Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-577/22 (A.S.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-577/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-577/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. S.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 075730 21 Kž od 2. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 075730 21 Kž od 2. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 075730 17 K od 17. maja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelantu je izrečena sudska opomena zbog krivičnog djela Laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze oštećenog (A.S.), te svjedoka očevidaca (K. S., S. S., A. S., L. S. i E. K.) i iskaze svjedoka po čuvenju (E. M. i A. S.), izveo pravilan zaključak da je apelant u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu, napao oštećenog tako što ga je jednom udario pesnicom u lice, nanijevši mu na taj način laku tjelesnu ozljedu, a kako je to utvrđeno i provedenim vještačenjem po vještaku medicinske struke, te je objektivizirano medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog. Nadalje, da prvostepeni sud nije prihvatio navode apelanta i svjedoka R. S. (otac apelanta) da je predmetnu ozljedu oštećenom nanio R. S., jer su isti subjektivno motivisani s ciljem omogućavanja apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost ili da mu se omogući bolji procesni položaj u ovom predmetu. Naime, oni su i u suprotnosti sa iskazima oštećenog i svjedoka K. S., S. S., A. S., koji ni u jednom dijelu ne navode da su R. S. ili drugi akteri kritičnog događaja (osim apelanta) zadali bilo kakav udarac oštećenom. Također, da su navedeni iskazi apelanta i R. S. u suprotnosti i sa iskazom L. S. (supruga apelanta), koja je u svom iskazi navela da je (samo) apelant imao kontakt rukom sa licem oštećenog, ali ne i da je oštećenom u glavu zadao udarac R. S. ili neko drugi, ali i sa iskazom E. K., koji je naveo da je vidio kako je apelant udario oštećenog u lice, te da je potpuno siguran da ova ozljeda nije nastala na bilo koji drugi način. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud zaključio da je neosnovan prigovor odbrane da se u radnjama apelanta ostvaruju elementi nužne odbrane, jer iz utvrđenog činjenično stanja proizilazi da oštećeni prethodno nije ni na koji način doprinio objektivnoj ugroženosti fizičkog integriteta apelanta, tj. ozbiljnog napada, kao primarnog uslova za postojanje nužne odbrane, nije bilo niti je isti eventualno predstojao. Također, da iz iskaza svjedoka L. S. proizilazi da je ista pokušavala (vukući za tijelo apelanta) da spriječi da se obračuna sa članovima porodice oštećenog, govoreći mu da ide u kuću, što dalje ukazuje da je imao realnu mogućnsot da izbjegne incidentnu sitaciju sa oštećenim, ali da je to odbio, iskazujući namjeru da se s njim, po svaku cijenu, fizički obračuna. S tim u vezi je stav Kantonalnog suda da je prvostepeni suda pravilno cijenio da se radnje apelanta ne mogu pravno ocijeniti kao nužna odbrana, pa su žalbeni navodi branioca u tom dijelu neosnovani. Kantonalni sud dalje ukazuje da su neosnovani žalbeni prigovori branioca da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer službenici policije nisu sačinili zapisnik o obezbjeđenju lica mjesta, zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju niti skicu lica mjesta, pa da se iskazima gore navedenih svjedoka ne može pokloniti vjera. Naime, prvostepeni sud je razlozima pobijanog rješenja pravilno našao da nijedna odredba Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) ne predviđa obavezu da iskazi svjedoka, da bi bili vjerodostojni i kao takvi prihvaćeni od strane suda za potrebe utvrđenja neke činjenice, moraju biti potkrijepljeni materijalnim dokazima, jer dokazna sredstva nisu međusobno rangirana po bilo kom osnovu, kao i iz razloga što je članom 16. ZKP FBiH, propisano pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji, a nakon što je pravilno utvrdio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (da je porodični čovjek, te otac dvoje maloljetne djece, da prethodno nije bio osuđivan, da je krivično djelo počinio u stanju ljutnje uzrokovane činjenicom da je u kritičnom događaju, ali i prije i poslije toga, u prisutnosti svog oca, majke i supruge trpio uvrede i psovke od strane oštećenog kao i da oštećeni kritične zgode nije zadobio ozbiljnije tjelesne ozljede niti je njegovo zdravstveno stanje teže ili ozbiljnije narušeno), pravilno ocijenio da izricanje sudske opomene u smislu odredbe člana 60. stav 1. i člana 61. stav 1. KZ FBiH, kao blažim oblikom mjere upozorenja, može dovoljno uticati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela i tako u cijelosti ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija propisana zakonom, zbog čega je žalba branioca apelanta zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji neosnovana.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze, te da nisu dovoljno decidirano obrazložili dokaze optužbe i dokaze odbrane, a potom izvršili komparaciju istih u činjeničnoj i međusobno uslovljenoj povezanosti. S tim u vezi smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer činjenice koje mu idu na štetu nisu utvrđene sa potpunom sigurnošću, a one koje mu idu u korist, makar bile samo vjerovatne, nisu ni cijenjene.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na efikasan pravni lijek, odnosno kršenja zabrane diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze svjedoka, pojedinačno, te u međusobnoj vezi sa materijalnim dokazima optužnice – vještačenjem po vještaku medicinske struke i medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog, pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić