Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-269/22 (H. A. i H. A.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-269/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-269/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hajrudin Alić i Hatidža Alić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hajrudin Alić i Hatidža Alić protiv Presude Kantonalnoga sud u Tuzli broj 32 0 P 286756 18 Gž od 12. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Alić i Hatidža Alić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Minka Pašić odvjetnica iz Tuzle, podnijeli su 21. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 286756 18 Gž od 12. listopada 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 286756 16 P od 12. veljače 2018. godine utvrđeno je da su tuženici (H.A. i D.A.) smetali apelante u posljednjem mirnom faktičkom posjedu nekretnina označenih kao k.č. br. 1950 i 1958/3, na način pobliže opisan u prvostupanjskom rješenju, te je naloženo tuženicima da uspostave ranije posjedovno stanje i suzdrže se od takvog ili sličnog smetanja posjeda apelanata.
3. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda od 12. listopada 2021. godine uvažen je priziv tuženika, prvostupanjsko rješenje je preinačeno tako da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neutemeljen.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, u pogledu nekretnine označene kao k.č. broj 1950, istakao da su apelanti za ostvarenje prava na posjedovnu zaštitu morali dokazati posljednji faktički posjed spornog dijela parcele (na način da nalože vještaku geodetske struke da sačini skicu snimanja na kojoj će prikazati stanje navedene parcele prije učinjenog smetanja). Međutim, vještak geodetske struke je na temelju kazivanja drugoapelantice prikazao samo položaj žičane ograde koji su postavili tuženici, a pri tome nije prikazano stanje navedene parcele prije učinjenog smetanja (na pripremnom ročištu dali zadatak vještaku da samo izvrši identifikaciju parcela na kojima je izvršeno smetanje). Kako je na apelantima bio teret dokazivanja (članak 7. stavak 1. u svezi s člankom 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)), Kantonalni sud je istakao da nisu dokazali da su bili u posljednjem faktičkom posjedu dijela parcele između postavljene ograde i katastarske međe. Nadalje, u pogledu nekretnine označene kao k.č. broj 1958/3, Kantonalni sud je ukazao da su na njoj tuženici izvodili zemljane radove na formiranju puta, te je istakao da prema skici lica mjesta vještaka geometra, proizlazi da se sporni put, osim na dijelu te parcele, proteže i na dio parcele k.č, broj 1949/4 (koja parcela nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom). Imajući u vidu propust apelanata da, s obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, obuhvate i parcelu k.č. broj 1949/4, Kantonalni sud je istakao da prvostupanjski sud nije ni mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu koji se odnosio na smetanje posjeda formiranja spornog puta. Također, Kantonalni sud je istakao da je tužba za smetanje posjeda uvijek kondematorna tužba (na činidbu), a cilj sudske zaštite je da se uspostavi ranije posjedovno stanje uklanjanjem posljedica protupravnog ponašanja, što proizlazi iz sadržaja odredbe članka 331. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP; posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štiti putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda i naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće). To znači da tužbeni zahtjev, osim utvrđujućeg dijela, mora sadržavati konkretan nalog na koji način će se uspostaviti posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je tužbeni zahtjevu u predmetnom postupku neprecizan i neodređen, jer je tužbeni zahtjev morao sadržavati jasne i konkretizirane naloge na činidbu, a to se nije moglo vidjeti iz nalaza vještaka geodetske struke (iako apelanti traže da tuženici postupe u skladu sa nalazom vještaka). S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da je osnovano prizivom tuženika ukazivano da je neprihvatljiv stav prvostupanjskoga suda da su se ispunili uvjeti za pružanje posjedovne zaštite koju ima u vidu odredba članka 331. stav 1. i stav 2. ZSP, te je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje preinačeno i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen.
Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, ističu da je drugostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je po prizivu tuženika (na temelju paušalnih navoda), bez održane javne i usmene rasprave i bez ocjene izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je na temelju neposredno izvedenih dokaza i njihove savjesne i brižljive ocjene utvrdio prvostupanjski sud. Također, u pogledu navoda drugostupanjskog suda da u skici vještaka nije prikazano stanje parcele prije učinjenog smetanja, apelanti ističu da sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka, da je prvostupanjski sud izvršio neposredni uvid u stanje na terenu, te se neposredno na licu mjesta uvjerio u postojanje odlučujućih činjenica, dok drugostupanjski sud nije imao priliku neposrednog uvida. Konačno, apelanti ističu da drugostupanjski sud nije smio preinačiti prvostupanjsko rješenje u cijelosti (u pogledu k.č. br. 1958/3), već eventualno djelomično povodom parcele 1949/4 koja nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić