Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-581/21 (S. A.)
Odluka donesena 24. 03. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-581/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-581/21, rješavajući zahtjev Sabahudina Ahatovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sabahudina Ahatovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Ahatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 299084 20 Gž 2 od 6. januara 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenja za sporove male vrijednosti Ilidža (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 299084 20 Mal 3 od 21. septembra 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 3. marta 2021. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 17. marta 2022. godine podnio zahtjev za privremenu mjeru, kojom je tražio da Ustavni sud obustavi postupak po rješenju o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 898079 21 Kom od 15. septembra 2021. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen na ponovni postupak, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 Mal 299084 20 Mal 3 od 21. septembra 2020. godine kojom je apelant obavezan da tužitelju JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, Odjel za pravne poslove Grude (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog Muhidina Ahatovića (apelantovog oca), koji je u toku postupka preminuo, tako da je Općinski sud nakon uređenog tužbenog zahtjeva nastavio postupak protiv apelanta, kao nasljednika. Općinski sud je citirao odredbe člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, člana 143. Zakona o nasljeđivanju Bosne i Hercegovine i čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna pasivna legitimacija, budući da je apelant izjavio da označeni tuženi u tužbi nije njegov otac te da on nije jedini nasljednik. Zaključeno je da nije osnovan navedeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, obrazloženo je da je tačno da je tužitelj u tužbi tuženog označio kao Muhidim Ahatović, te da je tokom postupka uočio da je načinjena štamparska greška i sudu upućivao podneske u kojima je tuženi označen kao Muhidin Ahatović, što sud cijeni kao ispravku navoda iz tužbe. Nadalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da on nije jedini nasljednik iza umrlog oca i da postoji testamentarna nasljednica Maksuma Ahatović, budući da je iz rješenja o nasljeđivanju od 5. decembra 2014. godine vidljivo da je apelant proglašen zakonskim nasljednikom, te naslijedio određene nekretnine i novčana potraživanja kod banke. Općinski sud je naveo da su stranke bile u obligacionom odnosu i da je korištenjem usluga tužitelja Muhidin Ahatović neplaćanjem računa za određeni period stvorio dug koji nije plaćen. Dalje je ukazano da je odluku u odnosu na apelanta donesena u skladu sa članom 143. Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi, obrazloženo je da je prema rješenje o nasljeđivanju kao nasljednik proglašen apelant te da, u smislu člana 143. Zakona o nasljeđivanju, lice koje prihvati nasljedničkom izjavom naslijeđe ostavioca, smatra se da prihvata i njegove dugove do visine naslijeđene imovine. Istaknuto je da apelant tokom postupka nije osporavao postojanje duga niti njegovu visinu tako da je Općinski sud sa sigurnošću mogao zaključiti da dug u određenom iznosu jeste dug koji ne prelazi vrijednost naslijeđene imovine. Pri tome, Općinski sud je odbio kao paušalno iznesene i ničim dokazane u smislu čl. 123. i 7. ZPP apelantove prigovore koji se odnose na osporavanje potpisa na ugovoru, računa te činjenice da je njegov otac bio neuračunljiva osoba i da nije mogao potpisati ugovor.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 299084 20 Gž 2 od 6. januara 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. S tim u vezi, ukazano je da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje je ocijenjeno da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je apelant dužan isplatiti dug svog prednika (u presudi pogrešno napisano „tužitelja“), koji je bio u obligaciono-pravnom odnosu sa tužiteljem, iz kojeg je nastao dug u određenom iznosu. Također je ukazano da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je apelant pasivno legitimisan za isplatu duga jer je na osnovu predmetnog rješenja o nasljeđivanju naslijedio nekretnine i novčana sredstva, pa je predmetni dug dužan isplatiti u skladu sa članom 143. Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je naveo i da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao navode iz odgovora na tužbu da njegov pravni prednik nije potpisao ugovor na osnovu kojeg je nastao dug, te je sud pravilnom primjenom čl. 123. i 7. ZPP-a odbio apelantove prigovore i apelanta obavezao na isplatu duga.
7. Postupajući po prijedlogu tužitelja, kao tražitelja izvršenja, protiv apelanta, kao izvršenika, radi izvršenja presude Općinskog suda od 21. septembra 2020. godine, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 898079 21 Kom od 15. septembra 2021. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
8. Općinski sud je rješenjem od 23. februara 2022. godine odbio apelantovog prigovor protiv rješenja o izvršenju i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor. Apelant navodi da je podnio žalbu protiv navedenog rješenja i da je postupak po žalbi u toku.
9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava, te kršenju prava na suđenje u razumnom roku i načela nepristrasnosti suda. S tim u vezi, apelant ističe da je sud vodio postupak pet i po godina nakon smrti njegovog oca, umjesto da ga prekine u smislu člana 378. stav 1. ZPP-a.
10. U zahtjevu za privremenu mjeru, apelant navodi da je Općinski sud i nakon donošenja osporene odluke nastavio sa kršenjem njegovog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, ponavlja navode iz apelacije i ukazuje na odluke donesene u izvršnom postupku, te tvrdi da mu sud „prijeti“ prinudnom naplatom i traži kamate za 11 godina.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
13. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi obustavio postupak po rješenju o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 898079 21 Kom od 15. septembra 2021. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pokrenut na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 21. septembra 2020. godine. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja na osnovu izvršne isprave povodom koje je doneseno rješenje o izvršenju od strane redovnog suda, mora sadržavati razloge i argumente iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava i obustavi izvršenje (vidi npr, Ustavni sud, Odluke o privremenoj mjeri br. AP-2794/20 od 24. septembra 2020. godine, tačka 11, AP-1762/18 od 10. aprila 2018. godine, tačka 10, i AP-3078/17 od 27. septembra 2017. godine, tačka 13, dostupne na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud zapaža da apelant u zahtjevu ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, te ističe da bi provođenje predmetnog izvršenja za posljedicu imalo nastavak kršenja njegovog prava na pravično suđenje i umanjenje njegove imovine. Iz navedenog slijedi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava, dakle za meritum apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu naprijed navedenih stavova, u ovoj fazi postupka ne može razmatrati navode apelanta vezane za osnovanost izvršenja jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić