Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4464/20 (Ž. J.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4464/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4464/20, rješavajući apelaciju Željka Jakšića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Jakšića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 K 034782 20 Kž 4 od 13. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Jakšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 9. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 034782 20 Kž 4 od 13. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 034782 20 K 4 od 20. maja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Ustavni sud je 15. februara 2022. godine dostavio apelantu odgovore Okružnog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva, na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je optužnicom od 6. marta 2014. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela prevare u službi iz člana 349 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

6. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 034782 14 K od 16. maja 2016. godine apelant je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo prevare u službi iz člana 349 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, pa je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 KM. Istom je presudom od apelanta oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.775,00 KM.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 034782 16 Kž od 19. januara 2017. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 16. maja 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da su protiv prvostepene presude žalbu podnijeli apelant i Tužilaštvo. Apelant je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Tužilaštvo je žalbu podnijelo zbog odluke o kazni i odluke o troškovima krivičnog postupka. Okružni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, našao da su tokom postupka pred Osnovnim sudom počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, kako u pogledu nerazumljivosti i protivrječnosti izreke presude i obrazloženja tako i u pogledu nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, te nezakonitosti pojedinih dokaza na kojima je pobijana presuda zasnovana. Takođe, navedeno je da je, s obzirom na to da je utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je apelant u žalbi osnovano ukazao, sud u tom pogledu žalbu uvažio, pri čemu se nije upuštao u ostale apelantove žalbene prigovore, niti u osnovanost žalbe Tužilaštva, koja se odnosila samo na odluku o kazni i odluku o troškovima postupka, pa je postala bespredmetna zbog ukidanja prvostepene presude.

8. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 034782 17 K 2 od 13. aprila 2018. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo prevare u službi. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da, slijedeći upute Okružnog suda, nije prihvatio kao zakonite dokaze Tužilaštva (naredbe sudije za prethodni postupak Osnovnog suda kojim se naređuje firmi Mtel da dostavi listing odlaznih i dolaznih poziva za apelanta i druga lica označena u presudi s obzirom na to da je utvrđeno da su te naredbe izdate suprotno odredbi iz člana 137 ZKPRS, budući da u njihovom obrazloženju nisu dati razlozi iz kojih proizlaze osnovi sumnje, te šta se želi dokazati, pa se takvim postupanjem krše apelantova prava propisana članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda). Nadalje, ukazano je da je nakon ukidanja ranije prvostepene presude Tužilaštvo podneskom od 14. februara 2018. godine izmijenilo činjenični opis krivičnog djela iz optužnice od 6. marta 2014. godine.

9. U vezi s tim, Osnovni sud je, slijedeći odredbu člana 291 ZKPRS, našao da bi se radilo o povredi načela zabrane reformatio in peius kada bi se u činjenični opis djela u novoj prvostepenoj presudi unijela, na primjer, okolnost da je „rješenjima direktorice R. R. broj 01-583/12 u odjelu broj 15, broj 01-865/12 od 10. 05. 2012. godine u odjelu broj 37 i broj 01-1369/12 od 26. 06. 2012. godine u odjelu broj 60“ koju nije sadržavao činjenični opis djela sadržan u izreci ranije prvostepene presude, usljed čega bi iz novih činjenica i okolnosti proizlazila obilježja ovog krivičnog djela koja ranije nisu postojala i čiji je izostanak nužno morao dovesti do oslobađajuće presude. Takođe, sud je naveo da u predloženoj izmjeni optužnice dodati opis radnje izvršenja („dostavio šefu tehničke pripreme u SG Gorica koji ih je pregledao i dostavio računovodstvu ŠG Gorica, da bi na osnovu tih falsificiranih šihtarica ovlaštena lica zaposlena u računovodstvu bila dovedena u zabludu da su na poslovima doznake bili angažirani M. J. i S. P. iako oni na tim poslovima doznake bili angažirani, nakon čega su ta ovlaštena lica na osnovu tih falsificiranih šihtarica sačinila isplatne liste i na osnovu njih“) zbog zabrane reformatio in peius ne može biti uzet u obzir prilikom donošenja odluke o krivnji jer se njime apelanta, nakon ukidanja presude po njegovoj žalbi, dovodi u teži položaj od onog u kojem je bio prije podnošenja žalbe po prvobitnoj potvrđenoj optužnici. Teži položaj se ogleda u činjenici da je dodata radnja izvršenja djela i uzročno-posljedična veza koja ranije nije postojala, kao i bitno obilježje djela – dovođenje u zabludu ovlašćenog lica. Sud je zaključio da bi, s obzirom na to da je u ponovljenom postupku Tužilaštvo predložilo izmjenu optužnice tako što je u činjeničnom opisu krivičnog djela dodalo i njegova zakonska obilježja koja u ranijoj optužnici nisu postojala, čiji je nedostatak bio i osnovni razlog ukidanja ranije donesene presude, prihvaćanje izmijenjene optužnice predstavljalo povredu načela zabrane reformatio in peius. S obzirom na navedeno, imajući u vidu zakonsku dispoziciju krivičnog djela prevare u službi, te njegov činjenični opis iz potvrđene optužnice, sud je, smatrajući da se u apelantovim radnjama, onako kako su opisane u potvrđenoj optužnici, nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prevare u službi, oslobodio apelanta optužbe.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 K 034782 18 Kž 2 od 11. aprila 2019. godine uvažena je žalba Tužilaštva, ukinuta je presuda Osnovnog suda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo žalbu podnijelo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužilaštvo je u žalbi, između ostalog, ukazalo da nije tačan navod iz prvostepene presude da je ranija presuda ukinuta po apelantovoj žalbi, a da nije bilo žalbe Tužilaštva, navodeći da je žalba Tužilaštva podnesena. Takođe, navedeno je da izmjenom, odnosno preciziranjem optužnice apelant nije na bilo koji način doveden u teži položaj. Žalbom Tužilaštva je ukazano na povredu odredbe iz člana 294 stav 2 ZKPRS po kojoj sud nije vezan za prijedlog Tužilaštva u pogledu pravne ocjene krivičnog djela, tvrdeći da su u činjeničnom opisu radnje opisani svi bitni elementi i krivičnog djela falsifikovanja isprave, zbog čega nije mogla biti donesena oslobađajuća presuda.

11. Razmatrajući ove žalbene navode, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud potpuno zanemario i povrijedio odredbu člana 294 stav 1 i stav 2 ZKPRS u kojoj je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj ili na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (stav 1), dok se u stavu 2 propisuje da sud nije vezan za pravnu ocjenu djela koja je postavljena u optužnici. Suprotno ovoj odredbi, prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije odlučio o izmijenjenoj optužnici na glavnom pretresu, već po ranijoj optužnici. Tužilaštvo ima pravo izmijeniti optužnicu u smislu člana 290 ZKPRS ako izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Okružni sud je bio stava da se prvostepeni sud nepotrebno bavio pitanjem vezanim za povredu načela zabrane reformatio in peius zbog toga što to načelo obavezuje samo sud (a ne i Tužilaštvo) da ne smije izmijeniti presudu na štetu optuženog ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog. Ovo pravilo važi za sva eventualna nova suđenja u istoj krivičnoj stvari, a iz stanja spisa se vidi da je prethodna prvostepena presuda ukinuta po žalbi odbrane zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, ali da je postojala i žalba Tužilaštva, koja je postala bespredmetna jer se odnosila samo na odluku o kazni i troškovima krivičnog postupka. Okružni sud je bio stava da se zbog toga ne može raditi o povredi zabrane navedenog načela. Ovo iz razloga što je nesporan stav sudske prakse i pravne teorije da izmjena optužnice postoji kada između prvobitnog opisa djela i opisa u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnom događaju, a jedino ukoliko bi se optuženom stavilo na teret prilikom izmjene još neko krivično djelo, van osnovnog događaja, radilo bi se o proširenju optužnice, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 034782 19 K 3 od 25. oktobra 2019. godine odbijena je optužba kojom je apelant optužen da je počinio produženo krivično djelo prevare u službi. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 6. marta 2014. godine optužilo apelanta zbog produženog krivičnog djela prevare u službi. Sud je ukazao da je uvidom u spis utvrdio da je apelant optužen zbog navedenog krivičnog djela, izvršenog u periodu od aprila do oktobra 2012. godine, za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Ukazano je da se, prema odredbi člana 95 stav 1 tačka 5 KZRS, krivično gonjenje ne može preduzeti kad protekne pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine (relativna zastarjelost krivičnog gonjenja). S obzirom na to da je predmetno krivično djelo počinjeno u vremenu od aprila do oktobra 2012. godine, a relativna zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila u oktobru 2017. godine (protekom vremena od pet godina od dana kada je krivično djelo počinjeno), utvrđeno je da je prestalo ovlašćenje nadležnog organa da pokrene krivični postupak zbog proteka zakonom određenog perioda.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 K 034782 19 Kž 3 od 6. februara 2020. godine uvažena je žalba Tužilaštva, presuda Osnovnog suda od 25. oktobra 2019. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na novo suđenje. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je Tužilaštvo pravilno u žalbi ukazalo da je osporena presuda zasnovana na bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka jer je prvostepeni sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu u ovoj krivičnoj stvari – da je nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud relativnu zastarjelost cijenio od vremena izvršenja krivičnog djela (oktobar 2012. godine), ne vodeći računa o odredbi člana 96 stav 5 KZRS u kojoj je propisano da se zastarjelost prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi otkrivanja i gonjenja počinioca zbog počinjenog krivičnog djela. Okružni sud je, analizirajući relevantne radnje u ovom postupku, utvrdio da sve radnje preduzete u ovom postupku, od podizanja optužnice (uz sve odluke donesene tokom postupka) do objavljivanja osporene presude – 25. oktobra 2019. godine, predstavljaju radnje gonjenja počinioca krivičnog djela, kojima se prekida rok zastare, a krivično gonjenje počinje iznova. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da otkloni bitnu povredu na koju je ukazao, te potom izvede dokaze koji su već izvođeni na glavnim pretresima, a po potrebi i nove dokaze ukoliko se za njima ukaže potreba, te donese pravilnu i zakonitu odluku.

Osporene odluke

14. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 034782 20 K 4 od 20. maja 2020. godine apelant je proglašen krivim što je kao odgovorno lice, u namjeri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, u više navrata podnošenjem lažnih evidencija tzv. šihtarica doveo u zabludu ovlašćeno lice da izvrši nezakonitu isplatu, čime je počinio produženo krivično djelo prevare u službi iz člana 349 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, pa je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 KM, koju je obavezan platiti u roku od 60 dana, po pravosnažnosti presude i koja će u slučaju nenaplativosti biti zamijenjena kaznom zatvora, računajući svakih započetih 100,00 KM novčane kazne za jedan dan zatvora. Istom je presudom od apelanta oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.775,00 KM kojom će obešteti Šumsko gazdinstvo ,,Gorica“ iz Šipova, koje je oštećeno izvršenjem krivičnog djela.

15. U obrazloženju presude je navedeno da je „Tužilaštvo u završnoj riječi ostalo kod podignute i kasnije precizirane optužnice“. Dalje, navedeno je da su tokom postupka izvedeni dokazi Tužilaštva i odbrane, označeni na stranici 3 presude koji su cijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Na osnovu takve ocjene, sud je utvrdio da je apelant kao diplomirani inženjer šumarstva, zaposlen u ŠG „Gorica” iz Šipova, raspoređen na poslove doznake u odjelima tog gazdinstva u 2012. godini, rješenjima direktorice R. R. Nakon obavljenih radova, apelant je sačinio i potpisao lažne evidencije broja ostvarenih radnih sati – šihtarice u kojima je neistinito naveo da su na poslovima radila i lica koja nisu radila (u obrazloženju detaljno opisano za koja lica i koje periode), da bi te falsifikovane ,šihtarice apelant dostavio šefu tehničke pripreme u ŠG „Gorica“ koji ih je pregledao i dostavio računovodstvu ,,ŠG Gorica“. Na osnovu tih falsifikovanih šihtarica ovlašćena lica zaposlena u računovodstvu su bila dovedena u zabludu da su na poslovima doznake bili angažovani S. P. i M. J., iako oni na tim poslovima nisu bili angažovani, usljed čega su ta ovlašćena lica sačinila isplatne liste i neosnovano i nezakonito isplatila ukupno 2.775. KM na žiro račun lica označenih u obrazloženju presude. Navedeno je takođe da je na osnovu materijalnih dokaza koje je izvelo Tužilaštvo sud utvrdio da je u ŠG ,,Gorici“ bila dugogodišnja praksa da na poslove doznake odlazi inženjer i dva radnika, dok je trećeg radnika dopisivao inženjer u šihtaricu, koju je zatim predavao u tehničku službu, pa je tim licima isplaćivana naknada, koju su onda podizali i predavali inženjerima. Te je činjenice potvrdio svjedok S. P. koji je izjavio da je dao broj svog žiro računa apelantu i nekoliko puta podizao novac sa računa i predavao ga optuženom. Dalje, iz materijalnih dokaza – šihtarica utvrđeno je da su tokom 2012. godine S. P. i M. J. vođeni u šihtaricama kao pomoćni radnici koji su radili u aprilu, maju, junu, julu, avgustu i septembru. Međutim, ta lica (što proizlazi iz njihovih iskaza) nisu radila, a u šihtarici su za navedene mjesece vođeni kao pomoćni radnici, te im je isplaćivana i odgovarajuća novčana naknada. Ukazano je da takav način rada nije propisan nijednim aktom preduzeća, kao i da niko od rukovodećih radnika preduzeća nije sprječavao takvu praksu. Cijeneći izvedene dokaze i imajući u vidu zakonsku dispoziciju krivičnog djela prevare u službi, sud je smatrao da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prevare u službi.

16. Presudom Okružnog suda broj 75 0 K 034782 20 Kž 4 od 13. oktobra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva i potvrđena je presuda Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine.

17. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede odredaba Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o odštetnom zahtjevu. Apelant je u žalbi, između ostalog, istakao da je izmjenom optužnice od Tužilaštva iz 2018. godine doveden u nepovoljniji položaj, čime je povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius, što čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, usljed čega je povrijeđen i Krivični zakon, te dovedena u sumnju i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud u ponovnom postupku proveo dokaze na način kako je to naloženo u posljednjem rješenju kojim je ukinuta prvostepena presuda, izložen je sadržaj provedenih dokaza, koji su potom analizirani i ocijenjeni zasebno, te u uzajamnoj povezanosti. Pri utvrđivanju odlučnih činjenica protivrječni dokazi su takođe dovođeni u međusobnu vezu, pri čemu je pravilno ocijenjena njihova vjerodostojnost, te su navedeni razlozi zbog kojih se pojedine činjenice uzimaju kao utvrđene ili neutvrđene, posebno kada su u pitanju odlučne činjenice, odnosno činjenice koje se odnose na bitne elemente krivičnog djela, kao i one činjenice na osnovu kojih je utvrđeno postojanje apelantove krivične odgovornosti. S obzirom na navedeno, odnosno da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a ni povrede Krivičnog zakona na koje je apelant ukazao u žalbi, te kako žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, sud je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1 i 2, te člana 8 stav 1 Evropske konvencije.

20. Apelant je prvenstveno ukazao da je predmetni postupak trajao preko sedam godina, što predstavlja nerazumno dugo trajanje postupka, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

21. Dalje, naveo je da u aktu broj T13 0 KTPO 0019419 13 od 14. februara 2018. godine, kojim je izmijenilo činjenični opis krivičnog djela iz optužnice od 6. marta 2014. godine, Tužilaštvo nije preciziralo radi li se o novoj optužnici ili o izmjeni optužnice. Ukazao je da o razlozima zbog kojih nije mogla biti izmijenjena obrazloženo u presudi Osnovnog suda od 13. aprila 2018. godine, te da je, ukoliko se radi o novoj optužnici, ona nezakonita usljed zastare. Smatra da je prema načelu in dubio pro reo ova činjenica zbog neodređenosti Tužilaštva trebala ići u apelantovu korist.

22. Apelant je naveo da je sudiji koji je postupao u prethodnom postupku (u svojstvu sudije za prethodni postupak izdao naredbe firmi Mtel za dostavljanje liste poziva, za te je naredbe tokom postupka utvrđeno da su izdate suprotno odredbi člana 137 ZKPRS i dokazi prikupljeni na osnovu tih naredbi nisu korišćeni tokom postupka) Draženu Vulinu svjedokinja R. R. tetka. Ta je svjedokinja u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela bila direktor u ŠG ,,Gorica“ iz Šipova, to jeste ovlašćeno lice koje zastupa oštećeno preduzeće, pa je apelant smatrao da se sudija Vulin, s obzirom na te rodbinske veze, trebao izuzeti. Dalje, ukazao je da je sudija Vulin koji je postupao u prethodnom postupku imenovan za predsjednika Osnovnog suda, o čemu je apelant dobio saznanja nakon što je donesena osuđujuća presuda Okružnog suda od 13. oktobra 2020. godine. Apelant je ukazao da je ta presuda donesena na sjednici vijeća, te da apelant nije bio obaviješten da će se održati. Apelant smatra da činjenica da je sudija u prethodnom postupku postao predsjednik Osnovnog suda dovodi do sumnje u pristrasnost suda kod donesene presude od 20. maja 2020. godine, što dovodi do kršenja čina 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 37 tačke g) ZKPRS.

23. Apelant je takođe naveo da je Osnovni sud, na osnovu istih dokaza i utvrđenih činjenica i pred istim sudijom donio i oslobađajuću i okrivljujuću presudu (presuda od 13. aprila 2018. godine je oslobađajuća, dok je presuda od 20. maja 2020. godine okrivljujuća). U vezi s tim, naveo je da ZKPRS u članu 3 stav 2 propisuje da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakona sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Ukazao je da je Okružni sud u rješenju od 19. januara 2017. godine činjenice obrazložio na način koji ide u apelantovu korist, dok su u presudi od 13. oktobra 2020. godine te iste činjenice obrazložene na apelantovu štetu. Pozivajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, smatra da mu je takvim obrazlaganjem činjenica povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Takođe, u kontekstu navedenog, smatra da je usljed ovakvog tumačenja činjenica povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u predmetu cijenio sve navode iz podnesenih žalbi i dao svoje obrazloženje o njima, te poštovao sva prava koja su apelantu garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

25. Osnovni sud je naveo da su svi apelantovi navodi netačni i neistiniti, pogotovo zbog toga što je mogao tokom postupka istaknuti sve primjedbe koje je naveo u apelaciji, a on to nije učinio, niti je stavio primjedbe na tok postupka i donesene presude, osim što je podnosio žalbe.

26. Tužilaštvo smatra da je u četiri ponovljena postupka svaka činjenica do detalja razjašnjena, odnosno da je materijalna istina u predmetu utvrđena na pouzdan način, te da je apelant proglašen krivim za djelo koje je uistinu počinio, da je njegova krivnja utvrđena na zakonit način, odnosno na osnovu valjanih i na zakonit način pribavljenih dokaza. V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) koji je važio u inkriminisanom periodu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Prevara u službi Član 349.

Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu ovlašćeno lice da izvrši nezakonitu isplatu, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 242. stav 1. tačka v) Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

v) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi, Član 290.

Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 294. stav 1.

Vezanost presude za optužbu Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Član 299. stav 1. tačka a) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1)U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona;

Član 318.

Sjednica vijeća (1)O sjednici vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac, oštećeni, lice od kojeg je oduzet predmet i lice od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili u odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća. [...] Član 321.

Zabrana reformatio in peius Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 331. stav 1.

Pretres pred drugostepenim sudom Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

Član 349. stav 4.

Pravila ponovljenog postupka Sud je u novom postupku vezan zabranom propisanom u članu 321. ovog zakona.

29. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/2012, 14/2014 – odluka Ustavnog suda, 44/2015, 39/2016 – odluka Ustavnog suda i 100/2017):

Član 3. stav 3.

(3) Niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 K 034782 20 Kž 4 od 13. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1 i 2, te člana 8 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i za koje mu je izrečena novčana kazna. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da on uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.

38. Navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje suštinski se svode tvrdnje da su redovni sudovi, uz navodne procesne propuste, propustili primjenom načela in dubio pro reo cijeniti dokaze i okolnosti koje su, po njegovom mišljenju, mogle uticati na to da sud donese drugačiju odluku.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

Nepristrasan sud

40. Apelant je naveo da postoje sumnje u nepristrasnost sudije Dražena Vulina koji je u ovom predmetu postupao kao sudija za prethodni postupak i koji je kasnije imenovan za predsjednika Osnovnog suda. Apelant ove svoje sumnje zasniva na činjenici da je navedeni sudija u srodstvu sa svjedokinjom R. R., koja je bila zaposlenica oštećenog pravnog lica i da je ta činjenica mogla uticati na njega povodom odlučivanja. Takođe, iz apelantovih navoda proizlazi da je činjenica da je navedeni sudija postao predsjednik Osnovnog suda imalo uticaja na donošenje osporene presude Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojoj praksi konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, svakom garantuje pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod uticajem spoljnih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Takođe, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

42. Apelant je u konkretnom slučaju ukazao na pristrasnost sudije Vulina prema objektivnom načelu, ukazujući da je taj sudija u ovom predmetu postupao kao sudija za prethodni postupak, te da je, u vrijeme donošenja konačne odluke – presude osporene ovom apelacijom, bio predsjednik Osnovnog suda. U vezi s pitanjem objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Međutim, sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid., Hauschildt, st. 50 i 51, serija A, broj 154, Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32, i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27). Takođe, uvijek su odlučni obim i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije, 24. februara 1993. godine, stav 30, serija A br. 255-A). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

43. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sudija Vulin kao sudija za prethodni postupak izdao naredbu kojom se naređuje firmi Mtel da dostavi listing odlaznih i dolaznih poziva za apelanta i druga lica označena u presudi. Tokom postupka je utvrđeno da je ta naredba nezakonita budući da je izdata suprotno odredbi iz člana 137 ZKPRS. Nadalje, Ustavni sud iz apelantovih navoda zapaža da je sudija Vulin imenovan za predsjednika Osnovnog suda, o čemu je apelant dobio saznanja nakon što je donesena osuđujuća presuda Okružnog suda od 13. oktobra 2020. godine, a ova činjenica nije demantovana u odgovoru na apelaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zapaža da navedeni sudija niti u jednoj fazi ovog postupka nije donio, niti je (kao član vijeća) učestvovao u donošenju odluke kojom se odlučivalo o meritumu ovog predmeta. Štaviše, za naredbu koju je izdao u svojstvu sudije za prethodni postupak je utvrđeno da je izdata nezakonito, te dokazi pribavljeni na osnovu te naredbe nisu korišćeni kao dokazi tokom postupka, niti je na njima zasnovana osporena presuda. Dakle, u skladu s navedenim stavovima, činjenica da je sudija Vulin tokom postupka već donio određenu odluku u predmetu, a nakon toga postao predsjednik suda ne može opravdati bojazan o tome da je sud bio pristrasan, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o pristrasnosti suda, budući da iz navoda u apelaciji i stanja u spisu ne proizlazi da postoje objektivne okolnosti koje na to upućuju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je osporenu presudu Osnovnog suda od 20. maja 2020. godine donijela sutkinja N. Š., čije postupanje apelant nije problematizovao u pogledu pitanja nepristrasnosti. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 3 stav 3 Zakona o sudovima Republike Srpske propisano da niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni. U tom smislu, Ustavni sud smatra da okolnost da je sudija Vulin bio predsjednik suda u vrijeme kad su donesene osporene odluke ne može u objektivnom smislu dovesti u pitanje poštovanje načela nepristrasnosti suda, odnosno opravdati bojazan da je on u svojstvu predsjednika suda mogao uticati na postupajućeg sudiju kod donošenja odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o pristrasnosti suda.

Načelo in dubio pro reo

44. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom problematizuje zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o postojanju činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju.

45. Ustavni sud podsjeća da načelo in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz pretpostavke nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropolous protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije njegova krivnja. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. U ZKPRS je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivnju, nego i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, niti je dužan dokazivati svoju nevinost, nego je teret dokazivanja na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom vjerovatnoće, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).

46. Apelant tvrdi da je Osnovni sud bez valjanih razloga i obrazloženja donio osuđujuću presudu od 20. maja 2020. godine budući da je ranije, u presudi od 13. aprila 2018. godine, na osnovu istog činjeničnog stanja apelant oslobođen krivnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je presuda od 13. aprila 2018. godine donesena uz, kako je Okružni sud u rješenju od 11. aprila 2019. godine zaključio, pogrešno primjenu načela zabrane reformatio in peius usljed koje nije prihvaćena izmijenjena optužnica. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u presudi od 20. maja 2020. godine sud postupajući po izmijenjenoj optužnici našao da je apelant svojim radnjama počinio krivično djelo prevare u službi. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud odlučne činjenice u ovom predmetu utvrdio na osnovu dokaza Tužilaštva i odbrane, konkretno saslušanjem svjedoka i provođenjem materijalnih dokaza označenih u obrazloženju osporene presude. Naime, iz provedenih materijalnih dokaza – šihtarica, utvrđeno je da je apelant, zaposlenik u ŠG „Gorica” iz Šipova raspoređen na poslove doznake u odjelima tog gazdinstva, u 2012. godini sačinio i potpisao lažne evidencije broja ostvarenih radnih sati – šihtarice u kojima je neistinito naveo da su na poslovima radila i lica koje nisu radila; da je apelant te falsifikovane ,šihtarice dostavio šefu tehničke pripreme u ŠG „Gorica“ koji ih je pregledao i dostavio računovodstvu; da su ovlašćena lica zaposlena u računovodstvu bila dovedena u zabludu da su na poslovima doznake bili angažovani S. P. i M. J. , usljed čega su sačinjene isplatne liste te neosnovano i nezakonito isplaćeno ukupno 2.775. KM na njihove žiro račune; da su taj novac navedena lica podigla sa svojih računa i predala apelantu, što je utvrđeno iz iskaza svjedoka S. P., te da takav način rada nije propisan nijednim aktom preduzeća. Dakle, proizlazi da to što su u ovom predmetu donesene oslobađajuća i osuđujuća presuda nije rezultat sumnje redovnih sudova o dokazanosti apelantove krivnje za krivično djelo za koje je osuđen, nego je rezultat procesnog propusta u jednom dijelu postupka, koji je ispravljen rješenjem Okružnog suda od 11. april 2019. godine. S obzirom na te okolnosti, te imajući u vidu dokaze koje su redovni sudovi cijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi, proizlazi da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu imali sumnju koja bi u skladu sa načelom in dubio pro reo trebala biti tumačena i cijenjena u apelantovu korist. Razuman rok Relevantna načela

47. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od dana podnošenja optužnice 6. aprila 2014. godine do dana donošenja osporene presude Okružnog suda 13. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godine i oko sedam mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala apelantova krivnja da je počinio krivično djelo prevare u službi. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o naročito složenom postupku. Zatim, s obzirom na to da se radilo o utvrđivanju apelantove krivnje za krivično djelo propisano u zakonu, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

50. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

51. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud o optužnici od 6. aprila 2014. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, presudu donio 16. maja 2016. godine, nakon oko dvije godine. Okružni sud je o apelantovoj žalbi odlučio 19. januara 2017. godine, u roku od oko sedam mjeseci. Presuda prvostepenog suda u ponovnom postupku donesena je 13. aprila 2018. godine, nakon oko godinu dana, rješenje Okružnog suda po žalbi protiv te presude nakon oko jedne godine, 11. aprila 2019. godine. U narednom ponovnom postupku prvostepena presuda je donesena 25. oktobra 2019. godine, nakon oko pet mjeseci, a rješenje Okružnog suda po žalbi protiv te presude je doneseno 6. februara 2020. godine, nakon oko tri mjeseca. Konačno, prvostepena presuda u ponovljenom postupku osporena apelacijom je donesena 20. maja 2020. godine (nakon nešto manje od četiri mjeseca), dok je presuda Okružnog suda kojom je odbijena apelantova žalba donesena 13. oktobra 2020. godine, nakon oko četiri mjeseca.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su redovni sudovi u analiziranom periodu od šest godina i oko sedam mjeseci donijeli osam odluka odlučujući o predmetnoj optužnici, te žalbama koje su podnosili apelant i Tužilaštvo, kao i okolnost da je u ovom postupku donesena konačna odluka prije podnošenja apelacije, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji, istina, iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. Ustavni sud zapaža da je apelant u tekstu apelacije naveo da nije obaviješten o održavanju sjednice vijeća Okružnog suda koje je donijelo osporenu presudu od 13. oktobra 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene presude Okružnog suda na str. 1 i 2 navedeni razlozi zbog kojih se apelant žalio protiv prvostepene presude, međutim, da nije navedeno da je apelant tražio da bude obaviješten o sjednici drugostepenog vijeća, kao što nije navedeno niti da je nadležni tužilac tražio da bude obaviješten o sjednici održavanja drugostepenog vijeća, iz čega proizlazi da sjednici drugostepenog vijeća nije bio prisutan niko od stranaka (apelant ili nadležni tužilac). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant uz apelaciju dostavio brojne dokumente, ali da nije dostavio žalbu koju je podnio protiv presude od 20. maja 2020. godine i o kojoj je odlučivalo drugostepeno vijeće, pa Ustavni sud nije bio u mogućnosti utvrditi da li je apelant zaista, u skladu sa članom 318 stav 1 ZKPRS, tražio da bude obaviješten o sjednici drugostepenog vijeća. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije bio u prilici detaljnije ispitati ovaj apelantov navod.

54. Apelant je u tekstu apelacije naveo da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Međutim, apelant nije precizirao i obrazložio na koji način i kojim radnjama su redovni sudovi povrijedili njegova prava iz navedenog člana, niti je svoje tvrdnje potkrijepio bilo kakvim dokazima. Iz tog razloga, Ustavni sud nije u prilici razmotriti ni ove apelantove navode.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene člana 321 ZKPRS, u smislu načela in dubio pro reo, s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao i najmanju sumnju u pogledu neke činjenice ili dokaza, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

56. Ustavni sud, takođe, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristrasan sud iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog činjenice da je sudija koji je tokom postupka već donio određenu odluku u predmetu, a nakon toga postao predsjednik suda, kada iz navoda u apelaciji i stanja u spisu ne proizlaze naročite okolnosti koje mogu opravdati bojazan o tome da je sud bio pristrasan.

57. Ustavni sud, dalje, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su u relevantnom periodu od šest godina i sedam mjeseci redovni sudovi donijeli osam odluka, pri čemu nisu uočljivi periodi nerazumnog odugovlačenja ili druge okolnosti koje dovode u pitanje poštovanje garancija na suđenje u razumnom roku.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4464/20 (Ž. J.) | Sudska praksa | Aktio