Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/22 (M.A.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-332/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Miodrag Simović i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-332/22, rješavajući apelaciju M. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. A.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 39 0 P 060062 21 Gž od 1. studenog 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Arif Mularifović odvjetnik iz Tešnja, podnio je 27. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 060062 21 Gž od 1. studenog 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je tužitelj (E.Ć.), kao posjednik i vlasnik povlasne nekretnine, putem dosjelosti stekao pravo služnosti pješačke staze preko dijela određene nekretnine apelanta, kao poslužne nekretnine, prikazano na vještaku geodetske struke koja je sastavni dio presude, te je naloženo apelantu da trpi da se na temelju prvostupanjske presude u zemljišnoj knjizi uknjiži stvarna služnost staze na teret poslužne parcele i da se apelant suzdrži od onemogućavanja tužitelja u izvršavanju te služnosti.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je zadatak vještaka geodetske struke bio da u zemljišnoknjižnom i grafičkom smislu identificira i prikaže nekretnine, dok se sud prilikom uviđaja uvjerio o izgledu imovine i sporne staze. Dalje je naveo da iz iskaza tužitelja i svjedoka S.K., V.H. i H.I., proizlazi da je prednik tužitelja (S.K.) najkasnije 1998. godine, stekao posjed stana i sporne staze na način što je stan renovirao (što podrazumijeva dovođenje građevinskog materijala i strojeva i pristup stanu), te je stan iznajmljivao. Tužitelj je ugradio klimu i prebojio fasadu za što je također koristio pristup preko apelantove nekretnine, pri čemu drugi pristup nije pokazan (od strane apelanta). Prvostupanjski sud je istakao da apelant u odgovoru na tužbu nije tvrdio da je branio pristup tužitelju, niti zahtijevao sudsku zaštitu ili izvodio samopomoć, a iskazi svjedoka koje je preložio apelant neodređeni su glede načina i vremena zabrane korištenja. Pri tomu istakao je da postavljanje betonskih vaza nema karakter zabrane sprječavanja pristupa već njegovo otežavanje, a korištenje drugog prilaza preko istog poslužnog dobra ne znači prekid ili odricanje od dosjelosti.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke na koje parnične stranke nisu imale primjedbi, kao i kad je na temelju svih predloženih svjedoka, kao i iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke pravilno usvojio postavljeni tuženi zahtjev. Naime, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelj na temelju dosjelosti stekao služnost puta prelazeći preko parcele apelanta i prednika apelanta, do svojih nekretnina, pješice i to neprekidno više od 20 godina, u koji rok se ima uračunati i vrijeme njegovih pravnih prednika (tužba podnesena 2020. godine). Stoga, istakao je da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama članka 205. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) za ustanovljavanje služnosti s obzirom da se stvarna služnost na osnovu dosjelosti osniva na osnovu zakona. Pri tomu, istakao je da apelant kao vlasnik poslužite nekretnine ima pravo na novčanu naknadu iz članka 205. stavak 4 ZSP, koju naknadu iz članka 220. ZSP apelant u toku prvostepenog postupka nije ni tražio, ali takav zahtjev može istaknuti i u posebnoj parnici. Također, istakao je da apelant nije postavio zahtjev za ukidanje služnosti zbog postojanja, prikladne veze nekretnine tužitelja sa javnim putom, niti da su ispunjeni uvjeti za njeno ukidanje, kako je to propisano odredbama članka 270. i članka 274. ZSP. Pored toga istakao je da da služnost prolaza tužitelj nije stekao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je da nastupao prekid posjeda prava stvarne služnosti u većim vremenskim intervalima o čemu se sudovi nisu izjasnili. Osim toga, apelant ističe da je ukazivao da je etažiranje nekretnine tužitelja izvršeno bez apelantove suglasnosti 2018. godine, te je sporno može li se steći pravo stvarne služnosti u korist stana kao povlasne nekretnine koji je kao posebna etažna jedinica egzistira dvije godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/22 (M.A.) | Sudska praksa | Aktio