Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/22 (V. B. i drugi)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-111/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-111/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Vlado Banožić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vlado Banožić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 001673 20 U 3 od 30. rujna 2021. godine;
Tomislav Čović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 008500 20 U od 4. studenoga 2021. godine;
Mladen Bošnjak protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 006734 21 U 2 od 26. listopada 2021. godine;
Muharem Ramić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007931 19 U od 18. studenoga 2021. godine;
Fehim Bobar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007940 19 U od 18. studenoga 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-111/22
1. Vlado Banožić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kočerina, kojega zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 10. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001673 20 U 3 od 30. rujna 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskoga rata Općine Široki Brijeg od 3. srpnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo radnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju stradavanja, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
3. Rješenjem Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: Ministarstvo) od 29. rujna 2020. godine ukinuto je konačno rješenje od 3. srpnja 2007. godine te upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 29. rujna 2020. godine.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 30. rujna 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 29. rujna 2020. godine je odbijena.
2. AP-601/22
5. Tomislav Čović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić“ iz Mostara, podnio je 15. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 008500 20 U od 4. studenoga 2021. godine.
6. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 6. travnja 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
7. Rješenjem Ministarstva od 17. kolovoza 2020. godine ukinuto je konačno rješenje od 6. travnja 2006. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VI skupine sa 60% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 17. kolovoza 2020. godine.
8. Presudom Vrhovnoga suda od 4. studenoga 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 17. kolovoza 2020. godine je odbijena.
3. AP-620/22
9. Mladen Bošnjak (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 15. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 006734 21 U 2 od 26. listopada 2021. godine.
10. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 25. listopada 2005. godine apelantu je prizunato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invalididteta, na temelju ranjavanja i oboljenja, te pravo na osobnu invalidininu u određenome mjesečnome iznosu.
11. Rješenjem Ministarstva od 30. travnja 2021. godine ukinuto je konačno rješenje od 25. listopada 2005. godine i upavna stvar riješena tako da se apelantu priznaje sojvstvo ratnoga vojnoga invalida VII skupine sa 50% vojnoga invaliditeta, na temelju ranjavanja i oboljenja, te ptavo na osobnu invalidininu u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 30. travnja 2021. godine.
12. Presudom Vrhovnoga suda od 26. listopada 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 30. travnja 2021. godine je odbijena.
4. AP-670/22
13. Muharem Ramić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bugojnoga, kojega zastupa Nermin Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 22. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 007931 19 U od 18. studenoga 2021. godine.
14. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Prozor-Rama od 9. siječnja 2007. godine apelantu je prizbato svojtvo ratnoga vojnoga invalida IV skupine sa 80% vojnoga invalididteta, na temelju povrede i oboljenja, te pravo na osobnu invalidinu u određenome mjesečnome iznosu.
15. Rješenjem Ministarstva od 28. studenoga 2019. godine ukinuto je konačno rješenje od 9. siječnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida VII skupine sa 50% vojnoga invalididteta, na temelju oboljenja, te pravo na osobnu invalidininu u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 28. studenoga 2019. godine.
16. Presudom Vrhovnoga suda od 18. studenoga 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 28. studenoga 2019. godine je odbijena.
5. AP-708/22
17. Fehim Bobar (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojega zastupa Nermin Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 24. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 007940 19 U od 18. studenoga 2021. godine.
18. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Prozor-Rama od 10. srpnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
19. Rješenjem Ministarstva od 3. prosinca 2019. godine ukinuto je konačno rješenje od 10. srpnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida IX skupine sa 30% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 3. prosinca 2019. godine.
20. Presudom Vrhovnoga suda od 18. studenoga 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 3. prosinca 2019. godine je odbijena.
Činjenično stanje
21. U svim obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni je sud istakao da je Ministarstvo na temelju čl. 14. i čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole), rješavajući po službenoj dužnosti, uputio predmete apelanata nadležnome liječničkome povjerenstvu. Vrhovni je sud u svim predmetima konstatirao da su doneseni nalazi i mišljenja od prvostupanjskoga liječničkoga povjerenstva, na koje su svi apelanti istakli prigovore, te da su nadležna drugostupanjska liječnička povjerenstva potom donijela nove nalaze i mišljenja, na temelju kojih je nadležno Ministarstvo donijelo osporena rješenja. Nadalje, Vrhovni je sud u obrazloženjima istakao da su rješenja Ministarstva utemeljena na nalazima i mišljenjima koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti od značaja za donošenje pravilnoga rješenja, sukladno čl. 8. st. 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Osim toga, Vrhovni je sud istakao da je u svim predmetima ocjena invaliditeta apelanata, suprotno prigovorima tužbi, dana na temelju neposrednoga pregleda apelanata, te na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje su apelanti i ranije cijenjeni, kako to propisuje odredba čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole i čl. 13.a st. 2. Pravilnika. U predmetima br. AP-620/22, AP-670/22 i AP- 708/22 Vrhovni je sud istakao da je Zakon o provođenju kontrole bio predmetom ocjene ustavnosti, ali da su osporena rješenja donesena primjenom odredbi za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti sa Ustavom F BiH. U predmetu br. AP-620/22 Vrhovni je sud je naveo da su neutemeljeni prigovori apelanta da je Ministarstvo bilo dužno pribaviti nalaz i mišljenje vještaka liječničke struke, jer sukladno Zakonu o provođenju kontrole nalaz i mišljene daje isključivo liječničko povjerenstvo Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenoga stanja.
Spajanje predmeta
22. Obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-111/22.
23. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
24. U svim predmetnim apelacijama apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelacijama br. AP-111/22 i AP-620/22 smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Svi apelanti, u biti, osporavaju postupak provođenja kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite.
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
26. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
28. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole i Pravilnika, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava jasni i potpuni, odnosno osporena rješenja Ministarstva pravilna, a u takvome obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
29. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić