne banke BiH, iz čega proizlazi da je tužilac javna ličnost, koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare, a da su apelanti u spornoj emisiji prenijeli informacije u namjeri da na kritički način doprinesu javnoj debati o tužiocu kao kandidatu u postupku izbora na javnu funkciju na nivou BiH, konkretno za viceguvernera Centralne banke BiH. Stoga je cilj sporne emisije bio doprinos raspravi od općeg interesa na način da javnost izvijesti o tužiočevom ponašanju za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini kao javne ličnosti i kandidata za poziciju viceguvernera Centralne banke BiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnim navodima kao u citiranom predmetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navoda koje je iznio „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo proizlazi da je apelant putem svog internetskog izdanja Dnevnih novina „Dnevni Avaz“ 23. februara 2016. godine objavio članak pod nazivom „Kandidat za viceguvernera CB Stanić je najodgovorniji za formiranje logora Sušica“, u kojem članku se prenosi saopštenje Udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, da je 24. februara 2016. godine objavio članak sličnog sadržaja pod nazivom „Mladićevog svjedoka žele na čelu Centralne banke BIH“ u kojem je ponovio navode iz saopštenja Udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, te još naveo da je „Hasan Nuhanović podnio krivičnu prijavu protiv tužioca za spaljivanje njegove majke koje je izvršeno upravo pod njegovom komandom“, dok je 2. marta 2016. godine objavio članak pod nazivom „Stanić poručio Mladiću: treba očistiti Srebrenicu“ (idem, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2751/19, tačka 40).

48. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnim navodima koji su izneseni u spornoj emisiji kao u citiranom predmetu (AP 2751/19), Ustavni sud se ne može pozvati na obrazloženje dato u navedenoj odluci. Naime, Ustavni sud zapaža da je u spornoj emisiji prenesena izjava Hanife Kičić i Hasana Nuhanovića (žrtve rata), zatim izjava drugoapelanta (kao predstavnika žrtava na području općine Vlasenica za žrtve koje su stradale u logoru „Sušica“), te navodi novinara Omera Hasanovića. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, proizlazi da je u spornoj emisiji navedeno da je tužilac lice koje je bilo u vrhu vlaseničke vlasti 1992. godine kada je ubijen veliki broj Bošnjaka, da je tada bio predsjednik SO Vlasenica i predsjednik Kriznog štaba Općine Vlasenica. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je u emisiji pokazan papir sa naredbom o formiranju logora „Sušica“, koji je potpisao Svetozar Andrić, kao tužiočeva desna ruka, zatim je prikazano svjedočenje žrtve Hanife Kičić koja je govorila o tome da su ubijani ljudi u logoru „Sušica“, da se ubistva nisu mogla dešavati bez znanja tužioca i njegovog brata Radenka jer se oni nisu izolirali ili rekli da to ne treba raditi. U spornoj emisiji je dalje navedeno da su tužilac i članovi njegove porodice – brat koji je obavljao funkciju u SJB Vlasenice, izdavali „potvrde ko može izaći i biti spašen, ko će ostati i naravno biti ubijen“. U emisiji je prikazan dokument potpisan od zamjenika haškog tužioca Grahama T. Blewitta da se tužilac vodi u Hagu pod „A“ kategorijom kao osumnjičeni za zločine, da se prepričava pisanje Predraga Bastaha, pravosnažno osuđenog za zločine, koji tvrdi da su za masovne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima odgovorni tužilac i njegov brat, te da su bili umiješani u izmiještanje grobnica i prikrivanje zločina, zatim je novinar u spornoj emisiji rekao da su tužilac i njegov brat zarobili majku Hasana Nuhanovića, koja je nedugo zatim strijeljana, a u stan porodice Nuhanović se zatim uselio tužilac, te je u emisiji izjavu dao u tom kontekstu i drugoapelant, koji je naveo da ga je politika SDS-a malo iznenadila kad SDS zahtijeva da takav čovjek bude viceguverner Narodne banke. U vezi s navedenim, Osnovni i Vrhovni sud su zaključili da apelanti nisu postupali bona fide jer su od nadležnih institucija (sud, tužilaštvo, policija) mogli prije objavljivanja spornog sadržaja dobiti podatke iz službene evidencije da li je protiv tužioca u toku krivični postupak ili da li postoji pravosnažna krivična presuda za bilo koje djelo koje se spominje u sadržaju sporne emisije, pri čemu su ocijenili da prenesene informacije imaju elemente klevete iz člana 5. ZZK, iz koje proizlazi osnov odgovornosti apelanata.

49. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu sa profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).

50. Analizirajući obrazloženja osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud sporno izražavanje okarakterizirao kao iznošenje činjenica koje apelanti nisu dokazali kao istinite, niti su izvršili provjeru njihove istinitosti, zbog čega njihovo prenošenje ima karakter klevete, pri čemu je istaknuo da u vrijeme objavljivanja sporne emisije protiv tužioca nije bio u toku krivični postupak ni za jedno od djela iz oblasti ratnih zločina, niti je postojala pravosnažna krivična presuda kojom je proglašen krivim za ratni zločin počinjen na području Vlasenice, što su apelanti bili dužni provjeriti, a što nisu učinili. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da iz sadržaja sporne emisije evidentno proizlazi da u njoj nisu iznijeti vrijednosni sudovi koji se ne mogu dokazivati, nego je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica koje se mogu kvalificirati kao krivično djelo ratnog zločina koje za sobom povlači i krivičnu odgovornost i sankciju, pa se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu provjeriti i dokazati. Iz navedenog, prema shvatanju Ustavnog suda, proizlazi da Osnovni i Vrhovni sud smatraju da su prvoapelantica kao TV kuća i drugoapelant kao predstavnik žrtava na području općine Vlasenica za žrtve koje su stradale u logoru „Sušica“, sporno izražavanje trebali ignorirati, odnosno ne prenositi ga jer nije bilo podataka da je tužilac krivično gonjen zbog svoje uloge za vrijeme rata u BiH.

51. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5. stav 1. ZZK propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o prenošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji, u suštini, dužni provjeriti informacije do kojih su došli. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Axel Springer protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Axel Springer protiv Njemačke (br. 2), 48311/10, presuda od 10. jula 2014. godine, st. 68. i 69) naglasio kako je uloga medija priopćavanje informacija i ideja koje su od interesa za javnost, i to u skladu sa svojim obavezama i odgovornosti koju imaju. Sloboda izražavanja je na političkoj sceni iznimno važna, a upravo mediji imaju ključnu ulogu u obavještavanju javnosti o političkim zbivanjima. Kažnjavanje novinara koji je objavio izjavu određenog lica može ozbiljno ugroziti doprinos koji mediji imaju u raspravama od javnog interesa. Evropski sud je mišljenja kako novinari ne mogu svaki put provjeravati osnovanost izjave koju je jedan političar dao o drugom političaru, ako je takva izjava dio javne rasprave političke prirode.

52. Dovodeći u vezu spornu emisiju, odnosno izražavanje koje je u njoj izneseno sa kriterijima navedenim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ponovo naglašava da je prenošenje spornog izražavanja bilo od javnog interesa jer je tužiočevo ponašanje za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu da je sada javna ličnost, odnosno kandidat za poziciju viceguvernera Centralne banke BiH, od izuzetne važnosti za javno mnijenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvoapelantica spornu emisiju zasnovala na izjavama sagovornika, koji su preživjeli svjedoci rata (Hanifa Kičić, Hasan Nuhanović i drugoapelant), koje se odnose na tužiočevu djelatnost za vrijeme rata i u tom smislu oni su iznosili svoje stavove o tužiocu i njegovom učešću u ratu, koje izražavanje su, osim apelanata, prenijeli i mnogi drugi mediji u Federaciji BiH. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je prvoapelantica prenijela izjavu drugoapelanta kao predstavnika žrtava na području općine Vlasenica za žrtve koje su stradale u logoru „Sušica“ i drugih svjedoka koji su prisutni u medijskom prostoru. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se sporna emisija zasniva i na materijalnim dokazima (dokument potpisan od zamjenika haškog tužioca Grahama T. Blewitta, odluke Tribunala u Hagu, pismo Predraga Bastaha, odluke Općine Vlasenica iz ratnog perioda – formular pod nazivom „propusnica“). U vezi s navedenim, Ustavni sud uočava da su izjave svjedoka rata, te spomenuti dokumenti o tužiočevom učešću u ratu bili osnov za takvu emisiju. Stoga, imajući u vidu da je izražavanje izneseno u spornoj emisiji bilo od javnog interesa, da su ga prenosili i ostali mediji u Federaciji BiH, Ustavni sud je mišljenja da prvoapelantica kao TV kuća navedeno izražavanje nije mogla ignorirati ili zanemariti jer tada ne bi radila svoj posao koji zahtijeva informiranje javnosti o značajnim temama. S druge strane, Ustavni sud ne vidi nijedan razlog da je prvoapelantica unaprijed trebala posumnjati u istinitost spornog izražavanja jer se radi o izjavama lica koja su preživjela rat i bila na području na kojem su se odigrala dešavanja o kojima su govorili u svojim izjavama, kao i o dokumentima nadležnih organa. Neki od njih su, nesporno, doživjeli (i) lične tragedije (Kičić i Nuhanović) i govorili su o tome, čije izražavanje je prvoapelantica također prenijela.

53. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema dokaza, niti nagovještaja da su apelanti prenijeli sadržaj sporne emisije s ciljem da tužioca oblate, niti su takvi dokazi izvođeni u tom pravcu, niti je to tužilac dokazao. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da određeni dijelovi iz spornog izražavanja nisu dovedeni u pitanje, na primjer da je tužilac bio načelnik Kriznog štaba u Vlasenici tokom 1992. godine, da je Krizni štab imao velike ovlasti i kontrolu nad dešavanjima u Vlasenici, kao i da su se u Vlasenici vršili ratni zločini za vrijeme 1992. godine dok je tužilac bio načelnik Kriznog štaba, te podnesak napisan od zamjenika tužioca u Hagu Grahama T. Blewitta. S druge strane, Ustavni sud posebno naglašava da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud konstatirao da apelanti nisu dokazali niti jednu činjenicu koju su objavili, odnosno da je to jedino bilo moguće dokazati u krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da objavljivanje sporne emisije i informacija u njoj nije isto što i optužnica podnijeta od nadležnog tužioca, kao i da novinar nije organ krivičnog gonjenja. Stoga, apsolutno je neodrživa tvrdnja iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda da se prenošenje ovakvih informacija može dokazivati samo u krivičnom postupku. Upravo nadležni tužilac može, prema ovlaštenjima iz Zakona o krivičnom postupku, pokrenuti istragu nakon navoda iznijetih u medijima. Pri tome, Ustavni sud napominje da je prvoapelantica samo prenijela izražavanje drugoapelanta i drugih svjedoka, koje je potkrijepljeno relevantnim dokumentima i snimcima tužiočevog svjedočenja u predmetu Haškog suda protiv generala Mladića.

54. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o blaćenju tužioca, te da se apelantima nije moglo staviti na teret da nisu provjerili, koliko je to njima bilo moguće, pouzdanost i istinitost tvrdnji koje su iznijeli u spornoj emisiji budući da su se zasnivale na izjavama sagovornika (Hanife Kičić, Hasana Nuhanovića, drugoapelanta), koji su kao stanovnici Vlasenice, te kao žrtve i svjedoci počinjenih zločina iznijeli svoja neposredna saznanja i mišljenja. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelanti su prilikom objave sporne emisije postupali profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za njihovo postupanje, suprotno tvrdnjama Vrhovnog suda, ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide), kao i da su uloženi razumni napori radi provjeravanja vjerodostojnosti informacija koje su objavljene.

55. Pored svega navedenog, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud prilikom odlučenja nije očitovao na sve dokaze koji su provedeni na glavnoj raspravi (između ostalog, izvod iz dopisa Haškog tribunala upućen Tužilaštvu BiH s evidencijom u predmetima ratnih zločina u kojem je tužilac evidentiran u kategoriji „A“, presude Međunarodnog suda od 27. septembra 206. godine, neformalni prijevod podneska zamjenika tužioca Grahama T. Blewitta, odluka Srpske općine Vlasenica od 1992. godine kojom se imenuju članovi ratnog povjereništva, dio presude Međunarodnog suda u Hagu donesen od žalbenog vijeća u postupku protiv Momčila Krajišnika, dio presude u predmetu Stanišić-Župljanin, uvid u CD na kojem se nalazi snimak tužiočevog svjedočenja u predmetu Haškog suda protiv generala Mladića), kojom prilikom je ocijenio da ostali dokazi nisu od bitnog utjecaja na drugačiju odluku suda.

56. U takvim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje Osnovnog i Vrhovnog suda da apelanti nisu preduzeli dovoljno napora kako bi provjerili istinitost tvrdnje o tužiocu, posebno uzme li se u obzir da je informaciju trebalo prenijeti javnosti upravo u vrijeme kada je tužilac istaknuo kandidaturu za mjesto viceguvernera Centralne banke BiH jer je „vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje njenog objavljivanja, čak i na kraći period, može lišiti cijele njene vrijednosti i interesiranja (vidi Evropski sud, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991, tačka 60). Ustavni sud smatra da su apelanti takvim postupanjem, suprotno stajalištu iz obrazloženja Osnovnog i Vrhovnog suda, preduzeli dovoljno napora kako bi profesionalno obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te da se postupanje apelanata ne može dovesti u vezu sa članom 5. stav 2. ZZK koje bi za sobom povuklo njihovu odgovornost (vidi Ustavni sud, broj AP 4483/16 od 6. decembra 2018. godine, tačka 49, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

57. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete nije postigao pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporena presuda nije proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

58. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

59. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete nije postigao pravičan balans između njihovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3848/20 (Radio-televizija Federacije BiH i M… | Sudska praksa | Aktio