Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2979/20 (B. Š. i M. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2979/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2979/20, rješavajući apelaciju Božane Šmanja i Mileve Pastir, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Božane Šmanja i Mileve Pastir podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 045029 20 Gž 3 od 19. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božana Šmanja i Mileva Pastir (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Šipova, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijele su 17. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 045029 20 Gž 3 od 19. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Aleksandra Vuksana, stečajnog upravnika KP „Lesnina“ a.d. Šipovo, u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. februara 2022. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Punomoćniku apelantkinja je 14. marta 2022. godine dostavljen odgovor Okružnog suda radi izjašnjenja. U ostavljenom roku punomoćnik apelantkinja nije dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 045029 17 P od 18. aprila 2018. obavezana je tužena da apelantkinjama „na ime naknade za rad u Nadzornom odboru tužene, za period za koji su nezakonito razriješene dužnosti isplati: - za 2015. godinu, za mjesec septembar, oktobar, novembar i decembar iznos od po 150,00 KM, - za 2016. godinu, za mjesec januar, februar, mart, april, maj, juni, juli, avgust, septembar, oktobar, novembar i decembar iznos od po 150,00 KM, - za 2017. godinu, za mjesec januar, februar, mart, april, maj, juni, juli, avgust, septembar i oktobar iznos od po 150,00 KM, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, i to za svaku neisplaćenu naknadu počev od 1. u narednom mjesecu, pa do konačne isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana presuđenja“.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantkinje podnijele tužbu protiv tužene radi duga. Osnovni sud je takođe naveo da su apelantkinje zasnivale tužbeni zahtjev na tvrdnji da su Odlukom Skupštine akcionara tužene broj 02-359-1/13 od 11. novembra 2013. godine imenovane za članove Nadzornog odbora tužene, na mandatni period od četiri godine, te da su Odlukom Skupštine akcionara istog organa broj 02-468-1/15 od 4. septembra 2015. godine razriješene dužnosti članstva u Nadzornom odboru, a prije isteka mandata. Nadalje navode da je odluka Skupštine akcionara tužene o razrješenju apelantkinja dužnosti članstva u Nadzornom odboru nezakonita jer je „sjednicu Skupštine akcionara sazvao Stojan Kozomara kao predstavnik kapitala u preduzeću Opštine Šipovo, a ne načelnik Opštine koji zastupa interese opštine“. Stoga, apelantkinje smatraju da odluka Skupštine od 4. septembra 2015. godine kojom su apelantkinje razriješene članstva Nadzornog odbora tužene nije pravno relevantna u odnosu na njihova prava da obavljaju svoje dužnosti u Nadzornom odboru i da za to primaju naknadu. Takođe, apelantkinje su navele da „Odluka o razrješenju nije pravno valjana bez obzira što u drugom postupku nije poništena“. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da su apelantkinje Odlukom Skupštine akcionara tužene broj 02-359- 1713 od 11. novembra 2013. godine imenovane za članove Nadzornog odbora tužene (na period od četiri godine), da je članstvo apelantkinja prestalo na osnovu Odluke Skupštine akcionara o razrješenju broj 02-468-1/15 od 4. septembra 2015. godine, dakle prije isteka perioda od četiri godine koliko je apelantkinjama mandat trebao trajati, te da je stoga apelantkinjama tužena dužna isplatiti naknadu za period za koji se potražuje naknada. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je tužena obavezna da isplati apelantkinjama naknadu za period od razrješenja do isteka perioda od četiri godine koliko je apelantkinjama mandat trajao. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu ocjene o provedenih dokaza, shodno odredbama čl. 8 i 123 ZPP-a, zaključio da je „Odluka tužene broj 02-468-1/15 od 04. 09. 2015. godine o razrješenju apelantkinja kao članova Nadzornog odbora tužene nezakonita jer je donesena na sjednici Skupštine akcionara tužene, koja je sazvana od neovlašćenog lica Stojana Kozomare kao predstavnika državnog kapitala. Naime, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 5 st. 5 i 6 Zakona o prenosu prava svojine na kapitalu RS u preduzećima koja obavljaju komunalnu djelatnost (u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu prava svojine), kojim je propisano da „poslove iz nadležnosti skupštine jednočlanog akcionarskog društva, odnosno društva sa ograničenom odgovornošću vrši zakonom ovlašćeni predstavnik jedinice lokalne samouprave ili lice koje on ovlasti“. Takođe, Osnovni sud se pozvao i na odredbe člana 40 stav 1 i člana 43 alineja 12 Zakona o lokalnoj samoupravi, koje je citirao, te u vezi s tim zaključio da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da u navedenim društvima opštinu zastupa načelnik opštine, odnosno lice koje on ovlasti.
8. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su apelantkinje razriješene dužnosti člana Nadzornog odbora prije isteka mandata na koji su imenovane, na sjednici Skupštine akcionara od 4. septembra 2015. godine koju je sazvalo neovlašćeno lice, Osnovni sud je zaključio da odluke koje su donesene na navedenoj skupštini nemaju pravno dejstvo i ne proizvode pravne posljedice. Stoga, cijeneći da su apelantkinje primale novčanu naknadu za rad u Nadzornom odboru prilikom obračuna i isplate plate sve vrijeme do razrješenja u visini od 150,00 KM, Osnovni sud je naveo da apelantkinjama pripadaju neisplaćene naknade za period od razrješenja do isteka mandata na koji su imenovane. Stoga, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja i donio odluku kao u izreci presude.
9. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 045029 20 Gž 3 od 19. juna 2020. godine žalbu usvojio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelantkinja u cijelosti odbijen. Apelantkinje su obavezane da tuženoj na ime troškova žalbenog postupka isplate iznos od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u prvostepenom postupku među strankama nije bilo sporno da su apelantkinje Odlukom Skupštine akcionara tužene od 11. novembra 2013. godine imenovane za članove Nadzornog odbora tužene na period od četiri godine, te da su odlukom Skupštine akcionara od 4. septembra 2015. godine razriješene dužnosti članova Nadzornog odbora. Među strankama nije sporna ni činjenica da su tužiteljice obavljale dužnost članova nadzornog odbora sve do razrješenja, te da im je tužena isplaćivala naknadu za članstvo u Nadzornom odboru u iznosu po 150,00 KM mjesečno, sve dok nisu razriješene navedenom odlukom Skupštine akcionara. Okružni sud je ukazao da je prema utvrđenju prvostepenog suda Stojan Kozomara na XV sjednici Skupštine akcionara imenovan za predstavnika državnog kapitala Opštine Šipovo, a da je na sjednici XVI sjednici Skupštine akcionara od 4. septembra 2015. godine Opštinu Šipovo kao većinskog vlasnika kapitala predstavljao, kao neovlašćeno lice, umjesto načelnika Opštine Šipovo Milorada Ćirka koji je, prema mišljenju prvostepenog suda, shodno odredbama člana 40 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi jedini bio ovlašćen da na Skupštini predstavlja i zastupa Opštinu Šipovo. Shodno navedenom, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud zauzeo stanovište da je odluka o razrješenju apelantkinja članstva Nadzornog odbora od 4. septembra 2015. nezakonita, te da je u vezi s tim zaključio da apelantkinjama pripadaju naknade za članstvo u Nadzornom odboru za period od razrješenja do isteka mandata na koji su imenovane, i to u iznosu od po 150,00 KM mjesečno kako je utvrđeno odlukom tužene.
11. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je stečajni postupak nad tuženom otvoren nakon ročišta za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom, te da je na osnovu izjave stečajnog upravnika prvostepeni sud donio rješenje kojim je određeno da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja na osnovu odredbe člana 381 stav 1 ZPP-a. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da su u predmetnoj pravnoj stvari ispunjeni uslovi da Okružni sud donese odluku o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud o poništenju odluke Skupštine akcionara tužene od 4. septembra 2015. godine odlučivao kao o prethodnom pitanju, utvrđujući pri tom da je ta odluka nezakonita, te slijedom toga udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinja. Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 293 stav 2 Zakona o privrednim društvima, prema kojima se pobijanje odluke Skupštine akcionara vrši po zahtjevu ovlašćenog lica pred nadležnim sudom, zaključio da se o ništavosti odluke Skupštine akcionara ne može raspravljati u postupku kao prethodnom pitanju. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da se bez zahtjeva za poništenje odluke Skupštine akcionara od strane ovlašćenog lica u smislu odredbe člana 293 Zakona o privrednim društvima sud ne može odlučivati i donositi odluku o zahtjevu apelantkinja za isplatu predmetnog novčanog potraživanja jer se osnovanost tog zahtjeva zasniva na odluci suda o nezakonitosti odluke kojom su apelantkinje razriješene članstva u Nadzornom odboru.
12. Cijeneći da odlukom suda nije poništena Odluka Skupštine akcionara tužene broj 02-468-1/15 od 4. septembra 2015. godine, kojom su apelantkinje razriješene članstva u Nadzornom odboru tužene, Okružni sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev apelantkinja za isplatu naknade za članstvo u Nadzornom odboru od dana razrješenja do isteka mandata. Stoga, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinje smatraju da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje smatraju da je osporena presuda proizvoljna i da nije u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje su apelantkinje predložile. Apelantkinje su navele da nije sporno da zahtjev za poništenje odluke o razrješenju apelantkinja članstva u Nadzornom odboru tužene nije postavljen, te smatraju da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se o „spornoj odluci“ kojom su apelantkinje razriješene članstva u Nadzornom odboru tužene ne može odlučivati kao prethodnom pitanju, ukazujući da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev kada je utvrdio da je sporna odluka nezakonita, a u vezi s tim da je osnovan tužbeni zahtjev apelantkinja za isplatu naknada za period nakon razrješenja do isteka mandata“. U vezi s tim, apelantkinje ukazuju da su u postupku dokazi cijenjeni samo u interesu tužene. Stoga, smatraju da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, a u vezi s tim i izvođenje pogrešnog zaključka da apelantkinje nisu dokazale osnovanost tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja su se apelantkinje pozvale u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 12.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
16. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17, 100/17 i 82/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 293.
Osim slučajeva iz člana 236. stav 2, člana 241. stav 3, člana 247. stav 3, člana 248. stav 2. i člana 265. stav 3. ovog zakona, odluka skupštine je ništava: (…)
đ) ako je pravosnažnom presudom, donesenom po tužbi za pobijanje odluke, proglašena ništavom.
(2) Pobijanje odluka skupštine akcionara vrši se pred nadležnim sudom.
(4) Tužbu iz st. 1. i 2. ovog člana može podnijeti i svaki član upravnog odbora. VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 045029 20 Gž 3 od 19. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantkinje pobijaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. U konkretnom slučaju predmetni postupak se ticao isplate po osnovu ugovornog odnosa, dakle predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelantkinje smatraju da je Okružni sud postupao proizvoljno prilikom ocijene dokaza i da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
28. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje tužbenim zahtjevom zatražile da se tužena obaveže da im isplati precizirani iznos na ime naknade za rad u svojstvu člana Nadzornog odbor tužene, za period od razrješenja do isteka mandata. Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja jer je utvrdio da odluka kojom su apelantkinje razriješene članstva u Nadzornom odboru nema pravno dejstvo s obzirom na to da je donesena na Skupštini akcionara od 4. septembra 2015. godine koja je sazvana od neovlašćenog lica. Za razliku od Osnovnog suda, Okružni sud je, odlučujući o žalbu tužene, konstatovao da je za isplatu predmetnog novčanog potraživanja od odlučujuće važnosti pitanje zakonitosti odluke Skupštine akcionara od 4. septembra 2015. godine kojom su apelantkinje razriješene članstva u Nadzornom odboru, a da apelantkinje u tom pogledu nisu postavile tužbeni zahtjev. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da bez zahtjeva za poništenje odluke Skupštine akcionara od ovlašćenog lica u smislu odredbe člana 293 Zakona o privrednim društvima sud ne može odlučivati o zahtjevu za isplatu naknade za članstvo u Nadzornom odboru od dana razrješenja do isteka mandata, s obzirom na to da se osnovanost tog zahtjeva zasniva na odluci o nezakonitosti odluke kojom su apelantkinje razriješene članstva Nadzornog odbora.
29. Iz navedenog u prethodnoj tački proizlazi da su redovni sudovi donijeli suprotne odluke kojim su odlučile o tužbenom zahtjevu koji su postavile apelantkinje. Međutim, oba suda (Osnovni i Okružni sud) svoje su odluke obrazložili adekvatnim obrazloženjem uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Dakle, oba suda su za svoje odluke dali razloge koji se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu smatrati ni nerazumnim ni arbitrarnim. Iako su različite odluke u odnosu na tužbeni zahtjev apelantkinja, takve odluke redovnih sudova, prema mišljenju Ustavnog suda, prati obrazloženje koje je u skladu sa osnovnim standardima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (zahtjev apelantkinja je kroz postupak u dva stepena meritorno ispitan od nezavisnog i nepristranog tribunala u razumnom roku, a za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati nerazumnim ili arbitrarnim). Stoga se u ovom slučaju Ustavni sud neće „opredjeljivati“ niti za jedno od dva različita obrazloženja, niti će obrazloženje redovnog suda zamijeniti svojim. Bez obzira na to što su redovni sudovi donijeli suprotne odluke, za zaključak da ne postoji povreda prava na pravično suđenje dovoljno je što je Ustavni sud, nakon ispitivanja oba obrazloženja, utvrdio da takva obrazloženja zadovoljavaju osnovne standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno pravo apelantkinja u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelantkinje smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinje nisu posebno obrazložile u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, osim što navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovode u vezu i sa kršenjem prava na imovinu. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje apelantkinje neosnovano ukazale, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što, iako su redovni sudovi donijeli suprotne odluke u odnosu na tužbeni zahtjev koji su postavile apelantkinje, oba redovna suda (Osnovni i Okružni) svoje odluke obrazlažu na način koji poštuje osnovne standarde prava na pravično suđenje, tj. zahtjev apelantkinja je kroz postupak u dva stepena meritorno ispitan od nezavisnog i nepristranog tribunala u razumnom roku, a za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati nerazumnim ili arbitrarnim.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić