Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-330/22 (Općina Domaljevac-Šamac)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-330/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-330/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Općina Domaljevac-Šamac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Domaljevac-Šamac protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 048277 20 Rsž od 25. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Domaljevac-Šamac (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Orašje, podnijela je 26. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 048277 20 Rev od 7. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 048277 20 Rsž od 25. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Rs 048277 18 Rs od 5. decembra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1100/20 od 22. aprila 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 048277 20 Rev od 7. decembra 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocu (M.D.), na ime razlike neisplaćenih plata za određene mjesece (precizirane izrekom prvostepene presude), isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže označeno izrekom prvostepene presude), te da za tužioca uplati pripadajuće doprinose Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je pravilno prvostepeni sud odlučio o prigovoru nedopuštenosti, odnosno prekluzije tužbe, jer je apelantkinja tokom postupka isticala neblagovremenost tužbe, pa je pravilna ocjena da je takav prigovor neosnovan. Naime, kao što je pravilno zaključio prvostepeni sud, tužilac je u konkretnom slučaju potraživao isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa pa je slijedom toga imao pravo da, shodno odredbama člana 114. Zakona o radu, traži i direktnu zaštitu svog povrijeđenog prava podnošenjem tužbe sudu i bez prethodnog obraćanja apelantkinji kao svom poslodavcu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantkinji na ime isplate razlike neisplaćenih plata za utuženi vremenski period. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz platnih listi, koje je apelantkinja izdala za tužioca, proizlazi da je u rubrici „plata po osnovu rada-broj sati za svaki mjesec“ u okviru navedenog utuženog perioda, tužiocu utvrđen neopravdan izostanak kao i preventivna suspenzija, sve u određenoj satnici trajanja. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja, osim paušalnim navodima, nije na nedvosmislen i definitivno pouzdan način eventualno dokazala počinjenje odgovarajuće povrede radne obaveze od strane tužioca, što bi predstavljalo validan osnov za moguće određeno umanjenje plate tužiocu za utuženi period ili dio utuženog perioda. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilna ocjena prvostepenog suda da nije jasno i pouzdano utvrđen razlog i trajanje neopravdanog izostanka zaposlenika apelantkinje, tužioca, evidentiranog u platnim listama u navedenim mjesecima u okviru konkretnog utuženog perioda, jer, dakle nije bio proveden propisani disciplinski postupak protiv tužioca koji, je zapravo, morao prethoditi donošenju pravilne i zakonite odluke, pa bi samo takva odluka predstavljala validan osnov za eventualno umanjenje plata tužiocu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da takav zaključak (da takva odluka od strane apelantkinje nije bila donesena) proizlazi i iz rješenja Komisije državne službe za žalbe od 16. februara 2018. godine (kojim je usvojena žalba tužioca i poništena apelantkinjina odluka u umanjenu plate, pa je utvrđeno da uopšte nije proveden disciplinski postupak protiv tužioca). Dakle, pravilan je zaključak prvostepenog suda da izneseni podaci u konačnici ukazuju na nepouzdano utvrđenje da postoji naznačen i neopravdan izostanak i preventivna suspenzija na strani tužioca, kao i paušalno postupanje apelantkinje prilikom načina obračuna plate i isplate neto plate u korist tužioca. Konačno, Kantonalni sud je naveo da, kako je usvojen dio tužbenog zahtjeva vezan za traženu isplatu razlike neisplaćenih plata za utuženi period u korist tužioca, kako je tužilac konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio od apelantkinje i uplatu pripadajućih doprinosa na navedene iznose razlike neisplaćenih plata, to je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelantkinja dužna da izvrši i uplatu pripadajućih doprinosa na ime utvrđenog iznosa razlike neisplaćenih plata.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu pravilno odlučili o prigovoru nedopuštenosti, odnosno prekluzije tužbe. Nadalje ističe da je predmetni tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan jer apelantkinja „nije dokazala povredu radne obaveze, ali je dokazala izostanke s posla“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić