Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2891/20 (H. P.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vanbračna zajednica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2891/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2891/20, rješavajući apelaciju Habibe Purić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Habiba Purić.

Utvrđuje se da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 014089 20 U od 13. jula 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom

14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Habiba Purić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudnika, koju zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnijela je 6. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 014089 20 U od 13. jula 2020. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2/2-35-3-67-2/20 MB/OB 1149677304 od 11. marta 2020. godine i rješenja Federalnog zavoda - Kantonalne administrativne službe Srednjebosanskog kantona – Travnik (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) broj FZ 9/2/1-35- 3-69993-2/19 (OB:1149677304) od 13. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Administrativne službe zatraženo je 28. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalni zavod i Administrativna služba su u periodu od 6. do 17. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst i Zaključkom broj: SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, 16. februara 2022. godine, odgovore na apelaciju dostavio apelantici radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Rješenjem Administrativne službe broj FZ 9/2/1-35-3-69993-2/19 (OB:1149677304) od 13. januara 2020. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju kao „razvedenoj bračnoj supruzi“ umrlog E.P.

8. U obrazloženju rješenja je utvrđeno da je E.P. bio korisnik starosne penzije i da je umro 16. septembra 2019. godine, a da je apelantica nakon toga, odnosno 13. decembra 2019. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju. Također, utvrđeno je da je brak E.P. sa apelanticom razveden presudom Osnovnog suda u Travniku precizirani broj od 24. aprila 1991. godine, koja je postala pravosnažna 23. juna 1991. godine, a da apelantici kao razvedenom bračnom supružniku nije dosuđeno pravo na izdržavanje. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da apelantica ne ispunjava uslove predviđene odredbom člana 72. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 13/18; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojom je propisano da pravo na penziju može ostvariti i bračni supružnik iz razvedenog braka, ako mu je sudskom odlukom utvrđeno pravo na izdržavanje. Shodno tome, odlučeno je kao u izreci rješenja.

9. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja Administrativne u kojoj je, između ostalog, navela da je uz zahtjev priložila i zajedničku izjavu od 31. oktobra 2019. godine, u kojoj su precizirani svjedoci izjavili da je nakon razvoda braka ponovo živjela u vanbračnoj zajednici sa E.P. duže od tri godine odnosno od 1996. godine, pa do njegove smrti, kao i pravosnažno rješenje o nasljeđivanju iz kojeg proizilazi da je proglašena za nasljednika prvog nasljednog reda iza umrlog E.P., zbog čega joj je nejasno zašto je, i pored tih dokaza, njen zahtjev odbijen.

10. Federalni zavod je rješenjem broj FZ3/2/2-35-3-67-2/20 MB/OB 1149677304 od 11. marta 2020. godine odbio apelanticinu žalbu.

11. U obrazloženju rješenja je ukazano da je odredbom člana 68. Zakona o PIO propisano kada članovi porodice umrlog osiguranika imaju pravo na porodičnu penziju, te da odredbom člana 69. istog Zakona taksativno propisano ko se smatra članovima porodice umrlog osiguranika, a da je odredbom člana 72. istog Zakona propisano kada pravo na penziju može ostvariti i bračni supružnik iz razvedenog braka. Zaključivši da je navedenim odredbama Zakona o PIO taksativno navedeno koja lica i pod kojim uslovima mogu ostvarivati ta prava, te ocijenivši da apelantica ne spada u krug tih lica, Federalni zavod je ocijenio da su neosnovani apelanticini prigovori da joj je, kao licu koje je živjelo u vanbračnoj zajednici sa E.P. treba priznati pravo na porodičnu penziju. Shodno tome, ocijenio je da je bez uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari Zajednička izjava sačinjena kod notara 31. oktobra 2019. godine, vezano za vanbračnu zajednicu između apelantice i E.P, kao i činjenica da je apelantica iza smrti E.P. proglašena za nasljednika prvog nasljednog reda, a što je vidljivo iz rješenja o nasljeđivanju od 11. novembra 2019. godine.

12. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 014089 20 U od 13. jula 2020. godine.

13. U obrazloženju presude konstatovano je da je odredbom člana 69. Zakona o PIO propisano da se članovima porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije smatraju: bračni supružnik, razvedeni bračni supružnik ako mu je pravomoćnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje, dijete rođeno u braku ili van braka, te usvojeno dijete, pastorak ukoliko ga je umrli osiguranik odnosno korisnik mirovine izdržavao i dijete - unuče bez oba roditelja ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik mirovine izdržavao. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom decidno pobrojano ko može ostvariti pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika, a da u tu kategoriju ne spada vanbračni suprug. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da tužbom nije konkretizovano u čemu se ogleda pogrešna primjena navedenog propisa pri odlučivanju o predmetnom zahtjevu, niti je tužbom navedena neka druga odredba kojom je pravo na porodičnu penziju priznato i vanbračnom supružniku i koju je eventualno trebalo primijeniti u upravnom postupku, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni odnosno tužbeni prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. Kantonalno sud je ukazao da na ovakvu odluku suda nije od utjecaja ni da je apelantica naslijedila određene nekretnine i novčana potraživanja od umrlog E.P, te da je bila u prvom nasljednom redu, iz razloga što niti jednom zakonskom odredbom Zakona o PIO nije propisano da pravo na porodičnu penziju mogu ostvariti i osobe koje su nasljednici umrlog osiguranika. Kantonalni sud je također ocijenio da je u konkretnom slučaju bez uticaja činjenica na koju se poziva žalba odnosno tužba, da je u smislu odredbe člana 3. Porodičnog zakona FBiH postojala vanbračna zajednica između apelantice i osiguranika E.P. sve do njegove smrti 16. septembra 2019. godine Naime, Kantonalni sud je u vezi sa tim obrazložio da Zakon o PIO u odnosu na Porodični zakon predstavlja lex specialis, te da je odredbama člana 69. tog Zakona izričito propisano koji članovi porodice se smatraju članovima porodice i kao takvi imaju pravo na porodičnu penziju, pa kada su u pitanju supružnici u odnosu na njih to pravo je priznato bračnom supružniku kao i razvedenom bračnom supružniku uz preduslov da mu je pravomoćnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da je zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju podnijela kao vanbračna supruga iza umrlog E.P. a ne kao razvedena supruga na koju bi se mogao primijeniti člana 72. Zakona o PIO i da je kao takva, u konkretnom postupku, bez ikakvog razumnog i objektivnog opravdanja onemogućena da ostvari to pravo. Pri tome, apelantica ističe da je u ostavinskom postupku iza umrlog E.P. rješenjem o nasljeđivanju (koje je dostavila u prilogu apelacije) već utvrđeno da je nasljednik prvog nasljednog reda i da u samom tom postupku nije bilo ništa sporno, da bi morala utvrđivati postojanje vanbračne zajednice. Osim toga, ističe da je iz zajedničku izjave preciziranih svjedoka od 31. oktobra 2019. godine (koju je također dostavila u prilogu apelacije), proizilazi da je nakon razvoda braka ponovo živjela u vanbračnoj zajednici sa E.P. duže od tri godine odnosno od 1996. godine, pa do njegove smrti. Nejasno joj je zašto navedeni dokazi nisu uzeti u obzir u postupku koji je okončan osporenim odlukama, iako ih je prezentovala uz zahtjev, žalbu i tužbu. Traži da se osporene odluke ukinu i da joj se isplati iznos od 1.000.00 KM na ime nematerijalne štete kao i iznos od 1.000,00 KM na ime „troškova i izdataka postupka“. II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud jsmatra da je osporena presuda donesena u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da su u toj presudi izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelanticinim tužbenim navodima. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Federalni zavod tvrdi da je u konkretnom slučaju postupio po relevantnim pozitivnim propisima odnosno odredbama člana 68, 69, i 72. Zakona o PIO, prema kojima je potpuno neosnovano zatraženo da se apelantici, kao razvedenom bračnom supružniku umrlog E.P, sa kojim je, kako apelantica tvrdi, živjela u vanbračnoj zajednici, prizna pravo na porodičnu penziju. Smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelanticina prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i da je neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

18. Administrativna služba se saglasila sa odgovorom na apelaciju koji je dao Federalni zavod. V.Relevantni propisi

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

20. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 13/18, 93/19 – OUS FBiH, 94/20 – Rješenje US FBiH, 90/21 i 19/22). U konkretnom slučaju Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, broj 13/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE V. PORODIČNA PENZIJA

Član 68.

(Uslovi za porodičnu penziju) Pravo na porodičnu penziju imaju članovi porodice umrlog osiguranika koji je na dan smrti ispunjavao uslove za starosnu ili invalidsku penziju i članovi porodice umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije.

Član 69.

(Članovi porodice umrlog osiguranika) Članovima porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije smatraju se:

a) bračni supružnik (udovica odnosno udovac),

b) razvedeni bračni supružnik, ako mu je pravosnažnom presudom suda dosuđeno pravo na izdržavanje,

c) dijete, rođeno u braku ili van braka, te usvojeno dijete,

d) pastorak ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao,

e) dijete-unuče bez oba roditelja ukoliko ga je umrli osiguranik, odnosno korisnik penzije izdržavao.

Član 72.

(Uslovi za porodičnu penziju supružnika iz razvedenog braka) Pravo na porodičnu penziju ima i supružnik iz razvedenog braka, ako mu je pravosnažnom sudskom presudom dosuđeno pravo na izdržavanje, te ukoliko ispunjava uslove iz ovog zakona.

21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, broj 19/22) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 69. tačka a) iza riječi "supružnik" dodaju se riječi: "i vanbračni partner".

Iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi:

"(2) Vanbračni partner iz stava (1) ovog člana, smatra se lice koje je kao takvo definisano Porodičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, a koje je svoj status utvrdilo u odgovarajućem sudskom postupku.".

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 06 0 U 014089 20 U od 13. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2020. godine, tj. nesumnjivo u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica smatra da je do povrede navedenih prava u konkretnom slučaju došlo zbog toga što kao vanbračni partner nije mogla steći pravo na porodičnu penziju po Zakonu o PIO, iako je vanbračna zajednica u potpunosti izjednačena sa bračnom zajednicom prema Porodičnom zakonu.

27. U vezi sa ovim, Ustavni sud najprije zapaža da se apelantica u apelaciji nije pozvala na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je to isticala u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, apelanticini navodi se odnose na različit tretman nje kao vanbračnog partnera umrloge E.P. u odnosu na bračne partnere prema Zakonu o PIO koji je primijenjen u konkretnom slučaju, uprkos izjednačenju vanbračne sa bračnom zajednicom u Porodičnom zakonu. Ustavni sud zapaža da je apelantica u suštini slične navode iznijela u toku postupka koji je okončan osporenom odlukom odnosno postavila je suštinski isti zahtjev bez obzira kako ga je pravno kvalificirala. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama, ovakav njen zahtjev razmatrali u okviru relevantnih pravnih propisa.

28. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51–52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba).

29. Stoga će u konkretnom slučaju, Ustavni sud apelanticine navode prvo razmotriti u svjetlu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija u vezi sa prvom na imovinu

30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

34. Apelantica dakle smatra da joj je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu zbog toga što kao vanbračni partner umrlog E.P. nije mogla steći pravo na porodičnu penziju po Zakonu o PIO, iako je vanbračna zajednica u potpunosti izjednačena sa bračnom zajednicom prema Porodičnom zakonu.

35. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da isto pravno pitanje raspravljao u predmetu broj AP- 4077/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4077/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu sporno je bilo da li se apelantici kao vanbračnom partneru umrlog korisnika penzije može priznati pravo na porodičnu penziju u skladu sa odredbama ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Osporenim odlukama u tom predmetu odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju nakon smrti M.F. na osnovu njihove vanbračne zajednice, s obrazloženjem da je odredbama tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju jasno propisano ko ima pravo na porodičnu penziju, a da to pravo nije propisano u korist vanbračnog druga. U citiranoj Odluci, Ustavni sud se referirao na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP-4207/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4207/13 od 30. septembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a u kojoj je raspravljao slično pravno pitanje.

36. Naime, u Odluci broj AP-4207/13 sporno je bilo može li se apelantu kao ostaviteljičinom vanbračnom partneru priznati status zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda. U toj Odluci (vidi tačka 37), Ustavni sud je zaključio da su „sudovi primjenom Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje preko tri godine sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, i odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se prizna pravo da kao nasljednik prvog nasljednog reda učestvuje u ostavinskom postupku, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju“.

37. Ustavni sud je u Odluci AP-4077/16, pozivajući se na praksu iz Odluke AP-4207/13, za koju je ocijenio da je primjenjiva i u tom predmetu, zaključio (vidi tačka 36. Odluke AP-4077/16) „da su redovni sud i organi uprave primjenom Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju iz 1998. godine, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice, koja u konkretnom slučaju traje 17 godina, sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava i odbijanjem apelanticinog zahtjeva da joj kao članu porodice umrlog nosioca osiguranika, prizna pravo na porodičnu penziju, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.“ Pri tome, Ustavni sud je u Odluci broj AP-4077/16 (tačka 32.) ocijenio da „primjena Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju iz 1998. godine na način kako su to uradili redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama nije imala razumno i objektivno opravdanje. Zbog toga je apelantica na diskriminirajući način lišena mogućnosti sticanja prava na porodičnu penziju.“ Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj Odluci (vidi tačka 33.) naglasio da je 21. februara 2018. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 13/18 objavljen novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji, opet nije uzeo u obzir vanbračnu zajednicu, niti je regulisao sticanje prava vanbračnim partnerima. Stoga, je Ustavni sud u navedenoj odluci smatrao svrsishodnim da se ta Odluka dostavi Vladi Federacije BiH u cilju harmonizacije Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa Porodičnim zakonom, u odnosu na prava i obaveze vanbračnih partnera.

38. Vezano za konkretan predmet, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog E.P. kao njegova vanbračna supruga, i da je tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke ukazivala da je, nekoliko godina nakon razvoda braka ponovo počela živjeti sa E.P. u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže od tri godine, odnosno od 1996. godine pa sve do njegove smrti, o čemu je dostavila i određene dokaze (rješenje o nasljeđivanju u kojem je navedena kao zakonski nasljednik prvog nasljednog redavanbračna supruga i zajedničku izjavu svjedoka koja je potvrđivala njene navode o postojanju vanbračne zajednice sa E.P.). Međutim, Ustavni sud zapaža da su Federalni zavod i Kantonalni sud u osporenim odlukama ocijenili da su u konkretnom slučaju ovi apelanticini navodi i dokazi bez uticaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju, s obzirom da vanbračni partner ne spada u kategoriju lica koja odredbama člana 69. tada važećeg Zakona o PIO („Službene novine FBiH“, broj 13/18), kao lex specialis u odnosu na Porodični zakon, mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika (a u koju kategoriju spada bračni supružnik).

39. Dovodeći u vezu praksu iz navedenih Odluka Ustavnog suda, sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je praksa iz Odluke broj AP-4077/16 primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud smatra da da primjena tada važećeg Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju na način kako su to uradili redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama, ne razmotrivši osnovanost apelanticinih navoda da je vanbračna partnerka umrlog E.P, već a priori smatrajući da vanbračni partner ne spada u kategoriju lica koje mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika (iako u tu kategoriju spada bračni supružnik umrlog osiguranika) nije imala razumno i objektivno opravdanje. Zbog toga je apelantica na diskriminirajući način lišena mogućnosti sticanja prava na porodičnu penziju.

40. S obzirom da je (11. marta 2022. godine) u “Službenim novinama Federacije BiH“, broj 19/22 objavljen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji, je uzeo u obzir vanbračnu zajednicu i regulisao sticanje prava vanbračnim partnerima, Ustavni sud smatra da je dovoljno da predmet vrati Kantonalnom sudu da donese novu odluku, u skladu s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu u vezi sa p pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Dakle, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju dovoljna satisfakcija za apelanticu.

43. U vezi sa zahtjevom apelantice da joj Ustavni sud dosudi precizirani iznos na ime „troškova i izdataka postupka“., Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije predviđena Pravilima Ustavnog suda.

Ostali navodi

44. S obzirom na zaključak o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da su redovni sud i organi uprave primjenom tada važećeg Zakona o PIO, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice sa bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, odnosno ne razmotrivši osnovanost apelanticinih navoda da je vanbračna partnerka umrlog osiguranika, već a priori smatrajući da vanbračni partner ne spada u kategoriju lica koje mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju iza umrlog osiguranika, prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2891/20 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio