Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2705/20 (M. D.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2705/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2705/20, rješavajući apelaciju Munire Džonlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Munire Džonlić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 048019 18 Rev od 11. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Munira Džonlić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 048019 18 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 048019 17 Gž 2 od 29. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 048019 15 P 3 od 17. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od tuženih NLB Leasing d.o.o. Sarajevo, „S&S Agrar“ d.o.o. Bugojno i M. LJ. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi), zatraženo je u periodu od 8. do 10. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 11. do 19. novembra 2021. godine. Trećetuženi nije dostavio traženi odgovor. Također, pismeno upućeno drugotuženom je vraćeno uz naznaku da se drugotuženi odselio s navedene adrese.
4. Apelantici su 2. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i prvotuženog na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica u ostavljenom roku od osam dana nije dostavila izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Odlučujući o tužbi apelantice i M. Dž. (apelanticin suprug koji je u međuvremenu preminuo) protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora, Općinski sud je donio Presudu broj 46 0 P 048019 15 P 3 od 17. jula 2017. godine. Stavom I izreke presude odbijen je zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi ništavim notarski obrađen ugovor o zasnivanju hipoteke od 3. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o hipoteci), kojim je zasnovano založno pravo na nekretnini (preciznije navedena u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) radi osiguranja plaćanja ukupnog novčanog potraživanja prvotuženog u iznosu od 897.660,29 KM. Dalje, presudom je (stav II izreke) odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav notarski obrađen kupoprodajni ugovor zaključen 5. oktobra 2016. godine kojim je prvotuženi prodao predmetnu nekretninu trećetuženom, te da je trećetuženi dužan trpjeti da se njegovo ime briše iz zemljišnoknjižnih evidencija i uspostavi ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje (stav III izreke). Odbijen je zahtjev kojim je apelantica tražila da se naloži nadležnom zemljišnoknjižnom uredu i katastarskom operatu da izvrši navedene promjene, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (st. IV i V izreke), dok je apelantica obavezana da prvotuženom i trećetuženom naknadi troškove postupka (stav VI izreke).
8. Nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 5. i 6. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je u cijelosti neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Tokom postupka (na osnovu izjava parničnih stranaka, svjedoka i uvida u materijalne dokaze – zk. izvatke i rješenja donesena u izvršnom postupku) nesporno je utvrđeno da su apelantica i njen suprug sa prvotuženim i drugotuženim zaključili ugovor o hipoteci, odnosno da su stavili pod hipoteku predmetnu nekretninu radi osiguranja plaćanja potraživanja drugotuženog na osnovu ugovora o finansijskom lizingu koji je drugotuženi 1. februara 2010. godine zaključio sa prvotuženim. S obzirom na to da drugotuženi nije vraćao na vrijeme rate kredita, prvotuženi je na osnovu ugovora o hipoteci pokrenuo izvršni postupak u kojem je kao tražilac izvršenja kupio predmetnu nekretninu koja je bila pod hipotekom. Prvotuženi se na osnovu rješenja o dosudi uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 dijela, dok je 5. oktobra 2016. godine zaključio sa trećetuženim kupoprodajni ugovor kojim mu je prodao predmetne nekretnine. Apelantica i njen suprug su prvobitno podnijeli tužbu kojom su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o hipoteci, a nakon prodaje predmetne nekretnine apelantica je podnijela (2017. godine) tužbu kojom traži da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora (koji predmet je pripojen prvobitno podnesenoj tužbi). Također, nesporno je utvrđeno da su apelantica i njen suprug podnijeli krivičnu prijavu protiv J. P., A. C., O. B. i K. B., te da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu samo protiv J. P. (kao osnivača drugotuženog) za krivično djelo prevare počinjeno prema apelantici i njenom suprugu. Pored navedenog, na osnovu iskaza apelantice, njene kćerke i zeta, nesporno je utvrđeno da je predmetna nekretnina stavljena pod hipoteku u namjeri da J. P. podigne kredit i kupi kuću od apelantice i njenog supruga za kupoprodajnu cijenu od 300.000,00 KM. Apelantica nije učestvovala u pregovorima o kupoprodaji predmetne nekretnine, kao ni u pregovorima o zaključenju ugovora o hipoteci.
9. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je ništav ugovor o hipoteci (od 3. februara 2010. godine) zbog toga što ne odražava pravu volju ugovornih strana, odnosno pobudu – motiv zbog kojeg su apelantica i njen suprug zaključili ovaj ugovor, kao i da li je ništav kupoprodajni ugovor (od 5. oktobra 2016. godine) u smislu člana 103. a u vezi sa čl. 52. i 53. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 143, 146. stav 1. i 147. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima je reguliran pojam hipoteke i njenog zasnivanja (kao i odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora), te je istakao da je ugovor o zasnivanju hipoteke dobrovoljno založno pravo koje se najčešće zasniva bez predaje stvari u posjed založnom vjerovniku (kreditnoj instituciji), pri čemu založni dužnik odgovara imovinom koju je dao dobrovoljno u zalog za obaveze glavnog dužnika. U konkretnom slučaju glavni dužnik je bio drugotuženi, dok njegov osnivač J. P. nije bio stranka u tom postupku. Dalje, Općinski sud je istakao da je ugovor o hipoteci zaključen ubrzo nakon ugovora o finansijskom lizingu, te da je predmetna nekretnina u oba ugovora navedena kao sredstvo osiguranja plaćanja novčanog potraživanja drugotuženog. Sud nije mogao prihvatiti kao tačnu apelanticinu izjavu da nije znala koliki je iznos kredita banka odobrila drugotuženom, kao ni da ih notar nije upozorio i objasnio kakav ugovor zaključuju iz razloga što je apelantica bila supotpisnica navedenog ugovora u kojem su sva pravna upozorenja i pouke strankama navedene u članu 5. ugovora o hipoteci. S druge strane, sud je naveo da činjenica da su apelantica i njen suprug predmetnu nekretninu stavili pod hipoteku u dobroj namjeri, odnosno da J. P. kupi njihovu kuću za 300.000,00 KM nije od utjecaja na pravnu valjanost spornog ugovora o hipoteci iz razloga što je ugovor o hipoteci nezavisan pravni posao u odnosu na kupoprodajni ugovor koji su imali namjeru zaključiti apelantica i njen suprug sa J. P., kao i što ugovor o hipoteci stvara samo prava i obaveze za stranke koje su ga dobrovoljno zaključile. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 51, 52, 53. i 105. stav 2. ZOO-a istaknuvši da predmetni ugovor o hipoteci nije ništav u smislu člana
103. ZOO-a, pri čemu je naveo da je prvotuženi bio savjestan prilikom zaključenja navedenog ugovora i da mu nije bio poznat motiv i iz kojih pobuda apelanticin suprug zaključuje ugovor kao založni dužnik.
10. Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog iz razloga što je prihvatio njegov istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije iz razloga što se on ne nalazi ni u kakvom pravnom odnosu sa apelanticom. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na član 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), te je naveo da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora (koji osporava apelantica) prvotuženi bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Pored toga, sud je naveo da je prvotuženi pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao i upisao se u zemljišnu knjigu (u smislu odredbe člana 23. stav 1. ZSP-a) na osnovu sudske odluke u izvršnom postupku. Iz navedenog proizlazi da je osporeni kupoprodajni ugovor pravno valjan i zakonit, te da suprotno apelanticinim navodima nije protivan moralu društva i zakonu u smislu člana 103. ZOO-a, a posebno imajući u vidu da parnični sud nije ovlašten da u parničnom postupku preispituje zakonitost i pravilnost odluka izvršnog suda. Osim toga, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 94. Zakona o izvršnom postupku i zaštitu prava kupaca, kao i na činjenicu da je prvotuženi u izvršnom postupku bio ne samo tražilac izvršenja nego i kupac predmetne nekretnine. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP-a i Advokatskoj tarifi.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 048019 17 Gž 2 od 29. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda, dok je odbijen zahtjev prvotuženog kojim je tražio naknadu na ime troškova odgovora na žalbu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo apelanticine žalbene navode koji se ogledaju u nedostatku oznake vrijednosti spora, nedostatku obrazloženja, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje Općinskog suda, te je u velikoj mjeri citirao obrazloženje prvostepenog suda koje je u cijelosti prihvatio. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza razriješio sve sporne činjenice i zauzeo jasan stav, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, zbog čega je neosnovan apelanticin žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze. U vezi s tim, proizlazi da je neosnovan i apelanticin žalbeni navod da je zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje budući da je prvostepeni sud detaljno obrazložio svoj stav o izvedenim dokazima i utvrdio činjenično stanje koje u cijelosti odgovara materijalnim dokazima iz spisa. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga što je prvostepeni sud u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci pravilno zaključio i obrazložio da on nije ništav, te se pozvao na odredbe ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je pored odredbi zakona na koje se pozvao prvostepeni sud (ZSP i ZOO) ukazao na relevantnu odredbu člana 69. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) u pogledu hipoteke. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav kada je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani trećetuženog, koji se pri kupovini predmetne nekretnine pouzdao u tačnost zemljišne knjige i načelo povjerenja u njih. Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 5. stav 1. i 9. ZZK, kao i na zauzeti stav Ustavnog suda u pogledu primjene navedenih članova ZZK u Odluci broj AP 666/14. Na kraju, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin navod da je prvostepena presuda nezakonita zbog očitog propusta da se u uvodu presude navede vrijednost spora. Ovo iz razloga što se očito radi o propustu u pisanju uvoda presude s obzirom na to da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica navela vrijednost spora u iznosu od 30.500,00 KM, što nije bilo sporno niti strankama niti sudu, pa je Kantonalni sud u uvodu presude naveo vrijednost spora. Također, neosnovan je i apelanticin navod o neosnovanom pozivanju prvostepenog suda na odredbu člana 117. ZOO-a (rušljivi ugovori) s obzirom na to da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u konačnici pravilno zaključio u skladu s odredbom člana
103. ZOO-a da nisu ispunjeni uvjeti da se utvrdi ništavost osporenih ugovora. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelanticinim navodima, prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, pri čemu je obrazložio svoj stav i pravilno se pozvao na relevantne odredbe ZPP-a.
13. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 46 0 P 048019 18 Rev od 11. februara 2020. godine kojom je odbio kao neosnovanu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je apelantica u reviziji istakla da su predmetni ugovori ništavi iz razloga što su protivni moralu, odnosno što je odluka apelantice i njenog supruga da založe predmetnu nekretninu zasnovana na prevari učinjenoj od J. P. koji nije ispunio obećanje da će sa njima zaključiti kupoprodajni ugovor. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije učinio povrede parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, odnosno da je drugostepeni sud ocijenio apelanticine žalbene navode i dao jasne i logične razloge zbog kojih je te žalbene navode odbio kao neosnovane. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da se činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud zasniva na pravilnoj ocjeni dokaza koji su izvedeni za glavnoj raspravi, što proizlazi i iz stanja spisa prvostepenog suda. Iako se u drugostepenoj presudi uglavnom izlažu ocjene i zaključci prvostepenog suda, drugostepeni sud je prihvatanjem obrazloženja prvostepenog suda odgovorio na sve relevantne žalbene navode, zbog čega je neosnovan prigovor da presuda nije donesena u skladu sa zakonom.
14. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je, suprotno apelanticinim navodima, drugostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom su tužbeni zahtjevi odbijeni uz zaključak da nijedan od predmetnih ugovora nije ništav pravni posao. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su pri sklapanju ugovora o hipoteci apelantica i njen suprug bili u zabludi o pobudi (postojale mane u pogledu njihove volje), što predmetni ugovor čini pobojnim (rušljivim) u smislu člana 111. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da predmetnom tužbom nije traženo poništenje nego utvrđenje ništavosti ugovora o hipoteci, dok se tužbeni zahtjev zasniva na činjenicama na osnovu kojih se može zahtijevati samo poništenje ugovora (mane volje), te je ukazao na obrazloženje drugostepenog suda u pogledu utvrđenja ništavosti ugovora o hipoteci i kupoprodajnog ugovora uz zaključak da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 53. st. 1. i 2, 61. stav 2, 62. i 65. stav 3. ZOO-a kojima je propisano šta utječe na punovažnost ugovora, te je istakao da apelantica u konkretnom slučaju tvrdi da je ugovor o hipoteci zaključen u zabludi koja je izazvana prevarom trećeg lica, u kojem slučaju se ugovor može poništiti na zahtjev stranke u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Dakle, proizlazi da se tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o hipoteci ne zasniva na činjenicama koje ima u vidu odredba člana 103. ZOO-a, već na činjenicama na osnovu kojih se može tražiti poništenje ugovora. Međutim, s obzirom na to da apelantica nije postavila zahtjev za poništenje ugovora o hipoteci (u smislu člana 112. stav 1. ZOO-a), već je tražila da se utvrdi njegova ništavost, te imajući u vidu da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP-a), proizlazi da je odluka suda u ovom dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZSP-a i ZZK u pogledu odluke o ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i trećetuženog. Naime, u konkretnom slučaju se radi o stjecanju prava vlasništva uknjižbom (od savjesnog sticaoca) na osnovu pravnog posla zaključenog sa vlasnikom nekretnine (koji je upisan u zemljišnu knjigu) i u zakonom propisanoj formi (notarski obrađen ugovor o kupoprodaji). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 56. ZSP-a i istakao da bi pravo savjesnog kupca (u konkretnom slučaju trećetuženog) bilo zaštićeno i u slučaju kada bi se utvrdilo da je prodavac predmetnu nekretninu stekao na osnovu ništavog pravnog posla. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je, primjenom odredbe člana 103. ZOO-a u vezi sa odredbama čl. 53. i 23. st. 1. i 2. ZSP-a odbijen kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora. S obzirom na utvrđenje da je odluka suda kojom su odbijeni zahtjevi za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora pravilna i zakonita, pravilno je odbijen i apelanticin zahtjev za brisanje upisa, odnosno promjenu zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da su presude redovnih sudova nezakonite, da su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelantica je navela da osporenim odlukama nedostaje adekvatno obrazloženje u vezi sa zauzetim pravnim stavom i primjenom pozitivnopravnih propisa, te je izrazila sumnju u ocjenu provedenih dokaza od redovnih sudova. Također, apelantica smatra da su sudovi propustili da zaključe da je ugovor o hipoteci zaključen sa nedopuštenim osnovom i motivom, te u tom pravcu opširno ukazala na provedene dokaze. Pored toga, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, posebno odredbe čl. 51, 52. stav 2, 103, 111., 112. i 117. ZOO-a. Vezano za povredu prava na imovinu, apelantica je ukazala na povrede koje je navela u vezi s povredom prava na pravično suđenje, te je ukazala da se predmetna imovina (kuća), koja je bila predmet ugovora koje osporava može podvesti pod pojam „imovina“. Dalje, u pogledu povrede prava na djelotvoran pravni lijek apelantica je, između ostalog, navela da je u konkretnom slučaju samo formalno zadovoljeno njeno pravo na žalbu, te da je izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje o svim žalbenim razlozima i navodima. Apelantica je predložila da se usvoji njena apelacija i utvrde navedene povrede, te da se ukinu drugostepena presuda i presuda Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je u svojoj odluci obrazložio zašto smatra da su pravilne i zakonite nižestepene odluke kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kao i da u postupku pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka. Također, Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
17. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da ostaje pri pravnom stavu koji je izrazio u svojoj odluci, ukazujući na svoj zaključak u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva koji je, po njegovom mišljenju, (u pogledu ništavosti ugovora o hipoteci) zasnivao na činjenicama na osnovu kojih se moglo zahtijevati samo poništenje tog ugovora. Vezano za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, Kantonalni sud je naveo da je on zaključen u skladu sa odredbama ZSP-a i ZZK i kao takav nije ništav. Na kraju, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci u kojoj je dao jasna obrazloženja u pogledu navoda koje apelantica ističe u svojoj apelaciji.
19. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju opširno naveo hronologiju predmetnog postupka, zajedno sa provedenim dokazima i zakonskim odredbama koje su primijenjene, te je zaključio da se o apelanticinim navodima raspravljalo tokom postupka, odnosno da su osporene odluke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da su neosnovani apelanticini navodi. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. (stav 1.)
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. (st. 1. i 2.)
(1)Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.
(2)Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69.
Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.
Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.
Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.
23. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. (st. 1. i 2.)
(1)Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
(2)Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
Član 53.(stav 1.)
(1)Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 048019 18 Rev od 11. februara 2020. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula predmetni parnični postupak protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti predmetnih ugovora (preciziranih u presudama), promjene zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, dakle radi se o apelanticinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
33. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijena kao neosnovana apelanticina revizija i u konačnici potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi ništavost ugovora o hipoteci i ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelanticine revizione navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentirane razloge zašto je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a, ZVPO-a, ZSP-a i ZPP-a. Također, Vrhovni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju, pri čemu je istakao da je apelantica u konkretnom slučaju dio svog tužbenog zahtjeva formulirala na način da traži utvrđenje ništavosti ugovora o hipoteci, dok iz sadržaja zahtjeva proizlazi da je mogla tražiti poništenje ugovora o hipoteci. S obzirom na to da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP-a), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da su odlučivali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te su apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbili uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 53. i 103. ZOO-a i čl. 23. st. 1. i 3. i 53. ZSP-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, ZVPO-a, ZSP-a i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi s apelanticinim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i da je koristila mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu, kao i revizije Vrhovnom sudu, odnosno da je apelantica imala na raspolaganju i da je koristila efektivne pravne lijekove. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova koji su dali detaljne razloge zbog čega je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, ZVPO-a, ZSP-a i ZPP-a, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantica navode o povredi ovih prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, te kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove.
41. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić