Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/22 (R.R.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-303/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-303/22, rješavajući apelaciju R. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032945 21 Gž od 5. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 22. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032945 21 Gž od 5. travnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženik (Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine) vrati iznos od 200,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obvezan da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je ovlašteni referent tuženika prilikom otvaranja apelantove pošiljke uočio da se uz određene dokumente, u koverti nalaze i dvije novčanice od 100,00 KM, o čemu je informirao drugog referenta i neposredno nadređenog. Neposredno nadređeni je dao nalog da se o ovim činjenicama sačini službena zabilješka i novac putem poštanskog operatora vrati apelantu. Dalje je utvrđeno da je na dan zaprimanja apelantove pošljke održana sjednica tuženika, da je predsjednik tuženika o predmetnoj pošiljci informirao članove tuženika, nakon čega je, na prijedlog predsjednika tuženika apelantov dopis sa svim pratećim dokumentima i novcem dostavljen tužiteljstvu sa prijedlogom da poduzme sve potrebne mjere iz svoje nadležnosti. Također, utvrđeno je da se apelant istog dan obratio tuženiku sa navodom da je označeni novac poslan greškom. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje (koje se u sporu male vrijednosti ne može pobijati prizivom) Sud BiH je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da među strankama nije postojao pravni odnos, koji bi opravdao prelazak dijela imovine apelanta u imovinu tuženog. Sud BiH je istakao da je tuženik bio svjestan da ta imovina i ne može preći u njegovu imovinu, te je izrazio sumnju da se može raditi o kaznenom djelu (mito, korupcija). Stoga, kako je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo zakonito, Sud BiH je istakao da će se postojanje obveze vraćanja i tko je dužan da to učini, znati tek po okončanju postupka pred tužiteljstvom. Sud BiH je istakao da je odlučna činjenica da apelantova imovina nije prešla, niti je mogla preći u imovinu tuženika, te se ne nalazi u njegovom posjedu. Samim time istakao je da se nisu ostvarili zakonski uvjeti (sukladno članku 210. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)) za obavezivanje tuženika da apelantu (po osnovu stjecanja bez osnova) vrati novčani iznos. Nadalje, Sud BiH je istakao da je tuženik u odgovoru na tužbu zahtijevao naknadu troškova spora, te je opredijelio troškove na ime sastava odgovora na tužbu. U svezi s tim, istakao je da je neutemeljen apelantov prigovor kojim je ukazivao da je zahtjev za naknadu svih troškova morao opredijeliti u jedinstvenom troškovniku, tim prije što tuženik nije ni pristupio na ročište za glavnu raspravu. Sud BiH je ukazao da prema odredbi članka 333. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o naknadi troškova odlučuje Sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja (stavak 1.). Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem Sud treba odlučiti (stavak 2.). Imajući u vidu navedene odredbe, Sud BiH je istakao da ako je stranka u tužbi, odgovoru na tužbu ili nekom kasnijem pismenu popisala trošak, ne može se uzeti da nije zatražila naknadu troškova, te taj popis treba razmotriti i o njemu odlučiti. Samo u slučaju da stranka propusti staviti zahtjev za naknadu troškova postupka do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju s troškovima, to pravo stranka ne može više ostvariti, pa niti u zasebnoj parnici.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je koverta nije bila namijenjena predsjedniku tuženika, koji je neovlašteno promijenio odluku pisarne tuženika, iako je bio nenadležan za promjenu takve odluke. Apelant smatra da je prelazak imovine na tuženika konstatiran kad su dvije novčanice primljene u pisarnici tuženika i da je zakonski zastupnik tuženika sa imovinom raspolagao. Apelant, nadalje, ističe da su je prilikom dosude troškova postupka sud bio pristran, jer je dosudio troškove, iako tuženik nije postavio određen zahtjev najkasnije do završetka raspravljanja, što je uobičajeno na kraju ročišta glavne rasprave podnošenjem troškovnika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/22 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio