Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/22 (ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-385/22, rješavajući apelaciju ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 092871 21 Gž od 2. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 092871 21 Rev od 2. decembar 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 092871 21 Gž od 2. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 092871 19 P od 5. oktobra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2624/21 od 5. oktobra 2021. godine, u odnosu na AP-2660/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari

3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 092871 19 P od 5. oktobra 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (F.N.), na ime više vidova nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 19.420,00 KM i to: na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 420,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 1.000,00 KM i na ime duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 18.000,00 KM, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.037,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 5. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 092871 21 Gž od 2. juna 2021. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu naknade nematerijalne štete na ime duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti tako da je obavezao apelanta da po ovom vidu nematerijalne štete isplati tužiocu iznos od 2.250,00 KM, odnosno da na ime ukupne nematerijalne štete, umjesto iznosa od 19.420,00 KM, isplati iznos od 3.670,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je tužiocu povodom predmetnog događaja isplaćen iznos od 15.750,00 KM po osnovu kolektivnog osiguranja radnika od nesreće na poslu i to na ime trajnog invaliditeta, a koju premiju je očito platio apelant kao poslodavac koji je odgovoran za nastupanje osiguranog slučaja i koji iznos je manji od naprijed utvrđenog iznosa štete na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti (18.000,00 KM). Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, kod takvog stanja stvari, morao od utvrđene naknade na ime duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti navedeni iznos umanjiti za isplaćeni iznos primjenom člana 948. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja, te imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, utvrdio da je kod tužioca smanjena opšta životna aktivnost u procentu od 30% tj. stvarnu visinu štete u iznosu od 18.000,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da, kako je tužiocu po tom vidu štete iz kolektivnog osiguranja isplaćen iznos od 15.750,00 KM, to je u tom dijelu uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu primjenom naprijed citirane odredbe ZOO, a shodno članu 229. stav (1) tačka 4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je navedeni iznos umanjio tako da apelant po tom osnovu treba isplatiti tužiocu iznos od 2.250,00 KM, odnosno na ime ukupne nematerijalne štete, umjesto iznosa od 19.420.00 KM, treba isplatiti iznos od 3.670,00 KM. Nadalje, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da tužiocu po osnovu kolektivnog osiguranja radnika od nesreće na poslu nije isplaćena svota po ostalim vidovima naknade nematerijalne štete koja se zahtijeva predmetnom tužbom (a niti je tako nešto ugovoreno) to su razlozi žalbe izneseni u tom pravcu bez utjecaja na drugačiju odluku tog suda, pa je žalbu apelanta valjalo odbiti kao neosnovanu i u pogledu odluke suda o troškovima postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica nezgode na poslu koju je apelant cijelo vrijeme osporavao, kako osnov, tako i visinu iste, pa kako je tužilac uspio u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, to je kod takvog stanja stvari pravilno prvostepeni sud odlučio o troškovima postupka primjenom odredbi čl. 386. stav (1) i 387. ZPP. Konačno, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelant djelimično uspio u žalbenom postupku, a kod prednjeg stanja stvari tj. da se odlukom ovog suda ne mijenja prednje utvrđenje suda u pogledu visine štete već se umanjuje njen iznos za isplatu i to dijelom za već isplaćeni iznos po predmetnoj polici, ne čini opravdan razlog zbog kojeg bi taj sud intervenisao primjenom člana 397. stav (2) ZPP i u tom dijelu donio drugačiju odluku o troškovima postupka. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tužilac, imajući u vidu presudu Kantonalnog suda, u predmetnom postupku uspio sa 18,89%, pa da je stoga i troškove predmetnog postupka trebalo preinačiti srazmjerno uspjehu tužioca u predmetnoj parnici.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju taj sud nije mogao donijeti drugačiju odluku o troškovima postupka, a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/22 (ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio