Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-884/22 (A. F.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-884/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-884/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Alen Fazlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alen Fazlić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 182174 18 Rsž od 22. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alen Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 182174 18 Rsž od 22. decembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 182174 16 Rs od 19. marta 2018. godine obavezana je tužena (JP Autoceste F BiH d.o.o. Mostar) da apelantu na ime naknade za prekovremeni rad, za period od 1. septembra 2013. do 31. avgusta 2016. godine, isplati iznos od 1.664,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav I). Obavezana je tužena da apelantu isplati troškove putarine za prijevoz na posao i s posla na relaciji prebivališta apelanta do mjesta rada za navedeni period, u ukupnom iznosu od 219,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav II), te da uplati doprinose za PIO za navedeni period u iznosu od 554,68 KM (stav III), kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.169,32 KM (stav IV).

3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda od 19. marta 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 Rs 182174 18 Rsž od 22. decembra 2021. godine uvažio predmetnu žalbu i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu (stav I, II i IV) preinačio, tako da isti glase: odbija se tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena isplati naknadu za prekovremeni rad za period od 1. septembra 2013. do 31. avgusta 2016. godine u iznosu od 1.664,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav I); odbija se tužbeni zahtjev kojim apelant traži da mu tužena isplati troškove putarine za prijevoz na posao i s posla na relaciji prebivališta do mjesta rada za navedeni period, u ukupnom iznosu od 219,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stav II); tužena je dužna platiti apelantu troškove postupka u iznosu od 411,63 KM (umjesto 2.169,32 KM) (stav IV).

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo iz stanja spisa proizilazi da prema ugovoru o radu kojeg je apelant zaključio sa tuženom 19. oktobra 2012. godine (kao i prema kasnijem ugovoru o radu od 4. novembra 2014. godine na neodređeno vrijeme), apelant obavlja poslove i zadatke referenta – blagajnika naplate putarine. Također, da je za navedeno radno mjesto uvedena preraspodjela radnog vremena, tako da se radi u turnusima od 12 sati rada - 24 sata odmora, pa 12 sati rada – 48 sati odmora, što među parničnim strankama nije sporno. Nadalje, da je vještak finansijske struke obračun naknade za prekovremeni rad radio po šiht listama tuženog, te da je računajući ukupne sate apelanta svaki turnus računao i obračunao za 12 sati, a da pri tome nije vodio računa o članu 2. stav (3) Uputstva tuženog o obavljanju poslova naplate putarine na autocestama, brzim cestama i objektima s naplatom od 16. oktobra 2012. godine, kojim su propisane dvije pauze od po 30 minuta u toku jednog turnusa, koji se ne računaju u radno vrijeme. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao, da iz analize šiht listi tuženog proizilazi da apelant nema ni jedan sat prekovremenog rada, zbog čega nije bilo osnova za obračun i dosudu istog u iznosu od 1.664,03 KM, koliko je obračunao vještak za ukupan sporni period, obračunavajući 12 sati rada po svakom turnusu, umjesto 11 sati, pa je stoga žalbu tuženog u ovom dijelu valjalo uvažiti i preinačiti prvostepenu presudu na način kao u izreci. Kantonalni sud je dalje naveo da je osnovana i žalba tuženog u odnosu na odluku suda iz stava II presude, kojom je apelantu dosuđena naknada za putarinu koju je plaćao prilikom dolaska i vraćanja s posla koristeći se autoputem. Naime, članom 7. tač. 1) do 10) Pravilnika o sistemu naplate cestarine na autocestama, brzim cestama i objektima s naplatom u Federaciji BiH je taksativno propisano koja su tačno vozila oslobođena od plaćanja putarine. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz odredbi člana 7. tač. 1) do 10) navedenog pravilnika proizilazi da apelant nije oslobođen plaćanja putarine, kao i da nije, u skladu sa odredbama čl. 7. stav (1) i 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku, izvodio nikakve dokaze na okolnost da nije dužan da plaća putarinu (kako je to tvrdio u toku postupka). Konačno je Kantonalni sud ukazao da je osnovana žalba tuženog i u odnosu na odluku o troškovima postupka. Naime, cijeneći njegov uspjeh u parnici od 13,5%, apelantu su priznati troškovi zastupanja u iznosu od 151,63 KM, a s obzirom da mu pripada naknada za vještačenje u punom iznosu od 260,00 KM, to su mu dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 411,63 KM.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog smatra, da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio odredbe Općeg kolektivnog ugovora, jer je utvrdio da apelant nema pravo na naknadu za prekovremeni rad, odnosno troškove prijevoza na posao i sa posla.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-884/22 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio