Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-259/22 (Općina Orašje)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-259/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-259/22, rješavajući apelaciju Općine Orašje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Orašje protiv Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 Rs 038783 16 Rsž 2 od 24. kolovoza 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Orašje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo u Orašju, podnijela je 21. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 038783 16 Rev od 19. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 038783 16 Rsž 2 od 24. kolovoza 2016. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju broj 25 0 Rs 038783 16 Rs 2 od 30. lipnja 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2890/16 (u odnosu na predmet AP-4196/16) od 22. prosinca 2016. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 24. kolovoza 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezana je apelantica da tužiteljima (R.T., N.U., Đ.V. F.Z., D.Z. i A.Ž.) na ime neisplaćenog dijela toplog obroka za razdoblje od 20. studenog 2011. do 30. studenog 2013. godine i na ime neisplaćenog dijela regresa za 2011., 2012. i 2013. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev na temelju činjeničnih utvrđenja da su tužitelji zaposlenici apelantice, da im je apelantica u spornom razdoblju isplaćivala naknadu za topli obrok i regres za 2011. i 2012. godine prema svojim propisima i odlukama, dok regres za 2013. godinu uopće nije isplatila. Dalje je utvrđeno da je načelnik apelantice potpisao ugovor od 29. rujna 2004. godine o pristupanju Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti, a koji ugovor obvezuje apelanticu da ga primjeni. Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen apelantičin prizivni prigovor kojim je ukazivano da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu primjenom odredbe članka 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). U svezi s tim, istakao je da su tužitelji u roku propisanom člankom 106. ZOR imali pravo da tužbu podnesu u roku od 3 godine od dana nastanka potraživanja i u tom roku su podnijeli tužbu (tužba podnesena 20. studenog 2014. godine), zbog čega nije nastupila apsolutna zastara potraživanja. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen apelantičin priziv u dijelu kojim je ukazivano da je tužba trebala biti odbačena primjenom Zakona o državnim službenicima u tijelima državne službe u Županiji Posavskoj, Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Županiji Posavskoj i Zakona o državnim službenicima i namještenicima u tijelima državne službe u Županiji Posavskoj, kojima su propisani rokovi od 15 dana u kojima državni službenici i namještenici trebaju podnositi pravna sredstva radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud je istakao da se odredbe navedenih zakona ne mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da se iste odnose na rješenja donesena u ostvarivanju prava iz radnog odnosa, protiv kojih su dozvoljena pravna sredstava što u ovom predmetu nije slučaj. Naime, istakao je da za topli obrok, prema sadržaju spisa nisu donesena nikakva rješenja, a za regres je načelnik apelantice donosio rješenje o isplati naknade regresa za sve državne službenike i namještenike u kojem je navedeno da stupa na snagu danom donošenja. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom navedenih propisa zaključio da sporni granski kolektivni ugovor obavezuje apelanticu, upravo iz razloga što je načelnik potpisivanjem ugovora istom pristupio, te slijedom tog zaključka je pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao da tužiteljima isplati njihova potraživanja.
Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da se sukladno članku 103. ZOR radnici zaštitu prava mogu tražiti u roku od jedne godine od saznanja, a budući da su tužitelji za povrede radnog odnosa saznali danom isplata plaća, apelantica smatra da je prošao rok od jedne godine za sva potraživanja dospjela do 19. studenog 2013. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je isticala u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić