Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-296/22 (I. B.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-296/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-296/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Bašić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 094728 21 Gž od 4. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 094728 21 Gž od 4. novembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev apelanta da se ukine pravo služnosti kolskog prolaza, prevoza i prelaza pješice preko parcele apelanta (pobliže označene izrekom prvostepene presude) (u daljnjem tekstu: poslužno dobro) ustanovljeno u korist parcela tuženog E.H. (pobliže označenih izrekom prvostepene presude) (u daljnjem tekstu: povlasno dobro) i da se naloži zemljišno-knjižnom uredu da se upisano pravo služnosti briše iz zemljišnih knjiga (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev apelanta da sud obaveže tuženog da mu plaća godišnju naknadu za korišćenje navedene služnosti u iznosu od 4.000,00 KM godišnje (stav II izreke prvostepene presude, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav III izreke prvostepene presude).

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom, po prijedlogu parničnih stranaka, izvršen uvid u materijalne dokaze (zemljišnoknjižni izvadak, popisni list, presudu Općinskog suda u Bugojnu od 4. oktobra 2017. godine, fotografije, urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje za povlasnu parcelu te druge materijalne dokaze), kao i da je u tom predmetu izvršeno vještačenje po vještaku geodetske struke, izvršen uvid u nalaz navedenog vještaka i saslušani svjedoci E.H. i H.F., kao i parnične stranke. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 198. stav (1) Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je služnost ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari, koje ovlašćuje svoga nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga u pogledu nje nešto propuštati. Nadalje, da su odredbama člana 274. Zakona propisani razlozi za prestanak stvarne služnosti i to ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, pod uslovom da vlasnik povlasne nekretnine tri godine kontinuirano nije vršio to pravo, ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina, ako vlasnik povlasne nekretnine ne vrši to pravo 10 godina. U vezi s tim, u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je najprije naveo da su nesporne činjenice da je pravo služnosti ustanovljeno presudom prvostepenog suda od 4. oktobra 2017. godine (jer je utvrđeno da prednica tuženog nije imala drugi pristupni put do svojih parcela) i da je pravo služnosti upisano u zemljišnoj knjizi. Takođe, da apelant nije dokazao da tuženi ne koristi pristupni put (naprotiv, da on i njegovi prednici kontinuirano koriste poslužnu nekretninu za pristup svojim nekretninama), a da apelant na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da je ispunjena ni jedna pretpostavka za prestanak prava služnosti propisana naprijed citiranim odredbama Zakona. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, u odnosu na odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant, na kojem je bio teret dokaza u smislu odredbi člana 7. stav (1) i člana 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na okolnost visine naknade nije predlagao dokaze. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredbi člana 126. navedenog zakona, ovaj tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da drugostepeni sud nije dao obrazloženje za njegove navode da „građevinska dozvola nije jedini dokaz zbog kojeg se traži ukidanje služnosti“, te da taj sud nije obrazložio ni odluku prvostepenog suda o eventualnom tužbenom zahtjevu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i ZPP, dao jasne razloge za svoj zaključak da apelant nije dokazao da je ispunjena ni jedna pretpostavka za prestanak prava služnosti propisana citiranim odredbama Zakona, kao i da apelant, na kojem je u konkretnom slučaju bio teret dokaza, nije predlagao dokaze na okolnost visine naknade u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev (zbog čega je isti odbijen kao neosnovan), a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-296/22 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio