Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3026/20 („Union auto“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi i izdaci
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3026/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3026/20, rješavajući apelaciju „Union auto“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Union auto“ d.o.o.

Banjaluka podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 130113 20 Pž od 25. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Union auto“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 130113 20 Pž od 25. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS – sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 21. februara do 4. marta 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 4. marta 2022. godine dostavljeni apelantu.

5. Apelant je 9. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 130113 19 Ps od 27. decembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je apelant 9. augusta 2019. godine Okružnom privrednom sudu podnio tužbu protiv tužene zbog duga u iznosu od 471.029,49 KM. Također, Okružni privredni sud je naveo da je apelant 7. oktobra 2019. godine podnio zahtjev za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse na podnesenu tužbu s obrazloženjem da nema novčanih sredstava niti u svom vlasništvu ima nepokretnu imovinu. U prilog navedenom je dostavio uvjerenje RUGIP RS, PJ Banja Luka, prema kojem apelant nema imovine u svom vlasništvu, kao i uvjerenje APIF Banja Luka prema kojem su svi apelantovi računi blokirani. U vezi s tim, Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naglašavajući da je apelant pravno lice, a prema citiranim odredbama mogućnost oslobađanja od plaćanja sudske takse postoji samo u odnosu na fizička lica (koja nisu prema svom općem imovnom stanju u mogućnosti da snose plaćanje takse bez štete za izdržavanje sebe ili svoje porodice). Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je odbio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse shodno odredbama člana 401. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je u skladu s odredbom člana 401. stav 1. ZPP i odredbom člana 12. Zakona o sudskim taksama RS odlučio kao u izreci odluke.

8. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 130113 20 Pž od 25. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je predmet odlučivanja apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse na tužbu. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tužene zbog duga, kao i da je 7. oktobra 2019. godine podnio sudu zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Prvostepeni sud je rješenjem od 27. decembra 2019. godine odbio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Dakle, Viši privredni sud je naveo da je predmet odlučivanja apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse na tužbu. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao i citirao odredbe člana 400. stav 1. ZPP, kao i odredbe člana 12. st. 1. i 2. Zakona o sudskim taksama RS, na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku ukazujući da je apelant pravno lice. Naime. Viši privredni sud je istakao da pravo na oslobađanje od plaćanja takse imaju fizička lica pod uvjetima kako je to propisano u odredbama čl. 400. i 401. ZPP, te odredbama člana 12. Zakona o sudskim taksama RS, a ne pravna lica, kao i da su navedenom zakonskom odredbom određeni uvjeti pod kojima će stranka biti oslobođena plaćanja troškova postupka, a kako bi joj se omogućio pristup sudu. S obzirom na to da je apelant pravno lice, Viši privredni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se udovolji apelantovom zahtjevu, a što je, prema mišljenju Višeg privrednog suda, pravilno utvrdio prvostepeni sud. Stoga, cijeneći da prvostepenim rješenjem nisu učinjene povrede na koje ukazuje apelant, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Okružni privredni sud je primjenom odredbi člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporeni rješenjem Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant obrazlaže navodima da mu je uskraćeno pravo pristupa sudu budući da je odbijen njegov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse zbog proizvoljne primjene čl. od 400. do

405. ZPP. Apelant ističe da navedenim članovima nije propisano da samo stranke – fizička lica imaju pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih troškova. Apelant, u suštini, smatra da sud na ovakav način faktički onemogućava pristup sudu svim pravnim licima koja nemaju sredstava na bankovnim računima.

b) Odgovori na apelaciju

10. Viši privredni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda jer je osporena odluka donesena u skladu s važećim propisima. Smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se pozvao. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Okružni privredni sud je naveo da je osporena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao.

12. Tužena smatra da su osporene odluke pravilne i donesene u skladu s važećim zakonima. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je naveo da ostaje pri svojim navodima iz predmetne apelacije.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Oslobođenje od plaćanja troškova postupka Član 400.

Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 401.

Prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj lica koja stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

15. Zakon o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

(1) Sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.

(2) Sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse koji je evidentiran u Jedinstvenom registru štete kao lice koje je pretrpjelo materijalnu štetu izazvanu poplavama u Republici Srpskoj u maju 2014. godine, odlukom koju donosi na zahtjev u pisanoj formi taksenog obveznika.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 130113 20 Pž od 25. juna 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija rješenje Višeg privrednog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to u segmentu prava na pristup suda.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio stav da ukoliko je posljedica konkretne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjivim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, tač. 20. i 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju radi se o predmetu građansko pravne prirode jer je apelant pokrenuo predmetni postupak zbog duga, tako da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenljiv.

24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Višeg privrednog suda nezakonito uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, a samim tim i pravo na pristup sudu jer je, prema apelantovom mišljenju, osporena odluka tog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o sudskim taksama i ZPP.

25. Imajući u vidu iznesene prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.).

26. U vezi s apelantovim prigovorima u konkretnom slučaju, kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi Zakona o sudskim taksama i ZPP, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4351/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju sa sličnim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, kojim je odbijen zahtjev Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (apelantom u tom predmetu) za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse, u kojem postupku je prvostepeni sud zaključio, a Kantonalni sud u Mostaru, osporenom odlukom, potvrdio, da „iz odredbi čl. 10, 11. i 12. Zakona [o sudskim taksama s tarifom HNK] proizlazi da samo fizička lica mogu tražiti oslobađanje od plaćanja sudske takse“. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio „da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna“.

27. Dakle, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da mu je rješenjem Višeg privrednog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog proizvoljne primjene odredbi Zakona o sudskim taksama i ZPP, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav zasnovali na odredbama člana 12. Zakona o sudskim taksama i čl. 400. i 401. ZPP, koje, između ostalog, propisuju mogućost oslobađanja od obaveze plaćanja takse za fizička lica koja nisu u mogućnosti da snose ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno zakonsko ograničenja je dovoljno jasno i precizno i ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje. Konkretno, zakonsko ograničenje, prema ocjeni Ustavnog suda, teži legitimnom cilju i proporcionalno je cilju kojem se težilo.

28. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenicu da je Viši privredni sud u konkretnom slučaju detaljno i argumentirano obrazložio osporenu odluku odgovorivši na sve relevantne apelantove prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojim apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, i to u segmentu prava na pristup sudu, poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 4351/16 od 11. januara 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranim predmetima.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, zasnivajući osporene odluke na relevantnim odredbama Zakona o sudskim taksama i ZPP i kada su dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3026/20 („Union auto“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio