Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-879/22 (B. D.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-879/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-879/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Brankica Dujmović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Brankica Dujmović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Dujmović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 478765 14 Rs od 18. jula 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena (Reiffiesen Bank d.d. BiH Sarajevo) isplati određene novčane iznose na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad za period od 1. oktobra 2013. do 17. aprila 2014. godine, na ime razlike naknade za godišnji odmor i na ime jubilarne nagrade, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj za navedeni period uplati razliku obaveznih doprinosa za PIO. Istom presudom je određeno da je apelantica dužna naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. jula 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. novembra 2021. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, tako da je obavezana tužena da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad za period od 1. oktobra 2013. do 17. aprila 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u ime apelantice izvrši uplatu razlike doprinosa za PIO u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Također je preinačena i odluka o troškovima, tako da je tužena obavezana da na ime troškova postupka isplati apelantici određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica bila zaposlenica kod tužene za utuženi period na osnovu dva ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Prema prvom ugovoru iz 2011. godine je obavljala poslove saradnika za kontrolu kreditnih zahtjeva fizičkih lica, dok je prema ugovoru iz 2014. godine apelantica bila raspoređena na poslove saradnika za kontrolu podataka i ugovorne dokumentacije. Također, da je tužena pored plate, bila obavezna da joj obračuna i naknade na platu, dodatke na platu i uvećanja, shodno Pravilniku o radu i Pravilniku o platama i ostalim primanjima zaposlenika. Konačno, da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i izvedenih dokaza utvrdio da apelantica posjeduje VSS, odnosno sedmi stepen stručne spreme. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je apelantica dokazala koje je poslove obavljala, kao i stepen stručne spreme, pa je slijedom tih utvrđenja (suprotno zaključku prvostepenog suda) dokazana i grupa složenosti poslova, koja je na osnovu odredbi člana 26. Granskog kolektivnog ugovora (Kolektivni ugovor za granu finansija) u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelantici po osnovu razlike plate u utuženom periodu pripada iznos koji je utvrđen provedenim vještačenjem po minimalnom koeficijentu 3,00 iz raspona za VI grupu složenosti poslova – sedmi stepen stručne spreme od 3,00 do 3,50, i to primjenom odredbi čl. 26. stav (2) i 28. Granskog kolektivnog ugovora. Apelantica je tražila isplatu razlike plate po najpovoljnijem koeficijentu složenosti poslova iz navedene grupe poslova od 3,50, ali u konkretnom slučaju nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz Granskog kolektivnog ugovora sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelantice, kao ni Pravilnik o platama tužene ne sadrže detaljniju razradu kriterija složenosti poslova. U vezi s tim je Kantonalni sud zaključio da se kod takvog stanja stvari jedino može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova (3,00), utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Također, da apelantici pripada pravo da joj tužena uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, jer je utvrđeno da joj je plata za sporni period isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje propisuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da ostali žalbeni prigovori koji se odnose na potraživanja tužiteljice u odnosu na isplatu razlike naknade za godišnji odmor i jubilarne nagrade, nemaju uporišta u stanju spisa, te je o istim prvostepeni sud pravilno odlučio, zato što apelantica nije dokazala pravni osnov niti visinu tih potraživanja. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je, zbog preinačenja odluke, na osnovu odredbe člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, taj sud odlučio o troškovima cijelog postupka, kao u izreci drugostepene presude.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji se apelantica pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog smatra, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer nisu utvrdili da se u konkretnom slučaju ima primijeniti načelo in favorem laboratoris iz člana 3. Općeg kolektivnog ugovora, i u vezi s tim koeficijent koji je po nju povoljniji.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-879/22 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio