Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/20 (Javno preduzeće „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3920/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3920/20, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o.
Zavidovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 168042 20 Gž od 2. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 168042 20 Gž od 2. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 168042 19 P od 24. aprila 2020. godine.
2. Postupajući po tužbi Š.Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi utvrđenja, v.sp. 8.000,00 KM, Općinski sud je donio presudu broj 43 0 P 168042 19 P od 24. aprila 2020. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelj, na osnovu zakonitog useljenja u stan od 1998. godine i rješenja o dodjeli stana na korištenje od 9. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o dodjeli), te neprekidnog korištenja navedenog stana od 1998. godine do danas na stanu u Zenici opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, što je apelant dužan priznati i trpjeti. Presudom je dalje određeno da tužitelj na osnovu presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima uživaju nosioci stanarskog prava, te je naloženo apelantu da tužitelju nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. Također, presudom je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužitelju, kao zaposleniku pravnog prednika apelanta, dodijeljen predmetni stan, u koji je tužitelj uselio na osnovu predmetnog rješenja o dodjeli zajedno sa svojom porodicom. Dalje je navedeno da tužitelj cijelo vrijeme od useljenja pa do danas koristi predmetni stan bez prestanka sa svojom porodicom, te da je u proteklom periodu izmirivao komunalne i druge dadžbine za predmetni stan. Istaknuto je da među strankama nije bila sporna činjenica da za predmetni stan tužitelj nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Općinski sud je citirao odredbe čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima, te ukazao da se tužitelj ne može smatrati bespravno useljenim licem. Dalje je ukazano da apelant nije isticao niti je pružio bilo kakav dokaz da je zahtijevao tužiteljevo iseljenje iz predmetnog stana. Kako tužitelj u predmetnom stanu neometano stanuje još od 1998. godine, Općinski sud je ocijenio da je tužitelj neprekidnim korištenjem predmetnog stana stekao prije 6. decembra 2000. godine prava koja ima nositelj stanarskog prava, nakon čega je i dalje nastavio neometano koristiti predmetni stan. S obzirom da je tužitelj stekao status nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, zaključeno je da on ima mogućnost da predmetni stan otkupi u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj odluci broj Rev-826/05 od 28. marta 2006. godine.
4. Općinski sud je ocijenio nedokazanim u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantove navode da je predmetni stan tužitelju dodijeljen kao službeni stan. S tim u vezi, ukazao je da iz odredbi člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da je autonomno pravo davaoca stana na korištenje da proglasi stan za službeni stan, ali da to može učiniti samo na osnovu samoupravnog sporazuma ili nekog drugog općeg akta. Dalje je ukazao da je apelant, kao dokaz svojih navoda da se radi o službenom stanu, predočio predmetno rješenje o dodjeli i Pravilnik o raspodjeli stanova IK ,,Krivaja“ Zavidovići broj RS- 271/74 od 12. decembra 1974. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S tim u vezi, obrazloženo je da iz predmetnog rješenja o dodjeli uopće ne proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu, s obzirom da se u članu 1. rješenja navodi da se tužitelju dodjeljuje na korištenje jednosoban stan određene površine, ,,Lugarnica“ u ulici Goraždanska broj 85, i to do usvajanja Pravilnika o stambenim odnosima. Dalje je obrazloženo da se u obrazloženju rješenja navodi da je tužitelj dobio lugarnicu na korištenje kao službenu prostoriju, ali ovakvo „obrazloženje“ ni u kom slučaju ne može biti relevantan dokaz da se radi o službenom stanu. Općinski sud je istaknuo da je s druge strane, neosnovano i pozivanje apelanta na Pravilnik kao dokaz da se radi o službenom stanu. S tim u vezi, ukazao je da su Pravilnikom propisani uslovi i kriteriji za dodjelu stanova, postupak i način pri raspodjeli stanova, uslovi i način zamjene stanova, korištenje službenih stanova i druga pitanja u vezi sa stambenim odnosima. Dalje je ukazao da odredbe Pravilnika, od člana 50. do člana 54, ne mogu poslužiti kao dokaz da se određen konkretan stan smatra službenim, pogotovo ako se ima u vidu odredba člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da se status stana „službenim“ može utvrditi isključivo samoupravnim sporazumom odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Istaknuto je da apelant sudu nije pružio nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan poslovna zgrada, a s druge strane, iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka jasno proizilazi da se predmetna zgrada sastoji od tri stana koji imaju zasebne ulaze, iz čega jasno proizilazi zaključak da se predmetna zgrada ne može smatrati isključivo poslovnom zgradom. Općinski sud je ocijenio da su odredbe Pravilnika samo načelne prirode, a na osnovu njih apelant je svojim aktom trebao precizno navesti koji su to stanovi u kategoriji službenih i o tome dostaviti sudu dokaz, što apelant nije učinio.
5. Općinski sud je naveo da se za nepostojanja zaključenog ugovora o korištenju stana ne može tužitelj smatrati odgovornim, budući da apelant nije nikada predao predmetni stan na upravljanje bivšem SIZ-u stanovanja, tako da tužitelj nije ni mogao zaključiti ugovor o korištenju stana. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se stanarsko pravo moglo steći do 6. decembra 2000. godine, odnosno da navedeno pravo imaju samo osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava. S tim u vezi, ukazano je da apelant vjerovatno misli na okolnost da su postojeća stanarska prava prestala da važe donošenjem Zakona o prodaji stanova. Međutim, ukazano je da navedenim Zakonom nije ukinuta primjena Zakona o stambenim odnosima, pa se stanarsko pravo u današnjim uslovima stiče na način kako je to propisano navedenim Zakonom. Istaknuto je da se član 46. Zakona o prodaji stanova odnosi na osobe koje su stanarsko pravo stekle po Zakonu o stambenim odnosima i zaključile ugovore do dana stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova, te kojima je ostavljen rok od dvije godine za otkup stana, kad prestaje važiti i ugovor o korištenju stana, a navedena situacija se ne odnosi na tužitelja koji stanarsko pravo stiče po važećem Zakonu o stambenim odnosima.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 168042 20 Gž od 2. oktobra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio odredbe člana 3, člana 11. st. 1. i 2. i člana 24. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kada je zaključio da predmetno rješenje o dodjeli proizvodi pravno dejstvo i da se na osnovu njega tužitelj smatra zakonitim korisnikom predmetnog stana, iz kojeg proističu i njegova prava koja uživaju nosioci stanarskog prava. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je predmetni stan tužitelju dodijeljen kao službeni stan. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio utvrđenja i zaključke Općinskog suda, te je zaključio da je Općinski pravilno odlučio o navedenom prigovoru. Dalje je ukazano da je neophodno da upravni organ davaoca stana na korištenje donese odluku da se stan proglašava službenim da bi se neki stan smatrao službenim. Kako predmetni stan apelant nije proglasio službenim, ukazano je da je Općinski sud pravilno zaključio da apelant nije pružio nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je zgrada, u kojoj se nalazi predmetni stan, poslovna zgrada. Također je istaknuto da je apelant bio dužan dokazati da se radi o stanu iz kategorije službenih stanova odgovarajućim dokazima, u suprotnom takva tvrdnja ostaje nedokazana (član 126. ZPP-a). Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni prigovor da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 6. decembar 2000. godine, shodno odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, obrazloženo je da su odredbama navedenog člana propisani rokovi na osnovu kojih nosioci stanarskog prava, stečenog do 6. decembra 2000. godine mogu podnijeti zahtjev za kupovinu stana. Dalje je obrazloženo da zahtjev tužitelja nije usmjeren na kupovinu stana, već na utvrđenje sticanja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, kao deklaratoran zahtjev, tj. tužitelj traži utvrđenje stečenog stanarskog prava prije navedenog datuma. Stoga je zaključeno da odluka suda ima deklaratoran karakter jer samo potvrđuje već stečeno stanarsko pravo tužitelja. Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju primjenjiva stanovišta iz odluke Ustavnog suda broj AP-1255/06 od 3. aprila 2008. godine, sa skoro identičnim i činjeničnim i pravnim odnosom kakav je i predmetni, te iz odluke broj AP-663/04 od 24. oktobra 2005. godine, u kojem postupku je također rješavana slična činjenična i pravna situacija.
8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da se predmetni stan nalazi u lugarnici kao službenoj zgradi i predstavlja službeni stan iz člana 4. Zakona o stambenim odnosima. Smatra da je predmetnim rješenjem o dodjeli i Pravilnikom dokazao navedene tvrdnje. S tim u vezi, ukazuje da je u obrazloženju predmetnog rješenja o dodjeli navedeno da je tužitelj dobio lugarnicu na korištenje kao službenu prostoriju dok je na određenom radnom mjestu. Dalje ukazuje da je u članu 50. Pravilnika navedeno da se svi stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama smatraju službenim stanom, a predmetni stan se nalazi u zgradi lugarnice za smještaj lugara. Apelant smatra da je stav Kantonalnog suda u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda broj AP-1912/08, te se poziva i na odluku AP-5086/18. Također ističe da okolnost da tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju stana potvrda da se radi o službenom stanu što je tužitelju bilo poznato od početka. Osim toga, apelant smatra i da su protekli svi zakonski rokovi kako za sticanje stanarskog prava tako i za pokretanje sudskog postupka za sticanje stanarskog prava nakon 6. decembra 2000. godine, kao i rokovi za otkup stana. Slijedom svega navedenog, apelant smatra da se pogrešnim presuđivanjem redovnih sudova dovodi u neravnopravan položaj u postupcima pred sudom, te da su osporene presude proizvoljne i ne zasnivaju se na stvarnim činjenicama niti relevantnim zakonskim odredbama.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant kao javna ustanova u istom statusu kao i nosilac javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-314/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je Općinski sud pravilno primijenio odredbe člana 3, člana 11. st. 1. i 2. i člana 24. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kada je zaključio da predmetno rješenje o dodjeli proizvodi pravno dejstvo i da se na osnovu njega tužitelj smatra zakonitim korisnikom predmetnog stana, iz kojeg proističu i njegova prava koja uživaju nosioci stanarskog prava. Pri tome, Kantonalni sud je detaljno analizirao apelantov prigovor da se radi o službenom stanu i da stoga tužitelj nije mogao steći stanarsko pravo na njemu, te ukazao da apelant nije dokazao da je određenim aktom proglasio predmetni stan kao službeni, niti je dokazao da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan poslovna zgrada. Kantonalni sud je dao razloge zašto se predmetno rješenje o dodjeli i Pravilnik nisu mogli prihvatiti kao dokazi da je predmetni stan službeni, a dati razlozi se ne čine proizvoljnim. Nadalje, Kantonalni sud je detaljno analizirao i apelantove prigovore usmjerene na pitanje podnošenje tužbe radi sticanja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, te dao obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao o predmetima sličnog činjeničnog i pravnog stanja, pa je u Odluci broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine istakao da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da davalac stana na korištenje mora posebnim aktom, odnosno odlukom službeni stan proglasiti za službeni stan, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav status (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine, tačka 28, objavljena na www.ustavnisud.ba). Navedeni stav Ustavni sud je zadržao i u kasnijim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-503/21 od 7. aprila 2021. godine, tačka 9, i AP-198/14 od 20. aprila 2016. godine, tačka 4, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 305/11 od 17. jula 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP-1912/08 i AP-5086/18, Ustavni sud zapaža da iz navedenih Odluka proizilazi da se radi o drugačijem činjeničnom stanju, tj. da je u postupcima koji su bili predmet navedenih odluka redovni sudovi utvrdili da se radilo o stanovima koji spadaju u kategoriju namjenskih stanova.
14. Nadalje, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tužiteljem, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić