Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3949/20 (Euro Line d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Propisano zakonom
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3949/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3949/20, rješavajući apelaciju Euro Line d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Euro Line d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Euro Line d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. augusta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 09934918 Pž od 25. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „MERKUR“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 23. marta 2022. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio predmetnu tužbu 30. augusta 2012. godine.

6. Tuženi je u odgovoru na tužbu postavio protivtužbeni zahtjev koji je uredio podneskom od 21. decembra 2015. godine i konačno opredijelio podneskom od 15. marta 2016. godine.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv tuženog „radi raskida ugovora“ i po protivtužbi tuženog protiv apelanta „radi raskida ugovora, predaje u posjed i naknade štete“, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu izda ovlaštenje sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine, precizno navedenom u izreci presude, a da će u protivnom navedeno ovlaštenje zamijeniti predmetna presuda, te da se obaveže tuženi da apelantu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM i da mu naknadi štetu u iznosu od 2.000.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na navedene novčane iznose počev od 21. februara 2007. godine kao dana nastanka štete (stav I). Također je utvrđen raskid Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine, Ugovora o adaptaciji i zajedničkoj prodaji u RK „Centar“ i Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine, te Aneksa 1 uz Ugovor od 29. aprila 2003. godine; obavezan je tuženi da apelantu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. februara 2007. godine; obavezan je tuženi da apelantu na ime štete - izgubljene dobiti isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. augusta 2012. godine; odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga sa troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama od tuženog, tuženom preda u posjed poslovne prostorije u objektu RK Centar Banjaluka uz istovremeno ispunjenje (član 286. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO – pravo retencije) međusobnih obaveza određenih presudom; te je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen se kao neosnovan preostali dio apelantovog eventualnog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav II). Navedenom presudom odbačena je protivtužba u dijelu u kojem je tuženi tražio da se utvrdi da je raskinut Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom I od 24. decembra 2003. godine; obavezan je apelant da tuženom preda u posjed i raspolaganje slobodne od lica i stvari poslovne prostorije RK „Centar“ u Banjaluci i da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorištenjem predmetnog objekta u utuženom periodu isplati iznos od 3.585.044,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženi tražio da se obaveže apelant da mu isplati iznos od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 63.515,43 KM, te je odbijen kao neosnovan preostali dio g protivtužbenog zahtjeva tuženog koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav III).

8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine kojim su se sporazumjeli da radi ostvarivanja ciljeva od zajedničkog interesa i uz zajednički rizik dugoročno ujedine sredstva. Tuženi je u zajednički posao uložio poslovni centar RK Centar sa dijelom pripadajućeg zemljišta, dok je apelant uložio novčana sredstva za rekonstrukciju i sanaciju poslovnog centra, pribavljanje „UTU-a“, urbanističke saglasnosti i građevinskih dozvola, izvođenje građevinskih i zanatskih radova na rekonstrukciji i adaptaciji objekta i prostora, projektiranje, nabavku i ugradnju interijera, organizaciju poslovanja u poslovnom centru, nabavke i promet robama i uslugama, održavanja poslovnog centra, ličnih primanja zaposlenih radnika, te vođenje knjigovodstva. Parnične stranke su ugovorile i da će se raspodjela dobiti vršiti u omjeru od po 50% (član 12.), da je ugovor zaključen na 20 godina i da svaka strana može da odustane od ugovora na način propisan članom 14. S obzirom na sadržaj, Okružni privredni sud je pravno kvalifikovao predmetni ugovor kao ugovor o ortakluku, koji je regulisan paragrafima 1175. do 1216. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koji propis se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, te je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba OGZ koje regulišu ugovor o ortakluku. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je nesporno utvrđeno da je 12. juna 2003. godine zapisnički izvršena primopredaja objekta RK „Centar“ i da je apelant pistupio realizaciji ugovora ali da za predmetni objekat nikada nije pribavljena upotrebna dozvola, te da iz nalaza i mišljenja vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta proizlazi da zbog radova koji su izvedeni, a zahtijevaju dopunu odobrenja za građenje, predmetni objekat nije mogao biti tehnički primljen. Naveo je da je tuženi, sa druge strane, vodio postupke da se poništi Ugovor od 29. aprila 2003. godine, koji su okončani Presudom Vrhovnog suda od 30. aprila 2009. godine na način da je tužbeni zahtjev tuženog odbijen kao neosnovan. Okružni privredni sud je naveo da je u konačnici apelant 16. jula 2012. godine pismeno izjavio tuženom da raskida ugovor navodeći da je tuženi isključivo odgovoran zbog odlaganja početka rada poslovnog prostora RK Centar, te je od tuženog potraživao isplatu izvršenih ulaganja od 1.668.851,33 KM sa ugovorenom štetom od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete, odnosno od izvršenog tehničkog prijema objekta 2006. godine. S obzirom da se tuženi nije protivio raskidu ugovora, Okružni privredni sud je utvrdio da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom 1 od 27. decembra 2003. godine raskinut sa 16. julom 2012. godine. Okružni privredni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu izda ovlaštenjem sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine jer to predstavlja radnju u cilju ispunjenja predmetnog ugovora. Nadalje je naveo da je apelant primarnim tužbenim zahtjevom tražio i da se obaveže tuženi da mu na ime dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te zaključio da je taj zahtjev neosnovan jer predmetnim ugovorom nije definirana visina ortačkog uloga, niti je postignut dogovor oko vraćanja osnivačkog uloga. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim primarni tužbeni zahtjev kojim je apelant od tuženog tražio naknadu štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom jer je predmetnim ugovorom navedeni novčani iznos ugovoren kao naknada štete u slučaju raskida ugovora od strane tuženog (a predmetni ugovor je raskinuo apelant), kao i iz razloga što je unaprijed izvršeno ugovaranje iznosa buduće štete za slučaj raskida ugovora suprotno načelu iz člana 13. ZOO koje propisuje da je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

9. Okružni privredni sud je nadalje, vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosio na raskid međusobnih ugovora te isplatu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta i na naknadu štete - izgubljene dobiti, ukazao na sadržaj odredbe člana 132. stav 2. ZOO, te je dosudio apelantu iznos od 1.325.446,67 KM, koliko iznosi vrijednost njegovih ulaganja u predmetni objekat prema nalazu i mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je apelant tokom postupka tehničkog prijema objekta i dobivanja upotrebne dozvole iskazao volju da ugovor održi na snazi, dok je tuženi već 2004. godine izjavio da odustaje od ugovora (što nije prihvaćeno jer raskid ne može nastupiti dok se ne izvrše međusobna sravnjenja izvršnih ulaganja i naknade štete), pokrenuo je postupak za poništenje ugovora, te je svojim radnjama onemogućavao tehnički prijem objekta, a nije iskazao namjeru da izvrši legalizaciju viška radova koje je izveo apelant, iako je prema mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta apsurdno te radove uklanjati. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je tuženi kriv za raskid ugovora i da apelant, shodno odredbi člana 132. stav 1. ZOO, ima pravo na naknadu štete. S tim u vezi je istakao da apelant ima pravo na izgubljenu zaradu po osnovu izdavanja u zakup poslovnih prostora u predmetnom objektu od 21. juna 2006. do 16. jula 2012. godine, kao dana raskida ugovora kada je apelant bio dužan predati predmetne poslovne prostorije tuženom, te da od „tog momenta [apelant] ne može od tuženog potraživati naknadu štete, jer je njegova obaveza bila da poslovni objekat preda tuženom u posjed“. Stoga je Okružni privredni sud po tom osnovu dosudio apelantu iznos od 2.183.053,99 KM koji, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, predstavlja 50% dobiti od izdavanja u zakup predmetnog objekta jer je predmetnim ugovorom regulirano da će parnične stranke dijeliti dobit u omjeru od po 50%. Kako se apelant nalazi u posjedu RK Centar, Okružni privredni sud je istakao da ne može tužbenim zahtjevom zahtijevati da mu se naloži predaja u posjed nepokretnosti, zbog čega je odbijen taj dio eventualnog tužbenog zahtjeva. Također je naglasio da su u konkretnom slučaju obje ugovorne strane dužne ispuniti novčane obaveze prema drugoj ugovornoj strani po različitim osnovima, pa je isključena primjena retencije, jer se vraćanje datog vrši istovremeno. S obzirom da o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora teče parnica, Okružni privredni sud je odbacio protivtužbu u tom dijelu primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 3. ZPP. Nadalje, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor raskinut i da se predmetni objekat nalazi u apelantovom posjedu, Okružni privredni sud je obavezao apelanta da tuženom predmetni objekat preda u posjed, na osnovu odredbe člana 132. stav 3. ZOO. Okružni privredni sud je ukazao da tuženi, shodno odredbi člana 132. stav 1. ZOO, ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine od momenta raskida predmetnog ugovora, „jer je radnjama, tj. propustom [apelanta] da predmetni poslovni prostor preda u posjed tuženom onemogućio tuženog da ostvaruje dobit od izdavanja poslovnog objekta u posjed“. Stoga je sud po tom osnovu dosudio tuženom iznos od 3.585.044,76 KM, koji iznos po nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke predstavlja “procjenu dobiti koju bi tuženi-protivtužilac ostvario izdavanjem predmetnih poslovnih prostorija u zakup u vremenskom periodu od raskida ugovora, tj. od 16.07.2012. godine do 31.03.2017. godine“. U konačnici, Okružni privredni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražena naknada štete u iznosu od 2.000.000,00 KM, neosnovan iz istih razloga iz kojih je neosnovan tužbeni zahtjev istog sadržaja.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 09934918 Pž od 25. marta 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačeno je rješenje o troškovima postupka iz stava III prvostepene presude na način da je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 41.509,43 KM, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari u pobijanom odbijajućem dijelu po tužbi i usvajajućem dijelu po protivtužbi. Također je odbijena kao neosnovana žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu po tužbi i odbijajućem dijelu po protivtužbi, u dijelu kojim je protivtužba odbačena i u pogledu odluke o troškovima postupka, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je podržao pravni stav prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog primarnog tužbenog zahtjeva u pogledu izdavanja ovlaštenja sa sadržajem ranije punomoći, tim prije što je tuženi tu punomoć otkazao 23. februara 2004. godine. Ocijenio je neosnovanim apelantove žalbene navode o nemogućnosti jednostranog raskida ugovora, te se s tim u vezi pozvao na odredbe člana 132. ZOO. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog udjela isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio taj dio tužbenog zahtjeva, te ukazao da je o tužbenom zahtjevu na ime izvršenih ulaganja, troškova čuvanja objekta i naknadi štete-izgubljene dobiti odlučeno u okviru postavljenih eventualnih zahtjeva u stavu II izreke prvostepene presude. Pored toga, Viši privredni sud je istakao da je isplata iz člana 4. Aneksa 1 predmetnog ugovora predviđena u slučaju raskida ugovora od strane tuženog, a ugovor je u konkretnom slučaju otkazao apelant. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog, kojima je tražena isplata indirektne štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka kojima se osporava ocjena dokaza, obrazloženje i primjena materijalnog prava prvostepenog suda. Viši privredni sud je ukazao da su kontradiktorni apelantovi žalbeni navodi da je predmetni ugovor raskinut sa danom presuđenja, odnosno da ugovor o ortakluku nije raskinut i da je apelant prioritetno postavio zahtjev za ispunjenje obaveze tuženog iz ugovora, s obzirom da je apelant u dopisu od 16. jula 2012. godine izričito naveo da raskida Ugovor od 29. aprila 2003. godine. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju „da ima pravo na izgubljenu dobit ne samo do 31.07.2012. godine, veći za dalje ugovoreno vrijeme trajanja ugovora“, te je istakao da je predmetni „ugovor prestao raskidom ugovora od strane [apelanta], čemu se tuženi nije protivio, pa se međusobni odnos ugovornih strana rješava primjenom paragrafa 1212. OGZ, koji treba interpretirati uporedo sa paragrafom 830. OGZ i odredbom člana 132. ZOO“. Pored toga, viši privredni sud je naglasio da je predmetni ugovor bio zaključen na period od 20 godina, „pa se eventualna izgubljena dobit u budućem periodu ne bi mogla smatrati dospjelom“. Nadalje je Viši privredni sud podržao stanovište prvostepenog suda u dijelu odluke u kojem je odbačen protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se utvrdi da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine raskinut, te je istakao da je identičan zahtjev u predmetnom parničnom postupku postavio i apelant i ukazao da je zabrana dvostruke litispendencije propisana odredbom člana „609. ZPP“. U konačnici, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti koje su istaknute u žalbi, te da je prvostepeni sud za svoju odluku iznio uvjerljive razloge koje prihvata.

12. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 19. augusta 2019. godine izvršena je ispravka prvostepene presude od 31. maja 2018. godine na način da je u izreci presude u stavu III. tački 3 umjesto iznosa od 3.585.044,76 KM naveden iznos od 3.167.019,98 KM, te je ista izmijena učinjena i u relevantnom dijelu obrazloženja te presude.

13. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 19 Pž od 27. januara 2020. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepeno rješenje je potvrđeno, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev 2 od 28. augusta 2020. godine odbijena je revizija tuženog izjavljena protiv drugostepenog rješenja, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. augusta 2020. godine djelimično su usvojene revizije parničnih stranaka i drugostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i apelant obavezan da tuženom na ime izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizije parničnih stranaka su odbijene.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije u cijelosti pravilna i zakonita. Vrhovni sud je, suprotno nižestepenim sudovima, pravno kvalifikovao predmetni ugovor kao ugovor o zajedničkom ulaganju i poslovnoj saradnji. Nadalje je podržao zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor raskinut i istakao da su nižestepeni sudovi za takav zaključak dali valjane razloge. Također je podržao zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti primarnog tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da mu izda ovlaštenje sa sadržajem ranije punomoći od 22. januara 2004. godine uslijed utvrđenja raskida predmetnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom na utvrđenje raskida predmetnog ugovora, pravilan stav nižestepenih sudova o odbijanju primarnog tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 2.000.000,00 KM, te stav o odbijanju identičnog protivtužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da, iako odredba člana 132. stav 2. ZOO nije imperativnog karaktera pa su stranke ovlaštene ugovoriti međusobna prava i obaveze za slučaj raskida ugovora drugačije, to ovlaštenje im ne daje pravo ugovaranja koje bi bilo protivno principima obligacionog prava (član 13. ZOO), pa stoga ni pravo na ugovaranje naknade buduće štete u unaprijed određenom iznosu. Vrhovni sud je nadalje podržao stav nižestepenih sudova, da je tuženi kriv za raskid predmetnog ugovora, kao i razloge koje su za takav stav dali, te je slijedom navedenog zaključio da apelant „ima pravo na izgubljenu zaradu (izgubljenu zakupninu) od 21.06.2006. godine do dana raskida ugovora,odnosno do 16.07.2012. godine kada je [apelant] raskinuo ugovor i bio je dužan tuženom predati poslovne prostorije“. Stoga je podržao stav nižestepenih sudova da apelantu po tom osnovu pripada iznos od 2.183.053,99 KM, kao 50% iznosa ukupne dobiti (4.366.107,90 KM) prema nalazu i mišljenu vještaka, s obzirom da je predmetnim ugovorom određeno da će parnične stranke dijeliti dobit u iznosu od po 50%. Pri tome je obrazloženo da apelantu, suprotno njegovim revizionim navodima „naknada štete ne pripada za daljnji period na koji je bio zaključen ugovor, kod toga da je na temeljuu izjave [apelanta] dana 16.07.2012. godine ugovor raskinut i od tada nije bio na snazi“. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje o žalbenim navodima kojim su parnične stranke osporavale odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja predmetnog objekta isplati iznos od 1.684.129,40 KM. Također je istakao da drugostepena presuda ne sadrži razloge o činjenicama koje su relevantne za odluku o protivtužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu na ime izgubljene zakupnine za utuženi period. Stoga je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu u navedenom dijelu, primjenom odredaba čl. 231. u vezi sa čl. 209. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da su osporene odluke proizvoljne u dijelu odluke o eventualnom tužbenom zahtjevu kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za period nakon raskida predmetnog ugovora i ističe da mu pripada pravo na naknadu izgubljene dobiti i za period nakon raskida predmetnog ugovora, do kada je ugovor trebao biti na snazi (20 godina), te da to proizlazi i iz odredaba čl. 154, 155, 185, 186, 189. i 190. ZOO. S tim u vezi apelant se pozvao i na presudu Vrhovnog suda broj 306/05 od 13. jula 2007. godine. Apelant takođe navodi da je proizvoljan, i suprotan odredbama čl. 10. do 18. i čl. 132. do

137. ZOO, stav redovnih sudova da je predmetni ugovor raskinut 16. jula 2012. godine, te smatra da je predmetni ugovor raskinut tek donošenjem prvostepene presude u osporenom postupku. S tim u vezi ističe da je predmetni ugovor mogao biti raskinut samo uz saglasnost obje ugovorne strane, a ne jednostrano, te da je dopis koji je uputio tuženom 16. jula 2012. godine predstavljao ponudu za raskid ugovora, uz ispunjenje kumulativnih uslova da tuženi isplati apelantu naknadu na ime ulaganja u predmetni objekat i da mu plati ugovorenu štetu, koje tuženi nije ispunio. Apelant nadalje navodi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je ugovaranje osiguranja ispunjenja ugovora u vidu štete u iznosu od 2.000.000,00 KM protivno odredbi člana 13. ZOO. U konačnici, apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je zahtijevao naknadu štete u iznosu od 20.000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

19. Tuženi je naveo da su redovni sudovi dali jasno činjenično i pravno obrazloženje spornog pravnog odnosa parničnih stranaka, te pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava donijeli zakonite i pravilne presude u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

21. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

I - NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Kad dospeva obaveza naknade Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.

II - OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

[…] Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

22. Austrijski građanski zakonik Preuzeto sa:

https://advokat-rnjavorac.com/zakoni/AUSTRIJSKI_GRADANSKI_ZAKONIK.pdf Član 830.

Svaki dionik ima pravo iskati, da se polože računi, i podijeli dohodak. Redovito može i zahtijevali da se ukine zajednica; ali ne u nevrijeme, ili na štetu ostalih. Zato mora on pristati na odgađanje primjereno okolnostima, i koje se lako ne može izbjeći.

Član 1212.

Ako vrijeme, kroz koje ortakluk ima trajati, nije bilo izrijekom ustanovljeno, niti se može ustanoviti iz naravi posla; svaki ortak može otkazati pogodbu kadgod hoće; samo da to ne učini lukavstvom ili u nevrijeme (paragraf 830).

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2020. godine a apelacija je podnesena 3. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje.

32. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom parničnom postupku, u dijelu koji je meritorno okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. augusta 2020. godine, u konačnici, utvrđen raskid Ugovora od 29. aprila 2003. godine i Aneksa 1 uz Ugovor i djelimično usvojen apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je od tuženog tražio naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu naknadi štetu u iznosu od 2.000.000,00 KM, kako je stipulirano predmetnim ugovorom. Naime, redovni sudovi su, u pogledu apelantovog potraživanja ugovorene naknade štete u iznosu od 2.000.000,00 KM, zauzeli uniforman pravni stav da je ugovoranje buduće štete protivno članu 13. ZOO, u kojem stavu Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi apelantu dosudili iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade izgubljene dobiti. Naime, redovni sudovi su saglasno utvrdili da je apelant dopisom upućenom tuženom 16. jula 2012. godine raskinuo predmetni ugovor od 29. aprila 2003. godine i Aneks 1 uz Ugovor, s obzirom da se tuženi nije protivio raskidu, te da s obzirom da je za raskid kriv tuženi, apelant, shodno odredbi člana 132. stav 1. ZOO, ima pravo na naknadu 50% iznosa izgubljene dobiti koju bi ugovorne strane ostvarile izdavanjem u zakup poslovnih prostorija u predmetnom objektu, za period do raskida predmetnog ugovora (16. jul 2012. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome istakli da apelant nema pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period nakon raskida predmetnog ugovora. Naime, Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, obrazložio je takav pravni stav činjenicom da predmetni ugovor nakon raskida više nije bio na snazi i da je apelant danom raskida ugovora bio dužan vratiti tuženom u posjed predmetni objekat, što nije učinio, koje obrazloženje, suprotno apelantovim navodima, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. S tim u vezi, u pogledu apelantovog pozivanja na presudu Vrhovnog suda broj 306/05 od 13. jula 2007. godine, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio navedenu presudu u prilogu apelacije, pa se, stoga, Ustavni sud ne može očitovati o tim apelantovim navodima.

33. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao jasne i zadovoljavajuće razloge za zaključak da apelant nema pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period nakon raskida predmetnog ugovora uslijed činjenice da je propustio da po raskidu predmetnog ugovora vrati predmetni objekat u posjed tuženom. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38; Stojanović i Jusufović protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. decembra 2021. godine, aplikacije broj 11207/20 i 23081/20, tačka 7).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem apelantove tužbe 30. augusta 2012. godine i da je okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 28. augusta 2020. godine. Stoga će Ustavni sud u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od osam godina.

Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

36. S obzirom na veći broj tužbenih (primarnih i eventualnih) i protivtužbenih zahtjeva, veliki broj materijalnih dokaza i saslušanih svjedoka, građevinskog i ekonomskog vještačenja i dopune vještačenja, te činjenična i pravna pitanja koje je trebalo riješiti u predmetnoj parnici, Ustavni sud smatra da se radi o složenom postupku.

37. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud donio osporenu odluku pet godina i devet mjeseci nakon podnošenja predmetne tužbe, dok je Viši privredni sud odluku po žalbama parničnih stranaka donio 10 mjeseci nakon donošenja prvostepene presude. U konačnici, Vrhovni sud je odluku po revizijama izjavljenim protiv drugostepene presude donio godinu dana i pet mjeseci nakon donošenja drugostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, generalno gledajući, postupak pred prvostepenim sudom traje duže s obzirom na to da se u prvostepenom postupku izvode dokazi i utvrđuje činjenični supstrat koji predstavlja osnov za donošenje odluke o meritumu spora, dok postupci pred višim sudskim instancama, po prirodi odlučivanja o pravnim lijekovima, traju kraće (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4571/19 od 21. aprila 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom parničnom postupku apelant postavio veći broj tužbenih zahtjeva, primarnih i eventualnih, kao i da je tuženi postavio više protivtužbenih zahtjeva, koje je u toku postupka mijenjao (tuženi je konačno opredijelio protivtužbene zahtjeve podneskom od 15. marta 2016. godine). Ustavni sud također zapaža da je u predmetnom postupku provedeno građevinsko i ekonomsko vještačenje sa dopunom vještačenja, da je saslušan veći broj svjedoka i da je proveden veliki broj materijalnih dokaza. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je tuženi koristio raspoložive pravne lijekove (žalbu i reviziju) protiv odluke-rješenja o ispravci presude. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda, korištenje raspoloživih procesnih mehanizama od strane stranaka u postupku, uključujući i korištenje svih ili većine pravnih lijekova, predstavlja objektivne okolnosti koje utiču na dužinu trajanja određenog postupka koje se, kao takve, ne mogu staviti na teret državi (vidi Evropski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 82; Cesarini protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, st. 19-20; O'Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. juna 2016. godine, stav 92; Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 787/19 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud u radu prvostepenog suda ne zapaža periode pasivnosti, niti je apelant na njih ukazao, kao ni da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je prvostepeni sud namjerno odugovlačio postupak na apelantovu štetu. Ustavni sud, sa druge strane, primjećuje da su Viši privredni i Vrhovni sud odluke po žalbi, odnosno reviziji donijeli u relativno kratkom roku. Stoga, Ustavni sud, sagledavajući predmetni parnični postupak u cijelini (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03), smatra da ukupna dužina trajanja predmetnog postupka, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, nije suprotna standardu suđenje u razumnom roku.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

40. Vezano za apelantove tvrdnje o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k) odnosno članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također neosnovani.

41. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, a protiv drugostepene presude reviziju, te da su Kantonalni i Vrhovni sud razmatrali te pravne lijekove i donijeli osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti korištenih pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nema pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period nakon raskida predmetnog ugovora uslijed činjenice da je propustio da po raskidu predmetnog ugovora vrati predmetni objekat u posjed tuženom. U tim razlozima, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnov da Ustavni sud navedeni zaključak u pogledu primjene materijalnog prava zamijeni svojim.

43. Također, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku s obzirom da se radi o složenom postupku, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant tvrdnju o povredi tog prava zasniva na istim navodima kao i za povredu prava na pravično suđenje, a Ustavni je te na vode odbio kao neosnovane.

45. Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao na raspolaganju i koristio zakonom propisane pravne lijekove, koje su redovni sudovi meritorno razmotrili.

46. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3949/20 (Euro Line d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio