Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3016/20 (S. M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3016/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3016/20, rješavajući apelaciju Stjepana Marića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Stjepana Marića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010848 16 Uvp od 13. svibnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Stjepanu Mariću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Stjepana Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010848 16 Uvp od 13. svibnja 2020. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stjepan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 18. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 010848 16 Uvp od 13. svibnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, od Vrhovnoga suda, Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnoga ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Službe za opću upravu, civilnu zaštitu i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 5. do 7. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno pravobraniteljstvo) zatraženo je 6. prosinca 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Federalno ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 16. srpnja 2021. godine, a Federalno pravobraniteljstvo 8. prosinca 2021. godine. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud je 21. prosinca 2021. godine dopunio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud i Služba nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 28. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
7. Rješenjem Službe broj UP/I-04-43-1-57/07 od 5. srpnja 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po temelju bolesti zadobivenih kao pripadnik Oružanih snaga (HVO) počev od 1. svibnja 2007. godine, pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisani uvjeti za korištenje priznatih prava, te pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 234,88 KM.
8. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu lične invalidnine, Služba je donijela Rješenje broj UP/I-04-43-1-57/07-1 od 12. februara 2014. godine kojim je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 30. studenim 2013. godine zbog neispunjavanja propisanih uvjeta, te je određeno da konkretno rješenje zamjenjuje rješenje od 5. srpnja 2007. godine.
9. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-03-41-164/14 od 12. svibnja 2014. godine odbijena je apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Službe od 12. veljače 2014. godine.
10. Apelant je 13. lipnja 2014. godine podnio tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva od 12. svibnja 2014. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 010848 14 U od 21. listopada 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje od 12. svibnja 2014. godine i rješenje Službe od 12. veljače 2014. godine. Istom presudom, Federalno ministarstvo je obavezano da apelantu nadoknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je citirao sadržaj članka 34. st. (1), (2) i (3) Zakona o pravima branitelja, te je ukazao da ni Federalno ministarstvo, niti Služba nisu naveli da su na bilo kakav način saznali za neku promjenu propisanu stavkom 2. navedenog članka Zakona o pravima branitelja, i ako jesu, o kakvoj promjeni se radi. Zatim, da u spisu nema dokaza da je apelant obavijestio Službu o bilo kakvoj promjeni koja je nastala nakon što mu je priznat status ratnog vojnog invalida, a koja je od utjecaja na ostvarivanje prava. Kantonalni sud je naveo da je Služba, primjenom članka 34. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, pokrenula postupak po službenoj dužnosti, iako prema stanju spisa za to nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 34. istog zakona. Kantonalni sud je naveo da se nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 16. listopada 2012. godine, na temelju kojeg je Služba donijela rješenje od 12. veljače 2014. godine, kao i nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 26. studenoga 2013. godine ne mogu podvesti pod termin “promjene” jer tim nalazima nije utvrđivano postojanje bilo kakve promjene, već je vršeno medicinsko vještačenje ranijih nalaza u svrhu provjere da li je ranije pravilno utvrđeno postojanje invaliditeta i procenta invaliditeta. Kantonalni sud je naveo da se utvrđivalo novo činjenično stanje, a ne postojanje promjene u odnosu na ranije utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je naveo da sam nalaz i mišljenje ljekarske komisije ne predstavlja nikakvu promjenu iz članka 34. stavak 2. Zakona o pravima branitelja jer ljekarska komisija, u suštini, ne utvrđuje da se nešto promijenilo u odnosu na ranije pravilno priznata prava, već procjenjuje da li je korisniku prava sukladno medicinskoj dokumentaciji i eventualnim neposrednim pregledom prethodna komisija (ili komisije) ranije pravilno utvrdila postojanje i procenta vojnog invaliditeta. Kantonalni sud je ukazao da se nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 26. studenoga 2013. godine ne može smatrati promjenom iz članka 34. stavak 2., u svezi sa stavkom 3. istog članka Zakona o pravima branitelja.
12. Federalno pravobraniteljstvo je podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) – presude Kantonalnog suda od 21. listopada 2016. godine.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 010848 16 Uvp od 13. svibnja 2020. godine uvažen je zahtjev za izvanredno preispitivanje, presuda Kantonalnog suda preinačena i odbijena apelantova tužba.
14. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Federalno pravobraniteljstvo, na prijedlog Federalnog ministarstva, podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede materijalnog prava, odnosno zbog povrede zakona kojima je regulirana oblast boračko-invalidske zaštite.
15. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je zahtjev za izvanredno preispitivanje dostavljen apelantovom punomoćniku na odgovor, ali da apelantov punomoćnik nije dostavio odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje u ostavljenom roku (deset dana), niti do donošenja presude.
16. Vrhovni sud je ukazao da je na temelju članka 45. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz članka 41. stavak 2. ZUS. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita. Shodno tome, Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba članka 34. Zakona o pravima branitelja, te je naveo da je u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravilno ukazano da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. pogrešnim tumačenjem odredaba članka 34. Zakona o pravima branitelja, odnosno da je rješenje Federalnog ministarstva pravilno i zakonito. Vrhovni sud je naveo da je Služba, postupajući sukladno odredbama članka 34. Zakona o pravima branitelja, na temelju rješenja Inspektorata federalnog ministarstva (iz kojeg je saznala da apelantov invaliditet iznosi 0%
- nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 26. studenoga 2013. godine, a ne 70% kako je to ranije cijenjeno), u ostavljenom roku blagovremeno provela postupak i primjenom članka 3. Zakona o pravima branitelja donijela rješenje kojim je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio stav Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o promjeni iz članka 34. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, iz razloga što je u postupku utvrđeno da je očigledno došlo do promjene činjeničnog stanja na temelju kojeg je doneseno ranije rješenje prema kojem je apelantov vojni invaliditet iznosio 70%. Vrhovni sud je naveo da Zakon o pravima branitelja nije definirao termin “promjena” na način kako je to obrazložio Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se navedeni termin treba tumačiti na način da se ispita cilj navedene odredbe, a to je da se korištenje prava iz Zakona o pravima branitelja omogući samo onima koji ispunjavaju uvjete za ostvarenje tih prava, kako bi se osigurala ravnopravnost, te onemogućila diskriminacija korisnika prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.
18. Apelant je naveo da je Vrhovni sud, razmatranjem i usvajanjem zahtjeva za izvanredno preispitivanje kojeg je izjavilo Federalno pravobraniteljstvo, proizvoljno primijenio procesno pravo, odnosno odredbe čl. 41. i 46. ZUS, te materijalno pravo, odnosno član 34. Zakona o pravima branitelja. Apelant je naveo da samo stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje, pa Federalnom ministarstvu nedostaje aktivna stranačka legitimacija za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Apelant je naveo da je Vrhovni sud, dosljednom primjenom odredaba članka 41. ZUS, trebao odbaciti zahtjev za izvanredno preispitivanje podnesen od strane Federalnog pravobraniteljstva po prijedlogu Federalnog ministarstva. Dalje, da je takvo pravno stajalište, sve do donošenja osporene presude bilo prihvaćeno kao ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda (apelant je uz apelaciju dostavio tri rješenja Vrhovnog suda br. 07 0 U 007798 13 Uvp od 14. studenoga 2013. godine, 07 0 U 008980 13 Uvp od 17. ožujka 2016. godine i 07 0 U 009192 14 Uvp od 12. siječnja 2017. godine, kojima su odbačeni zahtjevi za izvanredno preispitivanje podneseni od strane Federalnog ministarstva). Apelant je ukazao na pravno stajalište Vrhovnog suda izraženo u odluci broj Uvp-53/07 od 3. travnja 2008. godine koji glasi: “Donositelj konačnog upravnog akta u upravnom postupku nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda donesene u upravnom sporu”.
19. Apelant smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stav 1. Europske konvencije. Naime, apelant je ukazao da je postupak koji je za njega značajan, a koji nije složen, trajao više od pet godina, na koji način je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod presude i razloga na koje se pozvao u obrazloženju. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda donesena pravilno, na temelju stanja u spisu, sukladno procesnim i materijalnim zakonima, te sukladno stavu u pogledu aktivne legitimacije podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Vrhovni sud je ukazao da je na sjednici Upravnog odjeljenja tog suda od 11. ožujka 2020. godine zauzet stav da se stavlja van snage pravno shvaćanje objavljeno u Biltenu Vrhovnog suda “siječanj-lipanj 2018. godine” (očigledno greška u pisanju, radi se o Biltenu Vrhovnog suda iz 2008. godine) pod točkom 10, odnosno da je donositelj upravnog akta u upravnom postupku aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje odluke Kantonalnoga suda donesene u upravnom sporu. Vrhovni sud je naveo da je konkretni stav donesen radi usklađivanja sudske prakse tog suda s praksom sudova u okruženju, kao i sa sudovima zemalja članica EU, a objavljen je u Biltenu Vrhovnog suda za 2019. godinu.
21. Federalno ministarstvo je navelo da je pravilno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje apelantu statusa ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. Federalno ministarstvo je ukazalo da apelacioni navodi nisu utemeljeni, te je predložilo da se apelacija odbije.
22. Federalno pravobraniteljstvo je navelo da apelacija nije osnovana, ukazujući da je osporena presuda donesena suglasno važećim propisima i nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom i pozitivnim zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Tužena strana u upravnom sporu je organ čiji se upravni akt osporava.
Član 41. stav (1) Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. U Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 1, siječanj-lipanj 2008. godine relevantni dio glasi:
Tačka 10.
Članovi 2., 41. stav 1. i 2. i 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima donosilac konačnog upravnog akta u upravnom postupku nije aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu.
26. U Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 1-2, siječanj – prosinac 2019. godine relevantni dio glasi:
Tačka 89.
Pravna shvatanja Upravnog odjeljenja od 11. marta 2020. godine stavlja se van snage pravno shvatanje objavljeno u biltenu januar-juni iz 2018. godine, pod tačkom 10, tj. donosilac osporenog upravnog akta u upravnom postupku je aktivno legtimisan za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu.
27. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“, br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – OUS FBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 34. st. (1) (2) i (3) Prava, prema ovom Zakonu, mogu se koristiti dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisanih ovim Zakonom.
Korisnik prava, prema ovom Zakonu, dužan je u roku od 15 dana od dana nastale promjene prijaviti svaku promjenu koja utiče na korištenje, obim i prestanak tih prava.
Prvostepeni organi nadležni za branilačko-invalidsku zaštitu (u daljem tekstu:
prvostepeni organ) će po službenoj dužnosti, na osnovu prijave korisnika prava ili saznanja na drugi način o nastaloj promjeni iz stava 2. ovog člana, pokrenuti postupak odmah a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno saznanja i donijeti rješenje o prestanku ili izmjeni priznatih prava prema ovom Zakonu, sa pravnim djelovanjem od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni.
VI.Dopustivost
28. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 010848 16 Uvp od 13. svibnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 9. srpnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
34. Član 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
36. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.
37. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Službe od 12. veljače 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva od 12. svibnja 2014. godine, apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, iz razloga što ne ispunjava propisane uvjete. Dalje, da je Kantonalni sud, po apelantovoj tužbi, donio presudu kojom je uvažio tužbu i poništio rješenja Federalnog ministarstva i Službe. Zatim, da je Federalno pravobraniteljstvo, na prijedlog Federalnog ministarstva, podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje, koji je presudom Vrhovnog suda uvažen, te je preinačena presuda Kantonalnog suda i apelantova tužba odbijena.
38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u odnosu primjenu materijalnog prava, u obrazloženju osporene konačne odluke ukazao iz kojih razloga nije prihvatio stav Kantonalnog suda vezano za odredbe članka 34. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, odnosno tumačenje termina „promjena“. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da termin „promjena“ zakon nije definirao na način kako je to Kantonalni sud obrazložio u svojoj odluci. Naime, Vrhovni sud je istakao da navedeni termin treba tumačiti tako da se ispita cilj konkretne odredbe. Shodno tome, da se korištenje prava koja su predviđena Zakonom o pravima branitelja omogući samo onima koji ispunjavaju uvjete za njihovo korištenje.
39. Apelant u apelaciji, u suštini, osporava Federalnom ministarstvu aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje i ukazuje na raniju praksu i stav Vrhovnog suda (vidi tačku 16. ove Odluke). S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora i dopune odgovora na apelaciju Vrhovnog suda, proizlazi da je Vrhovni sud na sjednici Upravnog odjeljenja koja je održana 11. ožujka 2020. godine zauzeo stav kojim je stavljeno van snage pravno shvaćanje iz 2008. godine da donositelj upravnog akta nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu (navedeni stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. ožujka 2020. godine objavljen je u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2, siječanj – prosinac 2019. godine).
40. Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da time što je od strane Vrhovnog suda, kao suda najviše sudske instance (nakon što je na sjednici Upravnog odjeljenja od 11. ožujka 2020. godine stavio van snage ranije zauzeto pravno shvaćanje vezano za aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje) ispitana zakonitost presude Kantonalnog suda na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
41. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
a)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je Služba, u postupku po službenoj dužnosti u predmetu lične invalidnine, donijela rješenje od 12. veljače 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. svibnja 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i tri mjeseca, što je period koji će Ustavni sud ispitati.
Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o predmetu u kojem je odlučeno o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisio njegov status ratnog vojnog invalida. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu trajanja postupka.
45. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Službe od 12. veljače 2014. godine, po službenoj dužnosti, apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu. Zatim, Federalno ministarstvo o apelantovoj žalbi je odlučilo nakon tri mjeseca (računajući od datuma donošenja prvostepenog rješenja od 12. veljače 2014. godine). Dalje, Kantonalnom sudu su bile potrebne dvije godine i oko pet mjeseci da donese odluku po apelantovoj tužbi, dok su Vrhovnom sudu bile potrebne tri godine i sedam mjeseci da donese konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari (sve računajući od datuma donošenja prethodne odluke). Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odlučujuću odgovornost za dužinu postupka, koji je od značaja za apelanta i koji je trajao šest godina i tri mjeseca u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje trajao tri godine i sedam mjeseci, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo u odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja postupka.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenoga 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak koji je značajan za apelanta trajao šest godina i tri mjeseca. Od toga pred Vrhovnim sudom postupak je trajao tri godine i sedam mjeseci a pri tome se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kada time što je ispitana zakonitost presude Kantonalnog suda ne proizlazi da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić