Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/22 (E. B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-367/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-367/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Elmir Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elmir Babić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 517357 17 Rsž od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elmir Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 517357 17 Rsž od 10. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta na način da su poništene kao nezakonite odluke tuženog (KJKP „Pokop“ d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu apelantu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te ugovor o radu, pa je naloženo tuženom da uspostavi radno-pravni status apelantu na poslovima zamjenika rukovodioca groblja Obad (na način pobliže označen izrekom prvostepene presude) i da mu isplati razliku naknade za ishranu u toku rada u određenom novčanom iznosu. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da apelantu isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (sve kako je pobliže naznačeno izrekom prvostepene presude), te da izvrši uplatu pripadajućih doprinosa u određenom novčanom iznosu, kao i da mu isplati razliku regresa (za periode i u iznosima preciziranim izrekom prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na dio kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisani najniži koeficijenti grupa složenosti poslova na način da IV grupa obuhvata srednje složene i raznovrsnije poslove srednje stručne spreme, pri čemu je koeficijent složenosti poslova utvrđen u rasponu od 2,50 do 3,00. Nadalje, da u V grupu složenosti poslova spadaju poslovi srednje stručne spreme i visokokvalifikovanih zaposlenika u proizvodnji i pružanju komunalnih usluga, uređenju i održavanju komunalnih objekata koji podrazumijevaju odgovarajući stepen specijalizacije u procesu rada, pri čemu je koeficijent složenosti poslova utvrđen u rasponu od 3,00 do 3,50. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je u konkretnom slučaju, primjenom Granskog kolektivnog ugovora, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, nesporno je da je tuženi potpisao predmetni kolektivni ugovor, pa se isti, na osnovu odredbi člana 3. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora, ima primijeniti i na tuženog kao povoljnije pravo za zaposlenika, pri čemu je ispravan zaključak prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da apelant spada u IV grupu složenosti poslova (sa koeficijentom složenosti poslova utvrđenim u rasponu od 2,50 do 3,00). Prema tome, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu neosnovan, jer je apelantu plata isplaćivana u skladu sa navedenim, odnosno po koeficijentu od 2,70 do 2,80, a apelant nije dokazao da se na njegovu platu ima primijeniti koeficijent iz V grupe složenosti poslova, odnosno nije dokazao da radno mjesto na kojem radi (zamjenik rukovodioca groblja) zahtijeva određenu specijalizaciju u radu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o isplati razlike naknade za godišnji odmor, s obzirom da je obaveza apelanta da dokaže da mu je ista isplaćena u iznosu manjem od onog koji mu pripada. Naime, kako je vještak ekonomske struke utvrdio da je apelantu navedena naknada isplaćena u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, odnosno u skladu sa platnim razredom apelanta, to je prvostepeni sud ispravno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da odbije navedeni dio tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi, a konkretno Kantonalni sud, trebali da, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, primijene najpovoljnije pravo, odnosno da za apelanta utvrde najpovoljniji koeficijent složenosti poslova (koeficijent 3,50 po grupi V složenosti poslova ili koeficijent 3,00 po grupi IV složenosti poslova) prilikom obračuna predmetnih potraživanja. Takođe smatra da su u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku regresa, pogrešno primijenjene relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić