Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-342/22 (A. G. i drugi)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinska dozvola
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-342/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-342/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Azra Gvozden i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Azra Gvozden, Ibrahim Sinanović, Nudžeim Gvozden i Amer Gvozden protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 011782 21 Uvp 2 od 15. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Gvozden, Ibrahim Sinanović, Nudžeim Gvozden i Amer Gvozden (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 011782 21 Uvp 2 od 15. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za privredu, urbanizam i prostorno planiranje Općine Kiseljak (u daljnjem tekstu: Služba) od 15. januara 2018. godine izmijenjeno je rješenje navedenog organa od 19. avgusta 2010. godine o odobrenju za gradnju stambeno-poslovnog objekta dato M.J. kao investitoru u mjestu Draževići, na zemljištu pobliže označenom predmetnim rješenjem, shodno uslovima sadržanim u tehničkoj dokumentaciji i u izmijenjenoj urbanističkoj saglasnosti prema rješenju istog organa od 30. novembra 2016. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Službe od 15. januara 2018. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova Srednjebosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 13. marta 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 011782 18 U od 17. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena radi poništenja rješenja Ministarstva od 13. marta 2018. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2018. godine, taj sud je Presudom broj 06 0 U 011782 21 Uvp 2 od 15. novembra 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da im nije omogućeno učešće u predmetnom postupku jer iz obrazloženja rješenja Ministarstva, ali i iz stanja u spisu predmeta, proizlazi da apelantima jeste pružena mogućnost da učestvuju u postupku i da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima za koje smatraju da su važne za donošenje rješenja o zahtjevu M.J. kao investitora za izmjenu rješenja o odobrenju za gradnju od 19. avgusta 2010. godine. Naime, iz spisa konkretnog predmeta (a apelanti to i ne osporavaju), proizlazi da je punomoćnik apelanata pristupio po pozivu prvostepenog organa radi davanja izjašnjenja na raspravi od 7. novembra 2017. godine, te da je on tada izjavio da se ne može izjasniti o izmjeni odobrenja za gradnju bez konsultacija sa vještacima geodetske i građevinske struke (pa je tražio uvid i fotokopiranje dokumentacije iz spisa predmeta i ponovno zakazivanje termina za izjašnjenje). Nadalje, da je novi termin za davanje izjašnjenja zakazan za 28. novembar 2017. godine, kada je punomoćnik apelanata zatražio fotokopiranje dijela projektne dokumentacije i ponovno ostavljanje dužeg roka za dostavu pismenog izjašnjenja, te da je i ta dokumentacija punomoćniku apelanata uručena 15. decembra 2017. godine (kada je on preuzeo obavezu da će pismeno izjašnjenje dostaviti u što kraćem roku). Konačno, da, kako punomoćnik apelanata ni u roku od mjesec dana nije dostavio nikakvo izjašnjenje, to je prvostepeni organ 15. januara 2018. godine donio prvostepeno rješenje (kojim je izmijenjeno prvobitno rješenje o odobrenju investitoru za gradnju stambeno-poslovnog objekta na istoj zemljišnoj parceli uz izmijenjene uslove sadržane u tehničkoj dokumentaciji i izmijenjenoj urbanističkoj saglasnosti). Dakle, pravilno je prvostepeni sud izveo zaključak da apelantima jeste omogućeno da se izjasne o svim relevantnim činjenicama jer lokacija, gabariti i ostali tehnički uslovi stambeno-poslovnog objekta (koji je predmet izdavanja odobrenja za gradnju prema prvostepenom rješenju) čine dovoljno podataka i činjenica da se apelanti mogu o tome izjasniti uz konsultacije sa vještacima geodetske ili građevinske struke i bez njihovog neposrednog izlaska na predmetnu lokaciju. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je u postupku pred prvostepenim sudom, taj sud na traženje apelanata 4. septembra 2018. godine održao usmenu javnu raspravu na koju su pristupili apelanti Azra Gvozden i Nudžeim Gvozden, dok ostali apelanti, koji su bili uredno obaviješteni, nisu pristupili zakazanoj usmenoj raspravi, pa je u njihovom odsustvu, shodno odredbama člana 31. Zakona o pravnim sporovima, održana javna rasprava. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je uz predmetni zahtjev investitora za izdavanje izmijenjenog odobrenja za gradnju bilo dostavljeno sve što je propisano odredbama člana 35. stav (2) Zakona o gradnji Srednjebosanskog kantona, te da je predmetni zahtjev podnesen na način kako je to propisano odredbama člana 43. st. (1) i (2) istog zakona. Prema tome, kako se objekat ima graditi na istoj katastarskoj čestici, prema prvobitnoj urbanističkoj saglasnosti i prvobitnom odobrenju za gradnju (prema novoj mikrolokaciji i novim dimenzijama objekta na osnovu pravosnažnog rješenja o izmijenjenoj urbanističkoj saglasnosti), pravilno je prvostepeni sud zaključio da se ne može uvažiti navod apelanata da je predmet prvostepenog rješenja potpuno novi objekat pa da se, zbog toga, radi o bespravnoj izgradnji od strane investitora. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da se radi o bespravnoj izgradnji od strane investitora, te da Kantonalni sud nije uzeo u obzir prednje navode apelanata. Takođe smatraju da im nije omogućeno učešće u predmetnom postupku, odnosno da isti nije vođen shodno relevantnim propisima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prav.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2018. godine, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić