Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3142/20 (JP "Komunalac" d.o.o. Odžak i „Agencija za vodno područje rijeke Save“ Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3142/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3142/20, rješavajući apelacije JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak i „Agencije za vodno područje rijeke Save“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije JP „Komunalac“ d.o.o.
Odžak i „Agencije za vodno područje rijeke Save“ Sarajevo podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Ps 041394 18 Rev od 4. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Komunalac“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: prvoapelant) Odžak, koje zastupa Aladin Mujkanović, advokat iz Tešnja, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 041394 18 Rev od 4. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 041394 18 Pž od 26. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 041394 15 Ps od 14. decembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3142/20.
2. „Agencija za vodno područje rijeke Save“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili umješač na strani apelanta u predmetnom postupku), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmira Muratovića, Tanje Hadžagić i Ilvana Bijedić, podnijela je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant (navedenih u prethodnoj tački ove odluke). Apelacija je zavedena pod brojem AP 3303/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se predmetnim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom parničnom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3142/20. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u apelaciji broj AP 3142/20 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda te tuženih „Ćosićpromex“ d.o.o. Usora i Građevinskog fakulteta Sarajevo – Institut za materijale i konstrukcije (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili zajedno tuženi) i drugoapelanta zatraženo je 15. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. novembra 2021. godine, Kantonalni sud 26. novembra 2021. godine, Općinski sud 29. novembra 2021. godine, tuženi 23. novembra 2021. godine te drugoapelant 24. novembra 2021. godine.
6. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni prvoapelantovom punomoćniku 18. januara 2022. godine.
7. Prvoapelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju broj AP 3142/20.
8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u apelaciji broj AP 3303/20 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženih i prvoapelanta zatraženo je 8. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
9. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. decembra 2021. godine, Kantonalni sud 17. decembra 2021. godine, Općinski sud 27. decembra 2021. godine, prvotuženi 15. decembra 2021. godine a prvoapelant je odgovor na apelaciju dostavio 14. decembra 2021. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
10. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni drugoapelantu 18. januara 2022. godine.
11. Drugoapelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju broj AP 3303/20.
III.Činjenično stanje
12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
13. Odlučujući po prvoapelantovoj tužbi protiv tuženih uz sudjelovanje drugoapelanta i Općine Odžak kao umješača na strani prvoapelanta „ radi ispunjenja ugovornih obaveza i naknade štete“ i po protivtužbi prvotuženog protiv prvoapelanta „radi izvršenja ugovornih obaveza i neosnovanog obogaćenja“, Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 Ps 041394 15 Ps od 14. decembra 2017. godine. Presudom je (stav I izreke) odbijen kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu u roku od 30 dana otklone štetu koju su mu pričinili zbog neizvršenja ugovornih obaveza, prvotuženi iz Ugovora o izvođenju radova radi izgradnje vodotornja od 14. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o izgradnji vodotornja), aneksa ugovora o izgradnju vodotornja od 30. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: aneks) i Ugovora o izvođenju dodatnih radova na izgradnji vodotornja, u skladu sa glavnim projektom vodotornja od 25. jula 2014. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o dodatnim radovima) i drugotuženi zbog neizvršenja ugovornih obaveza iz Ugovora za pružanje usluge nadzora nad izvođenjem radova na izgradnji vodotornja od 1. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o nadzoru), tako da u ostavljenom roku završe izgradnju vodotornja u skladu sa glavnim projektom izrađenog od projektanta „Cubus“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: glavni projektant) ili da mu zbog neispunjenja ugovornih obaveza i pričinjene štete tuženi solidarno isplate novčani iznos od 623.634,82 KM, sve sa zateznim kamatama, i to na iznose i u rokovima kao u izreci presude. Presudom je (stav II izreke) odbijen kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotuženi da mu na ime ugovorene kazne-penala zbog neizvođenja radova u ugovorenom roku iz ugovora o izgradnji vodotornja i ugovora o dodatnim radovima isplati iznos ovi 95.950,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama računajući od 18. novembra 2015. godine kao dana podnošenja tužbe. Stavom III izreke presude (koja se odnosi na protivtužbeni zahtjev) obavezan je prvoapelant da prvotuženom na ime neosnovano realizirane bankovne garancije isplati iznos od 85.224,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 13. aprila 2016. godine kao dana podnošenja protutužbe pa do isplate, u roku od 30 dana od dana primitkaprijepisa presude, dok je stavom IV odbijen kao neosnovan protivužbeni zahtjev prvotuženog u dijelu kojim je tražio isplatu iznosa od 239.992,21 KM na ime dijela neizvršenih ugovornih obaveza zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od dana podnošenja protivtužbe. Stavom V izreke presude prvoapelant je obavezan da na ime troškova parničnog postupka prvotuženom isplati iznos od 27.814,50 KM, drugotuženom iznos od 14.272,14 KM u roku od 30 dana od dana primitka prijepisa presude, dok je stavom VI izreke presude tuženim odbijen višak zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Stavom VII je odbijen kao neosnovan drugoapelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
14. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da su prvoapelant kao naručilac radova i prvotuženi kao izvođač 14. decembra 2012. godine zaključili ugovor o izgradnji vodotornja, zatim aneks tog ugovora 30. januara 2014. godine te ugovora o dodatnim radovima u skladu sa glavnim projektom 25. jula 2014. godine. Nadalje je navedeno da nije sporno ni da su prvoapelant i drugotuženi zaključili ugovor o nadzoru kojim se drugotuženi obavezao da će vršiti građevinski nadzor nad izgradnjom vodotornja. Suprotno tome, Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno u kojoj mjeri su radovi na izgradnji vodotornja završeni, da li su izvršeni prema glavnom projektu ili prema izvedbenom projektu, da li je prvotuženi kao izvođač radova odstupio od izvođenja radova u odnosu na zaključene ugovore, tendersku dokumentaciju i glavni projekat, da li je za eventualno takvo odstupanje prvotuženi dobio pisanu saglasnost prvoapelanta kao naručioca radova. Također je konstatirano da je sporno na koji način je došlo do raskida ugovora o izgradnji vodotornja, pitanje odgovornosti parničnih stranaka za raskid ugovora, postoji li odgovornost drugotuženog u poslovima koje je obavljao kao nadzorni organ, da li je prvoapelant zbog propusta tuženih pretrpio štetu i u kojoj visini i da li ima pravo na isplatu novčanog iznosa na ime ugovorne kazne-penala. Također, sporno je (vezano za protivtužbeni zahtjev) da li prvotuženi ima pravo na isplatu iznosa na ime dijela neizvršenih ugovornih obaveza i da li mu pripada pravo na isplatu iznosa na ime realizirane bankarske garancije od prvoapelanta.
15. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza, čiji je sadržaj detaljno prezentiran (str. od 2. do 18. obrazloženja presude), utvrdio da je Služba za prostorno uređenje i katastar nekretnina Općine Odžak (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) 3. decembra 2010. godine donijela rješenje o odobrenju gradnje vodotornja, kojim je prvoapelantu odobreno građenje navedenog objekta. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio da su prvoapelant i prvotuženi bili u ugovornom odnosu, prvoapelant kao naručilac radova na izgradnji vodotornja i prvotuženi kao izvođač radova, na osnovu ugovora o izgradnji vodotornja zaključenog 14. decembra 2012. godine, kojom prilikom je prvoapelant prvotuženom uručio glavni projekat izrade vodotornja. Predmetnim ugovorom prvotuženi se kao izvođač radova obavezao da će radove izvršiti prema projektnoj i tenderskoj dokumentaciji, dok se prvoapelant obavezao da će plaćanje na ime izvedenih radova prvotuženog vršiti na osnovu ispostavljenih privremenih situacija koje prije dostavljanja ugovornom organu prvoapelantu pregledava i ovjerava svojim potpisom drugotuženi. Prvoapelant i drugotuženi su 1. februara 2013. godine zaključili ugovor o nadzoru kojim se drugotuženi obavezao pružati usluge nadzora nad izvođenjem radova na vodotornju.
16. U obrazloženju je nadalje navedeno da je radove na izgradnji predmetnog objekta vodotornja prvotuženi otpočeo 18. marta 2013. godine. U toku izvođenja radova prvotuženi kao izvođač radova je uočio nedostatke glavnog projekta u odnosu na tendersku dokumentaciju, te je i nadzorni organ 19. marta 2013. godine naveo primjedbe na tendersku dokumentaciju i konstatirao da ne postoji spremnost projektanta na saradnju u izradi izvedbenog projekta, te je nakon toga prvotuženi počeo aktivnosti na izradi izvedbenog projekta. Općinski sud je u vezi s tim izložio hronologiju usaglašavanja izvedbenog projekta, te konstatirao da je 6. januara 2014. godine izvršena primopredaja „Izvedbenog projekta dopunjena verzija – Vodotoranj V 500m3“ nakon čega je revizor dostavio izvještaj o reviziji dopunjenog projekta 30. januara 2014. godine. U vezi s tim, prvoapelant i prvotuženi su 30. januara 2014. godine zaključili aneks ugovora o izvođenju radova kojim su definirali da je konačan rok za izvođenje svih radova na izgradnji objekta vodotornja 1. mart 2014. godine. Ovim aneksom je izmijenjena i odredba člana 19. osnovnog ugovora od 14. decembra 2012. godine, kojim je navedeno da su sastavni dijelovi tog ugovora projektna dokumentacija glavnog projekta izgradnje vodotornja, tenderska dokumentacija, predmjer i predračun radova iz izvedbenog projekta po kojem se obračunavaju privremene i okončana situacija i ponuda izvođača po osnovu ugovora od 14. decembra 2012. godine. Prvotuženi kao izvođač radova je prvoapelantu kao investitoru dostavljao privremene situacije radi plaćanja izvedenih radova. Prve četiri privremene situacije prvoapelant je prvotuženom kao izvođaču radova isplatio uz saglasnost nadzornog organa. Nadalje je utvrđeno da je prvotuženi kao izvođač radova 25. februara 2014. godine pripremio petu privremenu situaciju, koja je potpisana i ovjerena od drugotuženog kao nadzornog organa, ali koja nije ovjerena ni plaćena od prvoapelanta kao investitora, nakon čega je protuženi 28. februara 2014. godine izjavio da će radove na navedenom projektu izgradnje vodotornja izvršiti po usvojenom i revidiranom izvedbenom projektu. Dalje, prvoapelant je s prvotuženim 25. jula 2014. godine zaključio ugovor o izvođenju dodatnih radova, kojim se prvotuženi kao izvođač radova obavezao da će radove koji su predmet ugovora izvršiti prema svojoj ponudi, a da je rok za izvođenje radova 15 dana od dana zaključenja navedenog ugovora (10. august 2014. godine). Nakon zaključenja ugovora o izvođenju dodatnih radova sudionici građenja su pokušavali da nađu način za usklađivanje projektne dokumentacije, odnosno izvedbenog projekta i glavnog projekta, te izmjenu i dopunu odobrenja za građenje izdatu od Službe za prostorno uređenje od 3. decembra 2010. godine. Nadzorni organ je u vezi s tim prvoapelantu 4. aprila 2015. godine dostavio preporuku za podnošenje zahtjeva za izmjenu građevinske dozvole u kojoj je navedeno da su se stekli uvjeti za izmjenu građevinske dozvole. Općinski sud je dalje utvrdio da je prvoapelant 14. marta 2016. godine Privrednoj banci Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka) podnio zahtjev za isplatu iznosa od 85.224,43 KM na osnovu bezuvjetne bankarske garancije od 13. decembra 2012. godine, koji iznos mu je banka isplatila 17. marta 2016. godine. Sud je nadalje prezentirao utvrđenja do kojih je došao na osnovu provedenog građevinskog vještačenja iz kojeg proizlazi da je utvrđena neusaglašenost predmjera i predračuna radova po pitanju količine radova po zaključenim ugovorima, a u vezi s glavnim i izvedbenim projektom. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je izvedbeni projekat prvotuženi radio parcijalno, paralelno s izvođenjem radova, te, kako je obrazložio sud, „evidentno je postojao dogovor da se izradom izvedbenog projekta otklone nedostaci u glavnom projektu“ zbog čega je prvoapelant morao provesti postupak radi dodjele ugovora za nepredviđene radove na izgradnji vodotornja, što je rezultiralo zaključenjem ugovora o dodatnim radovima.
17. Poklonivši vjeru nalazu vještaka, Općinski sud je utvrdio da radovi na izgradnji predmetnog objekta vodotornja nisu završeni u roku jer izgradnja objekta nije mogla biti u potpunosti završena u skladu s glavnim projektom, tenderskom dokumentacijom i rješenjem o odobrenju za izvođenje radova zbog njihove međusobne neusklađenosti. Nalazom vještaka je konstatirano da ukupna vrijednost radova izvedenih od prvotuženog iznosi 795.394,25 KM, a da vrijednost neizvedenih radova prema ugovoru iz 2012. godine i ugovoru iz 2014. godine iznosi 232.139,46 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je konstatirao da se na sporni pravni odnos između ugovornih strana imaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema stavu Općinskog suda, kao prvo pitanje koje se postavlja je pitanje načina raskidanja predmetnog ugovora o građenju. U vezi s tim, Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je do raskida ugovora došlo krivicom prvoapelanta koji je bez razloga odbio prvotuženom isplatiti iznose za V i VI privremenu situaciju (ukupno 116.380,04 KM), na koji način ga je onemogućio da okonča započete radove. Obrazloženo je da je ugovor raskinut po samom zakonu, prema odredbi člana 124. ZOO-a, kojom je, između ostalog, propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uvjetima predviđenim tim zakonom raskinuti ugovor prostom izjavom volje ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
18. U vezi s navedenim, Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotuženi da mu na ime ugovorene kazne-penala zbog neizvođenja radova u ugovorenom roku iz ugovora o izgradnji vodotornja i ugovora o dodatnim radovima isplati iznos od 95.950,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama računajući od 18. novembra 2015. godine kao dana podnošenja tužbe. U vezi s tim je naveo da prvoapelant od prvotuženog nije mogao tražiti isplatu na ime ugovorene kazne-penala zbog neizvođenja radova u naprijed navedenom iznosu pošto je raskidom ugovora prestala svrha za koju je ugovorena kazna bila ugovorena (sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora u roku). U dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev Općinski sud je obavezao prvoapelanta da prvotuženom na ime neosnovano realizirane bankovne garancije isplati iznos od 85.224,43 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeno iz razloga što je, prema ocjeni suda, prvoapelant 14. marta 2016. godine podnio zahtjev banci za isplatu navedenog iznosa na osnovu bezuvjetne bankarske garancije, koji iznos mu je isplaćen 17. marta 2016. godine. Dakle, kada je naplata iznosa iz garancije protivna osnovnom poslu u smislu čl. 1087. st. 3. i čl. 1083. ZOO-a, odnosno ako je isplata bila neosnovana sa aspekta osnovnog posla, tada nalogodavac, u ovom slučaju prvotuženi, ima pravo od prvoapelanta kao korisnika zahtijevati vraćanje onoga što mu je isplaćeno. Općinski sud je također odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog u dijelu kojim je tražio isplatu iznosa od 239.992,21 KM na ime dijela neizvršenih ugovornih obaveza zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos iz istih razloga zbog čega nije osnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev jer, kako je navedeno, „ugovor koji je raskinut za posljedicu ima da otpadaju sve obaveze po njemu jer raskidom otpada pravni osnov,“ a što proizlazi iz odredbe člana 132. stav 1. ZOO-a. Općinski sud je također odbio kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev u pogledu odgovornosti drugotuženog kao nadzornog organa koji po prvoapelantovim navodima nije u skladu sa članom 20. Zakona o građenju (u daljnjem tekstu: ZG) provjerio i utvrdio da li se gradi u skladu sa građevinskom dozvolom, tehničkom dokumentacijom i zakonom. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredbe čl. 42. i čl. 26. stav 1. tačka 1. ZG, kojim odredbama je propisana odgovornost investitora, u predmetnom slučaju prvoapelanta, za pribavljanje izmjena građevinske dozvole. Odluku o isplati zateznih kamata Općinski sud je donio na osnovu odredbe člana 277. ZOO-a. Sud je također cijenio i ostale dokaze (iskaze zakonskih zastupnika i svjedoka), ali ih nije pojedinačno obrazlagao i elaborirao, našavši da je to suvišnim s obzirom na činjenična utvrđenja do kojih je došao na osnovu mnogobrojne i detaljne materijalne dokumentacije u spisu. Odluka suda o troškovima ovog postupka zasniva se na odredbama čl. 386. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku. (u daljnjem tekstu: ZPP).
19. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 041394 18 Pž od 26. februara 2018. godine žalbe prvoapelanta i drugoapelanta kao umješača na strani prvoapelanta i žalba prvotuženog su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev prvoapelanta i drugoapelanata i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. Također je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
20. Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je žalbu prvopelanta i žalbu drugoapelanta kao umješača odbio kao neosnovane, ocijenivši da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani prvoapelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije pravilno odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu jer je u cijelosti podržao stav prvostepenog suda. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom ugovor o građenju, koji su zaključili prvoapelant i prvotuženi, raskinut ex lege, krivicom prvoapelanta koji nije izmirio obaveze prema prvotuženom na ime završenih radova (prema V i VI privremenoj situaciji). U vezi s tim, Kantonalni sud je također odbio žalbu prvoapelanta i drugoapelanta jer smatra da neosnovano tvrde da je prvotuženi bio dužan prvoapelantu naknaditi štetu ugovorenu kaznu-penale prema odredbi člana 132. ZOO-a, a u vezi sa čl. te čl. 20, čl. 24. i čl. 28. ZG. Dalje, Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane prvoapelantove žalbene navode da drugotuženi, u smislu odredbe člana 20. ZG, nije provjerio i utvrdio da li se objekat gradi u skladu sa građevinskom dozvolom, tehničkom dokumentacijom i zakonom. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud jasno naveo da je drugotuženi preporuku o izmjeni i dopuni odobrenja dao apelantu dopisom od 27. marta 2015. godine u kojem je naveo da je tokom građenja izvršena izmjena koja direktno utječe na tehničko svojstvo građevine, a koja se odnosi na mehaničku otpornost i stabilnost predmetnog objekta vodotornja. Dakle, smatra neosnovanim žalbene navode apelanata da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o prvoapelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženog i potenciranje na tome da drugotuženi nije ispunio svoje ugovorne obaveze nadzora propisane ugovorom za pružanje usluge nadzora nad izvođenjem radova na izgradnji vodotornja. Osim navedenog, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane prvoapelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o dijelu protivtužbenog zahtjeva prvotuženog. Ovo jer smatra da je prvostepeni sud jasno naveo da je prvoapelant kao investitor banci podnio zahtjev za isplatu iznosa od 85.224,43 KM na osnovu bezuvjetne bankarske garancije koji iznos mu je banka isplatila 17. marta 2016. godine. U vezi s tim, smatra da je prvostepeni sud primjenom odredbe čl. 1083. i 1087. ZOO-a pravilno postupio kada je zaključio da je naplata garancije izvršena protivno osnovnom pravnom poslu – ugovoru o građenju. Navedene činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda iz pobijane presude Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti kao pravilne i potpune, pa iz tih razloga smatra da je odluka prvostepenog suda i u ovom dijelu pravilna i zakonita jer smatra da su bili ispunjeni uvjeti za obavezivanje prvoapelanta za isplatu iznosa neosnovano realizirane bankarske garancije prvotuženom.
21. Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 Ps 041394 18 Rev od 4. juna 20120. godine revizije prvoapelanta i drugoapelanta odbio, kao i zahtjev prvoapelanta, drugoapelanta i drugotuženog za naknadu troškova revizije.
22. Vrhovni sud je naveo da su revizije blagovremeno izjavili prvoapelant i umješači na strani prvoapelanta (drugoapelant i Općina Odžak), te da je „imajući u vidu revizione prigovore ovaj sud odlučivao kao o jednoj reviziji“. Nadalje je navedeno da su revizije izjavljene zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je obrazložio da nije osnovan revizioni prigovor apelanata u pogledu povrede odredaba parničnog postupka jer je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge (član 231. ZPP-a) pa, prema tome, nije bilo povreda postupka iz člana 209. citiranog zakona. Također je istaknuto da je drugostepeni sud izvršio ocjenu dokaza provedenih u prvostepenom postupku i ocijenio da prvostepeni sud nije povrijedio član 8. ZPP-a, a koje uvjerenje je drugostepeni sud opravdao logičkim i uvjerljivim razlozima. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prvoapelantov revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za ispunjenje ugovorne obaveze sa stanovišta odredbe člana 124. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje te istakao da je prvostepeni sud odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev za završetak radova i stručni nadzor na izgradnji vodotornja, te isplatu naknade štete smatrajući da je došlo „do raskida ugovora o građenju zbog proteka roka od 15 dana od dana zaključenja zadnjeg ugovora između parničnih stranaka i da su prestale sve obaveze po njemu, kao i da nema osnova za naknadu štete i isplatu ugovorne kazne-penala“. Ukazano je da je prvostepeni sud udovoljio protivtužbenom zahtjevu za povrat isplaćene bankarske garancije koja je po ocjeni prvostepenog suda neosnovano plaćena. Ukazano je da je te pravne zaključke prihvatio i drugostepeni sud zaključujući da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl.124, 132, 154. i 155. ZOO-a te čl. 19, 20, 21, 24. i 28. Zakona o građenju.
23. Vrhovni sud je, vezano za ukazivanje na odredbu člana 125. ZOO-a, ukazao da, suprotno navodima revizije (prema kojim je sud trebao utvrđivati kad je prekinut svaki pojedinačni ugovor), prihvata stav nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju došlo do raskida ugovora o građenju tek protekom roka od 15 dana od dana zaključivanja posljednjeg ugovora između prvoapelanta i prvotuženog (ugovora o dodatnim radovima od 25. jula 2014. godine). Navedeno iz razloga što su aneks ugovora od 30. januara 2013. godine i ugovor o dodatnim radovima od 25. jula 2014. godine „nesumnjivo predstavljali zahtjev [prvoapelanta] za ispunjenje ugovora o građenju, te pravnu volju da bez obzira što prethodni ugovori nisu izvršavani u roku, ti ugovori su ostali na snazi“. Osim navedenog, Vrhovni sud je naveo da raskidom ugovora o građenju prestaju funkcije nadzornog organa i po tom osnovu je raskinut i ugovor sa drugotuženim kojim se on obavezao da će vršiti građevinski nadzor izgradnje radova na vodotornju.
24. U vezi s navodima apelanata u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je ukazao da apelanti smatraju da su tuženi kao privredni subjekti registrirani za obavljanje poslova građenja i stručnog nadzora bili u obavezi odbiti zahtjeve prvoapelanta kao javnog preduzeća kojim je traženo postupanje koje je suprotno ZG, pravomoćnoj urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje, te glavnom projektu sačinjenom se ne mogu ekskulpirati od odgovornosti, čak ni ukoliko su imali saglasnost prvoapelanta kao investitora za suprotno postupanje propisima i pravomoćnim aktima nadležnih organa. Naime, Vrhovni sud smatra da bi navedeni revizioni prigovori imali osnova u odredbi člana 646. stav 1. ZOO-a koja regulira da se izvođač ne oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala zbog toga što je pri izvođenju određenih radova postupao po zahtjevima naručioca. Međutim, ukazano je da u postupku nije utvrđeno da postoje nedostaci ugovorenih a izvedenih radova i da je prvoapelant radove primio bez primjedbi po okončanim situacijama, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedene odredbe. Nadalje, utvrđeno je da su sudionici u građenju pokušavali da nađu način za usklađivanje projektne dokumentacije, odnosno izvedbenog projekta i glavnog projekta, kao i izmjenu i dopunu odobrenja za građenje, te je u vezi s tim ukazano da odstupanje od građevinske dozvole i urbanističke saglasnosti ne stvara osnov za naknadu štete između investitora i izvođača, nego sama gradnja i izvođenje radova ukoliko se dokaže da se time nanosi kakva šteta ili povređuju interesi. Nadalje je Vrhovni sud ukazao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo ni kada su odbili zahtjev za ispunjenje ugovorne obaveze sa stanovišta odredbe člana 124. ZOO-a, kojom je, između ostalog, propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije ništa drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze i pod zakonskim uvjetima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Ukazano je da je prvotuženi završio radove prema glavnom projektu 59%, na osnovu izvedbenog projekta odnosno aneksa ugovora 74%, a da prvoapelant nesporno nije platio petu kao ni šestu privremenu situaciju te da prvoapelant nije dokazao da je izvršio sve svoje ugovorene obaveze i isplatio ugovorene radove. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da u smislu odredbe 124. ZOO-a „samo stranka koja je izvršila svoju ugovornu obavezu u ugovorenom roku može zahtijevati ispunjenje obaveze, a što ovdje nije slučaj“. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 132. stav 1. ZOO-a propisano da su obje strane kod raskida ugovora oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu štete zbog raskida ugovora, te da jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu je štetna radnja štetnika. Dakle, kako je do raskida ugovora o građenju došlo zbog neispunjavanja obaveza od prvoapelanta, Vrhovni sud smatra da prvotuženi napuštanjem gradilišta nije povrijedio ugovornu obavezu te da njegovo postupanje „izostankom“ nema značenje štetne radnje.
25. Osim navedenog, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane prvoapelantove revizione navode da je odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu ugovorne kazne, te u dijelu u kojem je usvojen protivtužbeni zahtjev prvotuženog za povrat neosnovano plaćene bankarske garancije zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 270. ZOO-a da bi „izvođač bio dužan platiti ugovornu kaznu, potrebno je da se ispune dvije pretpostavke, da je zakasnio s ispunjenjem svoje obaveze i da je za to odgovoran“, te da se „izvođač oslobađa obaveze plaćanja ugovorne kazne ako je do zakašnjenja došlo iz uzroka za koji on ne odgovara“. S obzirom na to da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da je do zakašnjenja u izvođenju radova došlo iz uzroka za koje prvotuženi odgovara, to smatra da je pravilan zaključak sudova da prvoapelant nema pravo na kaznu koja je ugovorena.
26. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim prvoapelantove revizione navode u pogledu primjene odredbe člana 1083 (kojom je definiran pojam bankarske garancije) i člana 1087. stav 3. ZOO-a, ocijenivši da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je prvoapelant naplatu bankarske garancije izvršio protivno osnovnom pravnom poslu – ugovoru o građenju. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao, vezano za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženoog, da je u konkretnom slučaju rješenje o odobrenju za građenje predmetnog objekta od 3. decembra 2010. godine izdato na osnovu glavnog projekta, koji nije korigiran prema primjedbama revizora, a na što je drugotuženi upozorio apelanta, te da je stavio i druge primjedbe koje bi bilo neophodno otkloniti prije početka radova. Nadalje je obrazložio da su te primjedbe otklonjene izvedbenim projektom, da je u građevinski dnevnik od 19. marta 2013. godine drugotuženi stavio primjedbe na projektnu dokumentaciju i konstatirao da ne postoji spremnost projektanta na saradnju u izradi izvedbenog projekta, da su izmjene koje su sačinjene u okviru izvedbenog projekta takve da zahtijevaju dopunu odobrenja za građenje i dostavio preporuku za izmjenu građevinske dozvole) S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da ne postoji odgovornost drugotuženog kao nadzornog organa jer nije utvrđeno da nije preduzeo sve one mjere koje je kao nadzorni organ morao učiniti i na to upozorio apelanta kao investitora. O troškovima parničnog postupka nižestepeni sudovi su pravilno odlučili primjenom čl. 383. st. 1. i čl. 386. st. 1. i st. 3. ZPP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti su naveli hronologiju predmetnog parničnog postupka ističući da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Smatraju da je revizioni sud potvrdio stav nižestepeni sudova kojim je njihov tužbeni i protivtužbeni zahtjev odbijen proizvoljnom primjenom odredbe čl. 124. i 132. ZOO-a, te čl. 20, 33. i 28. ZG radi ispunjenja ugovorenih obaveza i naknade štete isplate ugovorene kazne-penala, smatrajući da je do raskida ugovora o dodatnim radovima od 25. jula 2014. godine došlo po sili zakona (15 dana od dana zaključenja tog ugovora, 10. augusta 2014. godine), u smislu relevantne odredbe čl. 124. i 132. ZOO-a, te da apelant iz navedenog razloga nema pravo na naknadu štete i isplatu ugovorene kazne-penala, a u vezi s odredbom čl. 20, 33. i 28. ZG. Također, smatraju da redovni sudovi nisu naveli materijalne propise na osnovu kojih je prvoapelant obavezan da prvotuženom isplati iznos od 85.224,43 KM zbog neizvođenja radova u ugovorenom roku, niti na čemu se zasniva utvrđenje da prvoapelant nije imao osnova da realizira bankovnu garanciju. Također, smatraju da Vrhovni sud prihvata stav nižestepenih sudova da je do prekida radova došlo prvoapelantovom krivnjom, zbog čega prvotuženi ima pravo na vraćanje realizirane bankarske garancije. Dakle, sama činjenica da radovi nisu izvršeni u ugovorenom roku je, kako navode, dala za pravo prvoapelantu da aktivira bezuvjetnu bankovnu garanciju, zbog čega ističu da je pogrešan stav sudova da se na takav način prvoapelant neosnovano obogatio. Također, smatraju da redovni sudovi nisu obrazložili odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na drugotuženog, u smislu da građevinski nadzor nije vršio u skladu s odredbom člana 20. ZG, na način što je omogućio prvotuženom izvođenje radova odstupajući od glavnog projekta. Dalje, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog prava jer je revizioni sud o izjavljenim revizijama odlučivao kao o jednoj reviziji, za što smatra da nije postojao pravni osnov.
b)Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud apelacije smatra neosnovanim jer u postupku pred tim sudom, kako navodi, apelantima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelacijama, pa predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
29. Kantonalni sud, također, apelacije smatra neosnovanim jer u postupku pred ovim sudom, kako navodi, apelantima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelacijama, pa predlaže da se apelacije odbiju.
30. Općinski sud smatra da su osporene presude donesene pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
31. Prvotuženi navode apelanata smatra neosnovanim, netačnim i proizvoljnim. Smatra da je Vrhovni sud u predmetnom postupku svoju presudu donio nakon pažljive i pravilne ocjene svih provedenih dokaza, te smatra da se u obrazloženju pobijane presude nalaze svi razlozi o odlučnim činjenicama, pri čemu su apsolvirani svi navodi revizije punomoćnika prvoapelanta i drugoapelanta (umješača na strani apelanta). Dalje navodi da apelanti apelacijama u suštini samo ponavljaju navode iz revizije, a njima se ne ukazuje na okolnosti koje bi ukazivale na povredu prava na pravično suđenje, niti su takve povrede počinjene u ovom postupku.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima):
RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav 1.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
BANKARSKA GARANCIJA
Pojam Član 1083.
(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
Garancija "bez prigovora" Član 1087. stav 3.
(3) Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji, inače, ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
33. Zakon o građenju („Narodne novine Posavskog kantona“ br. 5/99, 7/00 i 5/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Stručni nadzor Članak 20. stav 1.
Stručni nadzor nad građenjem u ime investitora, prema ovom Zakonu, može obavljati samo pravna osoba registrirana za obavljanje poslova nadzora.
VI. GRAĐEVNA DOZVOLA
Članak 28.
Građenju nove i rekonstrukciji postojeće građevine može se pristupiti samo na temelju građevne dozvole.
Zahtjev za građevnu dozvolu Članak 33. stav 1.
Zahtjev za izdavanje građevne dozvole podnosi investitor općinskom nadležnom tijelu uprave za poslove graditeljstva.
Izmjene i dopune građevne dozvole Članak 42.
Investitor je dužan ishoditi izmjenu ili dopunu građevne dozvole ukoliko tijekom građenja namjerava na građevini izvršiti izmjene ili dopune kojima se može utjecati na bilo koje tehničko svojstvo građevine, koje ta građevina mora postići (poglavlje II. ovoga Zakona) ili te izmjene nisu u skladu sa uvjetima iz članka 26. stavka 1. točka 1. ovoga Zakona.
Ako se u tijeku građenja promjeni investitor, novi investitor dužan je od nadležnog tijela uprave za poslove graditeljstva zatražiti izmjenu građevne dozvole u svezi s promjenom imena investitora u roku od 30 dana.
34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1.)
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. stav (1.)
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 241.stav (1) (1)Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Sudjelovanje umješača Član 369. stav (1) (1) Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 Ps 041394 18 Rev od 4. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena prvoapelantu i drugoapelantu 6. jula 2020. godine, da je apelacija broj AP 3142/20 podnesena 21. augusta 2020. godine, a apelacija broj AP 3303/20 podnesena 4. septembra 2020. godine, proizlazi da su obje apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi prvoapelanta i drugoapelanta kao umješača na strani prvoapelanta radi ispunjenja ugovorenih obaveza, radi naknade štete, isplatu ugovorene kazne-penala zbog neizvođenja radova u ugovorenom roku. Dalje, Ustavni sud konstatira da je prvoapelant javno preduzeće pod kontrolom općinskog organa javne vlasti, kao i da je drugoapelant „federalna javna ustanova“ pod kontrolom organa javne vlasti na federalnom nivou, te da stoga u smislu prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) ne uživa garancije prava na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije već isključivo pravo na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete i radi ispunjenja ugovorenih obaveza, dakle predmet je građanskopravne prirode, proizlazi da prvoapelant kao javno preduzeće i drugoapelant kao javna ustanova, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odlučivanja redovnih sudova sa aspekta primjene materijalnog i procesnog prava i ocjene dokaza.
43. Ustavni sud, prije svega, vezano za navode o povredi prava na pravično suđenje na što su se pozvala oba apelanta, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
45. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je osporenim presudama odbijen prvoapelantov zahtjev za završetak radova na izgradnji vodotornja, isplatu naknade štete i isplatu ugovorene kazne-penala, kao i u pogledu neizvršavanja obaveza drugotuženog u pogledu stručnog nadzora nad izvođenjem radova vodotornja. Pri tome, također zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom u predmetnom postupku potvrđen stav nižestepenih sudova na način što je revizija apelanata odbijena u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te što je Vrhovni sud u vezi s tim istakao da se revizija u smislu relevantne odredbe člana 240. ZPP-a ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
46. Ustavni sud zapaža da je do raskida ugovora o građenju između parničnih stranaka došlo primjenom odredbe člana 124. ZOO-a zbog neispunjenja obaveze od prvoapelanta, te jer prvoapelant u predmetnom slučaju nije dokazao da je izvršio sve svoje ugovorene obaveze i isplatio ugovorene radove prvotuženom (V i VI privremenu situaciju), pa u smislu citirane odredbe ZOO-a za razliku od prvotuženog koji je, kako je to utvrđeno nalazom vještaka, izvršio radove na izgradnji predmetnog objekta-vodotornja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova koji su zaključili da je neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da prvotuženi otkloni štetu koju mu je pričinio neizvršenjem ugovornih obaveza. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na isplatu ugovorne kazne-penala zaključivši da prvotuženi napuštanjem gradilišta nije povrijedio ugovornu obavezu niti je pričinio štetu prvoapelantu, zbog čega nije bilo osnova da ga sud obaveže da prvoapelantu na ime ugovorene kazne-penala zbog neizvođenja radova u ugovorenom roku isplati traženi iznos. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova, te relevantne odredbe ZOO-a i ZG na koje su se u ovom dijelu redovni sudovi pozvali, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZG, detaljno obrazložili zašto je neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (nadzorni organa) koji je obavijestio prvoapelanta kao investitora da je potrebno da u smislu odredbi ZG, s obzirom na dodatne radove koji nisu bili obuhvaćeni glavnim projektom, zatraži izmjenu građevinske dozvole.
47. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu prvotuženog da mu apelant na ime neosnovano realizirane bankovne garancije isplati precizirani iznos. Naime, redovni sudovi su utvrdili da za realizaciju bankarske garancije nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti zbog čega su primjenom čl. 1083. stav 1. ZOO-a i čl. 1087. stav 3. ZOO-a udovoljili protivtužbenom zahtjevu prvotuženog u tom dijelu. Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava kada je Vrhovni sud o revizijama apelanata odlučivao kao o jednoj podnesenoj reviziji. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi s tim obrazložio: „Imajući u vidu revizione prigovore ovaj sud je odlučivao kao o jednoj reviziji.“, te je u nastavku obrazložio da su revizije izjavljene zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugoapelant u predmetnom postupku imao procesnu poziciju umješača u smislu člana 369. stav (1) ZPP-a, te da je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, imao interes da prvoapelant uspije sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu da su redovni sudovi detaljno obrazložili zaključak o neosnovanosti prvoapelantovog tužbenog zahtjeva, pri čemu je Vrhovni sud detaljno razmotrio kako navode o povredi odredaba parničnog postupka tako i navode o primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu u cijelosti neosnovani i da u okolnostima konkretnog slučaja takvim postupanjem Vrhovnog suda nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.
48. Dakle, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporene presude zasnivali na brojnim izvedenim dokazima, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, ZG i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci, kao konačnoj u predmetnom postupku.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku okončanom osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti prvoapelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno o djelimičnoj osnovanosti protivtužbenog zahtjeva prvotuženog, uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić