Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3242/20 (M. B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3242/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3242/20, rješavajući apelaciju Miće Božića, na osnovu člana VII/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miće Božića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Mal 048268 20 Gž od 23. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mićo Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 29. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Mal 048268 20 Gž od 23. juna 2020. godine. Apelant je osporio i presudu Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Mal 048268 18 Mal od 4. decembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Zlatka Babića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 23. septembra 2021. godine a Okružni sud 24. septembra 2021. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Apelantu su 28. januara 2022. godine u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 5. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Mal 048268 18 Mal od 4. decembra 2019. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 86 0 Mal 048268 20 Gž od 23. juna 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 3.400,00 KM zbog pretrpljenog straha i fizičkih bolova sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate kao i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu 26. juna 2018. godine protiv tuženog i Damira Babića radi naknade štete zbog pretrpljenih tjelesnih ozljeda koje su mu nakon verbalnog konflikta nanijeli Damir Babić i tuženi. Navedeno je da je, s tim u vezi, Damir Babić preciziranom krivičnom presudom oglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) a zbog navedenih povreda nanesenih apelantu dok je protiv tuženog rješenjem od 11. septembra 2017. godine obustavljen krivični postupak za isto djelo zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. Navedeno je i da je apelant 28. augusta 2019. godine povukao tužbu u odnosu na Damira Babića, jer se s njim vansudski nagodio pri čemu mu je Damir Babić na ime naknade nematerijalne štete isplatio iznos od 1.500,00 KM dok je apelant ostao kod predmetne tužbe protiv tuženog.
8. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da je tuženi na glavnoj raspravi istakao prigovor zastare potraživanja koji taj sud smatra osnovanim. Osnovni sud je s tim u vezi istakao da je odredbom člana 155 stav 1 KZ RS („Službeni glasnik RS" broj 49/03) bilo propisano da će se onaj ko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine ali da je izmjenama tog zakona i donošenjem Krivičnog zakonika („SIužbeni glasnik RS“ broj 64/17) navedeno krivično djelo propisano u odredbi člana 130. stav 1 te je za isto predviđena sankcija-novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Nadalje je navedeno da je dredbom člana 95 st.1 i 7 istog zakonika propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne dvije godine od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna a odredbom člana 96. stav 8. da zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je odredbom člana 377 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja te da prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
9. U konkretnom slučaju, po mišljenju ovoga suda, za zastarjelost zahtjeva za naknadu štete treba se primijeniti rok zastarijelosti koji je propisan kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, nesporno je utvrđeno da je navedena nematerijalna šteta tužitelju prouzrokovana izvršenjem krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 155 stav 1 KZ-a RS, za koje krivično djelo je Damir Babić oglašen krivim te mu je izrečena novčana kazna. Nesporno je, prema obrazloženju tog suda, da je u odnosu na tuženog za isto krivično djelo, obustavljen krivični postupak zbog apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Po mišljenju ovoga suda, obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi nakon kraćeg verbalnog sukoba sa apelantom, zajedno sa Damirom Babićem, zadao apelantu udarce kojom prilikom je apelant zadobio lakše tjelesne povrede precizirane u presudi, to se za naknadu nematerijalne štete rok zastarjelosti iz člana 377 stav 1 ZOO primjenjuje i prema tuženom jer obustava krivičnog postupka zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja ne znači da isti nije izvršio krivično djelo. Prema obrazloženju Općinskog suda zastara krivičnog gonjenja predstavlja proceduralnu stvar koja dovodi do gubljenja prava organa gonjenja da nastavi i vodi krivično gonjenje.
10. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da kako je izmjenom krivičnog zakonodavstva u RS za pomenuto krivično djelo smanjen rok potreban za nastupanje zastarjelosti krivičnog gonjenja, te kako se na tuženog treba primijeniti blaži zakon, to je u konkretnom slučaju, shodno naprijed navedenim odredbama Krivičnog zakonika, za tuženog protekom roka od četiri godine od izvršenja krivičnog djela, nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Imajući u vidu navedeno, kao i da se obaveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, Osnovni sud je istakao da kako je apelantu šteta prouzrokovana 27. jula 2013.godine kada je apelant i saznao za štetu, te da je apsolutna zastara krivičnog gonjenja nastupila 27. jula 2017.godine, a tužba za naknadu štete je podnesena 26. juna 2018. godine, to je shodno članu 377 stav . ZOO zastarjelo i apelantovo potraživanje naknade nematerijalne štete. Osnovni sud je istakao i da sve i kada bi se uzelo da se u konkretnom slučaju, vezano za zastaru konkretnog potraživanja, ima primijeniti odredba člana 376 stav 1 ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, obzirom da je u konkrentom slučaju apelant 27. jula 2013. godine saznao za predmetnu štetu a tužbu za naknadu štete je podnio 26. juna 2018. godine, to je, prema obrazloženju Osnovnog suda, i po ovom osnovu nastupila zastara potraživanja naknade štete.
11. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 86 0 Mal 048268 20 Gž od 23. juna 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te istaknuto da Okružni sud smatra neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da tuženi nije mogao istaknuti prigovor zastare potraživanja na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda, nego samo na pripremnom ročištu. Ovo iz razloga što je, kako je obrazložio Okružni sud, odredbom člana 207. stav 3. ZPP, propisano da se prigovor zastare i prigovor prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom, ne mogu iznositi u žalbi. Dakle, kako je obrazložio Okružni sud, od značaja je da li je prigovor zastare istaknut pred prvostepenim sudom, a ne u kojoj fazi postupka kod tog suda. Iako se žalbom osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije mogao primijeniti institute krivičnog prava, te da je blaži zakon beneficija za učinioca krivičnog djela u krivičnom postupku, Okružni sud je obrazložio da smatra neosnovanim žalbene navode kojima se ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare potraživanja u konkretnom slučaju osnovan. S tim u vezi Okružni sud je istakao da nije sporno da je rješenjem prvostepenog suda broj 86 0 K 040232 16 K od 11. septembra 2017. godine obustavljen sporni krivični postupak zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. Prema mišljenju Okružnog suda, kada se to ima u vidu, odnosno da tuženi nije oglašen krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede, a prvostepeni sud se pozvao u obrazloženju pobijane presude i na odredbu člana 376. stav 1. ZOO, kojom je propisan rok zastare od tri godine, onda je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da su potraživanja po podnesenoj tužbi zastarila. Okružni sud je naveo da je apelant bez obzira na pokrenuti krivični postupak protiv tuženog, imao mogućnost podnijeti tužbu u roku od tri godine od kada je saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo ali apelant to nije učinio sve do 27. jula 2016. godine. Obrazloženo je da iako bi se u tom slučaju parnični postupak prekinuo do okončanja krivičnog postupka, potraživanje apelanta ne bi zastarjelo nego bi se parnični postupak nastavio po okončanju krivičnog postupka protiv tuženog. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra i da je postupak predugo trajao. Apelant navodi da su redovni sudovi bez ikakvog ovlaštenja u parničnom postupku razmatrali i obrazlagali primjenu blažeg krivičnog zakona na počinitelja u ovom slučaju tuženog te da su bez zakonskog uporišta zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer su primijenili blaži zakon prema kojem zastara nastupa za četiri godine umjesto za šest kako je bilo prema ranijem KZ RS. Smatra da nije mogao ni podnijeti tužbu dok nije saznao za učinitelja, a to je bilo nastupom pravosnažnosti rješenja kojim je obustavljen krivični postupak protiv tuženog zbog apsolutne zastare krivičnog gonjenja a to je 24. oktobra 2017. godine. Apelant navodi da je nesporno da je zastara prekinuta podizanjem optužnice protiv tuženog 2015. godine i da je ponovo počela teći 2017. godine kada je sporno rješenje o obustavi postupka postalo pravosnažno. Navodi da je prvostepeni sud potpuno pogrešno shvatio suštinu konkretnog postupka i da nije bilo nikakve mogućnosti da se u ovom postupku primijeni institut krivičnog prava vezan za primjenu blažeg zakona. Smatra i da je drugostepeni sud potpuno pogrešno rezonovao kada je primijenio odredbe člana 376. ZOO zaključivši da je apelant imao dovoljno vremena da od dana nastanka štete 27. jula 2013. godine podnese predmetnu tužbu te da apelantovo potraživanje u tom slučaju ne bi zastarjelo već bi bilo prekinuto dok je trajao krivični postupak a da apelant nije tako postupio. Apelant smatra da je ovakav zaključak pogrešan jer nije bilo moguće privođenje pravdi tuženog koji je bio nedostupan organima gonjenja a što apelant nije znao jer ga niko nije obavještavao o stanju krivičnog postupka a koji je i vođen po apelantovom prijedlogu za krivično gonjenje. Osim toga apelant smatra da je predmetni postupak predugo trajao i traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je taj sud u svojoj presudi dao jasna i argumentirana obrazloženja kao i da je predmet tom sudu dostavljen na rješavanje 30. marta 2020. godine a presuda je donesena 20. juna 2020. godine zbog čega je neosnovan i zahtjev apelanta da mu se dosudi naknada zbog dužine trajanja postupka.
14. Osnovni sud je ponovio sadržaje osporenih presuda te istakao da je njegova presuda donesena uz savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te da nije bilo kršenja pravila parničnog postupka niti proizvoljne primjene materijalnog prava.
15. U Izjašnjenju na odgovore n a apelaciju apelant je naveo da u odgovornima nisu sadržane nikakve no ve okolnosti na koje bi se trebao izjasniti osim što ukazuje da nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine predmetnog postupka već zbog činjenice da je od štetnog događaja pa do podizanja optužnice proteklo više od 21 mjesec a da u ostalim navodima ostaje kod apelacije.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima relevantne odredbe glase:
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja. (2) Prekid zastarevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarevanja zahteva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarevanja.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.
(1) Prekid zastarevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako poverilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako poveriočeva tužba ili zahtev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mera izvršenja ili obezbeđenja bude poništena.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 86 0 Mal 048268 20 Gž od 23. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 29. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču naknade nematerijalne štete zbog zadobijenih tjelesnih ozljeda iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
25. Ustavni sud zapaža da apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu u iznosu od 3.000,00 KM jer smatra da je predmetni postupak predugo trajao. Osim toga Ustavni sud zapaža i da je apelant u izjašnjenju na odgovore redovnih sudova na apelaciju istakao da nije tražio naknadu za dužinu trajanja predmetnog postupka nego zbog dužine trajanja krivičnog postupka protiv tuženog iako u apelaciji nije tako navedeno. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, eventualno, izjašnjenje apelanata na odgovore na apelaciju ne predstavlja ni dopunu niti preciziranje apelacije, zbog čega Ustavni sud neće razmatrati navod apelanta iz izjašnjenja na odgovore, prema kojem traži da mu se dosudi naknada nematrijalne štete zbog trajanja krivičnog postupka već će odgovoriti na pitanje da li je trajanje prarničnog postupka prešlo granicu razumnog trajanja, a kako je u apelaciji i navedeno. Pored toga Ustavni sud ukazuje da se pitanje trajanja navedenog krivičnog postupka ne može ni razmatrati u konkretnom slučaju jer osporene presude ne proizlaze iz tog postupka.
26. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio predmetnu tužbu za naknadu nematerijalne štete 26. juna 2018. godine a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 23. juna 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je na dvije sudske instance trajao tačno dvije godine a koje trajanje postupka se ne može smatrati nerazumno dugim. Zbog navedenog Ustavni sud smatra ove navode apelanta neosnovanim.
27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U odnosu na osporene presude
28. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanta, dali jasna i detaljna obrazloženja za sve svoje zaključke iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni kako procesnog tako ni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelantovom shvatanju, prema praksi i Evropskog suda i Ustavnog suda za primjenu dužeg zastarnog roka iz člana 377 ZOO potrebno da je osoba koja se obavezuje za naknadu štete počinjene krivičnim djelom za to djelo pravosnažno i osuđena a u suprotnom se primjenjuje zastarni rok iz člana 376 ZOO kako su to i obrazložili redovni sudovi. Ovakav stav Ustavni sud je već iskazao u svojoj praksi npr, u odluci broj AP-1165/20 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-1165/20 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Nadalje, Ustavni sud smatra i da, zaista, nije bilo mjesta obrazlaganju primjene blažeg krivičnog zakona na tuženog ali da, obzirom da su redovni sudovi obrazložili i primjenu odredbi člana 376 ZOO na konkretan slučaj i utvrdili zastaru i po osnovu tog člana, nema mjesta prihvatanju kao osnovanih apelantovih navoda vezanih za ovo pitanje. Ustavni sud ukazuje i da je apelant nakon štetnog događaja iz 2013. godine imao dovoljno vremena da podnese tužbu za naknadu štete bez čekanja da li će biti podignuta optužnica protiv tuženog i da li će tuženi biti osuđen kako su to i obrazložili redovni sudovi. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, konkretno na predmet Banićević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, str. 31-37) u kojem je takođe raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom i u kojem je taj sud naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drugačije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi prema stavu Evropskog suda građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka).
31. Obzirom na činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da se iskazani stav, u situaciji kada ne postoji ništa što bi ukazivalo da je potrebno odstupiti od ovakve prakse, treba primijeniti i na konkretan predmet. Pri tom Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja vezano za pitanje prekida toka zastare podizanjem optužnice protiv tuženog kada su argumentirano istakli da bi, u slučaju da je apelant reagirao na vrijeme i podnio predmetnu parničnu tužbu ne čekajući podizanje optužnice, parnični postupak po toj tužbi nakon podizanja optužnice bio prekinut do okončanja krivičnog postupka, a što u konkretnom predmetu apelant nije učinio. Osim toga Ustavni sud ukazuje i da se ne može prihvatiti ni apelantova tvrdnja da se zastarni rok trebao računati od dana donošenja rješenja o obustavi postupka protiv tuženog zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja, jer apelant za štetu nije saznao tog dana nego danom njenog nastanka kako su to i utvrdili redovni sudovi. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra navode apelanta neosnovanim.
32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ostalih aspekata prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Obzirom da apelant navode o kršenju ovih prava vezuju za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja u tom segmentu prava na pravično suđenje te kako je nesporno apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju shodno relevantnim zakonskim odredbama to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete na dvije sudske instance okončan za dvije godine.
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je apantovo potraživanje naknade nematerijalne štete zastarjelo shodno odredbama člana 376 ZOO obzirom da je apelant imao dovoljno vremena da u roku propisanom ZOO podnese tužbu a da ne čeka eventualno podizanje optužnice protiv tužbenog a koje rezultiralo obustavom postupka protiv tuženog zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja pri čemu se duži zastarni rokovi iz člana 377 ZOO mogu primijeniti samo u slučaju kada je štetnik pravosnažno osuđen za krivično djelo koje je štetu prouzrokovalo.
36. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni i kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu shodno relevantnim zakonskim odredbama bili na raspolaganju.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić