Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-920/22 (Trgocoop d.d. Ljubuški)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-920/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-920/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Trgocoop d.d. Ljubuški., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Trgocoop d.d. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 034281 21 Gž od 3. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trgocoop d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 034281 21 Rev od 2. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 034281 21 Gž od 3. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3901/21 od 12. januara 2022. godine u predmetu AP-3931/21 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 034281 21 Rev od 2. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 034281 20 P2 od 4. februara 2021.godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik nekretnina pobliže naznačenih u izreci, te da je temeljem prednjeg utvrđenja tuženi (Grad Ljubuški) dužan izdati apelantu ispravu podobnu za upis prava vlasništva s dijelom 1/1 na nekretninama, a ukoliko tuženi ne izda apelantu ispravu podobnu za upis prava vlasništva takvu ispravu zamijeniće ta presuda. Također je naloženo apelantu da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je vlasništvo na nekretninama (11191/1, 1119/2 i 1119/3) stekao dosjelošću, jer su te nekretnine na kojima su objekti zvani zadružni dom u posjedu apelanta više od 60 godine. Također, da je posjed vršen tako da je apelant u izgrađenim objektima na tim nekretninama obavljao svoju registrovanu djelatnost i da su nekretnine u katastru upisane kao posjed apelanta, dok je u zemljišnoj knjizi koja se vodi po podacima starog katastarskog premjera upisano državno vlasništvo. Nadalje, da je u konkretnom slučaju među parničnim strankama sporno da li apelant ima faktičku vlast na stvari, tj. da li je posjednik predmetnih nekretnina u smislu člana 315. Zakona o stvarnim pravima(u daljnjem tekstu: ZSP). Općinski sud je ukazao da je imao u vidu činjenicu da se posjedovanje predmetnih nekretnina sve do 10. oktobra 1995. godine od strane apelanta, uključujući i posjed njegovih prednika, ne može uračunati u rok potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer je do tada važio Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kojim je bila propisana zabrana takvog stjecanja nad stvarima koje su u društvenom vlasništvu. S tim u vezi je Općinski sud naveo da, kako apelant nema pravnu osnovu na temelju koje je stekao posjed na predmetnim nekretninama, to mu je kao samostalnom posjedniku čiji je posjed savjestan, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban rok od 20 godina neprekidnog posjedovanja nekretnine kako je to određeno članom 58. stav (2) ZSP. Dalje, da apelant ne osporava činjenicu koja je utvrđena uviđajem i prikazana u skici vještaka, da na nekretnini 1119/1 ne postoji objekat i da je preko nje asfaltna cesta, te da je cijela nekretnina dostupna svima za prolazak i korištenje iste, i da je očigledno da apelant ne koristi faktički predmetnu nekretninu, tj. nema posjed iste kao osnovni uslov za sjecanje prava vlasništvu na osnovu gore citirane odredbe ZSP-a, pa je u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Također, da je po mišljenju suda apelant 2008. godine zatvaranjem prodavaonice u objektu koji je izgrađen na nekretnini 1119/2 prestao vršiti faktičku vlast na istoj, pa kako do tada nije protekao rok neprekidnog posjeda iz člana 58. stav (2) ZSP-a, to je tužbeni zahtjev apelanta i u odnosu na ovu nekretninu odbijen kao neosnovan. Konačno, da je tužbeni zahtjev apelanta i u odnosu na nekretninu 1119/3 odbijen kao neosnovan jer je tuženi dokazao da je ista predana u vlasništvo RO Agroprom, što je potvrdio i saslušani svjedok M. T., a uviđajem na licu mjesta je utvrđeno da taj dio objekta ima samostalni ulaz i da je isti održavan, pa apelant ni u odnosu na ovu nekretninu nije dokazao da ima faktičku vlast, tj. da je neposredni ili posredni posjednik navedene nekretnine primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 52. stav (2) ZSP.

5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 4. februara 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 P 034281 21 Gž od 3. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku, za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 58. stav (2) ZSP-a kojom je propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja. Nadalje, da kako iz provedenih dokaza proizilazi da na nekretnini 1119/11 ne postoji objekat, te da preko nje prolazi lokalna asfaltna cesta i da je ista dostupna za prolazak i korištenje svima, to je prvostepeni sud pravilno, za razliku od neosnovanih navoda žalbe, postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na ovu nekretninu jer nije dokazao da je samostalni i savjesni posjednik predmetne nekretnine, što je osnovni uslov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu navedenog člana. Konačno, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta i u odnosu na nekretnine 1119/2 i 1119/3, pa su stoga navodi žalbe neosnovani i u odnosu na njih.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da Kantonalni sud nije pravilno i zakonito postupio jer nije raspravio žalbene razloge i nije dao potrebnu ocjenu istih. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaj Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-920/22 (Trgocoop d.d. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio