Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3341/20 (JU Osnovna škola "Sveti Sava" Crnjelovo)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3341/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3341/20, rješavajući apelaciju JU Osnovna škola „Sveti Sava“ Crnjelovo , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Osnovna škola „Sveti Sava“ Crnjelovo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 087281 18 Rsž od 6. marta 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU Osnovna škola „Sveti Sava“ Crnjelovo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 7. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 087281 19 Rev od 21. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 087281 18 Rsž od 6. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 087281 17 Rs od 16. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 2147/19 od 6. maja 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju, koju je apelantkinja podnijela protiv presude Okružnog suda od 6. marta 2019. godine iz prethodne tačke, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantkinjine revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 087281 19 Rev od 21. jula 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda od 6. marta 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice Svetlane Arsenović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 13. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. decembra 2021. godine, Osnovni sud 24. decembra 2021. godine, a tužiteljica 20. decembra 2021. godine.
5. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku 20. januara 2022. godine.
6. Apelantkinjin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Rs 087281 17 Rs od 16. aprila 2018. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice protiv apelantkinje, usvojen je tužiteljičin tužbeni zahtjev, te je poništeno apelantkinjino rješenje precizirani broj od 13. marta 2017. godine kojim je tužiteljici prestao radni odnos zaključno sa 13. martom 2017. godine i odluka Školskog odbora apelantkinje od 29. marta 2017. godine kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljičin prigovor od 23. marta 2017. godine i kojom je pobijeno rješenje potvrđeno (stav 1 izreke presude). Stavom 2 izreke presude apelantkinji je naloženo da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto, odnosno poslove bibliotekara škole sa 50% radne norme, koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove sa 50% radne norme, koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Stavom 3 izreke apelantkinji je naloženo da tužiteljici isplati naknadu na ime izgubljenih plata za period i u iznosu kao u izreci presude, sve sa zateznom kamatom počev od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno sve u iznosima i za periode kao u izreci presude. Stavom 4 izreke presude naloženo je apelantkinji da tužiteljici isplati naknadu na ime izgubljenih plata počev od 1. januara 2018. godine pa do povratka na posao, koja plata se odnosi na 50% radne norme bibliotekara, koja će biti utvrđena u izvršnom postupku sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz isplatu poreza i doprinosa za tužiteljicu na navedene iznose u skladu sa zakonom. Istom presudom obavezana je apelantkinja da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.040,00 KM.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelantkinje kao tužene 28. juna 2017. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno radi povratka na posao. Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljica prvi put radni odnos kod apelantkinje zasnovala bez sprovedene konkursne procedure 29. avgusta 2016. godine, kada je s apelantkinjom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme kojim je bila raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika – bibliotekara sa 50% radne norme, dok je na preostalih 50% radne norme bila raspoređena Dragana Pavlović. Nakon toga, apelantkinja je 10. oktobra 2016. godine raspisala konkurs za radno mjesto bibliotekara, s radnim iskustvom, 50% radne norme, na neodređeno vrijeme, jedan izvršilac. Komisija za izbor radnika apelantkinje je nakon sprovedene konkursne procedure utvrdila rang listu prijavljenih kandidata na kojoj je na prvom mjestu bila tužiteljica, s kojom je apelantkinja zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 9. novembra 2016. godine. Navedenim ugovorom o radu tužiteljica je raspoređena na radno mjesto bibliotekara, s radnim vremenom od četiri sata dnevno, odnosno sa 50% radne norme. Po naknadno raspisanom konkursu za radno mjesto bibliotekara, s radnim iskustvom i sa 50% radne norme, na neodređeno vrijeme, jedan izvršilac, nakon sprovedene konkursne procedure i utvrđene rang liste na navedeno radno mjesto primljena je i raspoređena Dragana Pavlović. Osnovni sud je takođe utvrdio da je republički prosvjetni inspektor (u daljnjem tekstu: Prosvjetna inspekcija) 28. novembra 2016. godine, postupajući po prijavi zainteresovanog lica, na osnovu člana 156 stav 4 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju), izvršila inspekcijski pregled apelantkinje radi primjene zakona i drugih propisa iz oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja apelantkinje. Rješenjem Prosvjetne inspekcije od 2. decembra 2016. godine poništen je dio konkursa raspisan aktom apelantkinje od 10. oktobra 2016. godine, koji se odnosi na radno mjesto bibliotekara sa 50% radne norme na koje je primljena tužiteljica, a apelantkinji i njenom direktoru kao odgovornom licu je naloženo da raspiše novi konkurs i izvrši izbor bibliotekara na neodređeno vrijeme u skladu sa zakonom i aktom o saglasnosti za vannastavno osoblje Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Postupajući po apelantkinjinoj žalbi protiv rješenja Prosvjetne inspekcije, Ministarstvo je rješenjem od 16. januara 2017. godine navedeno rješenje poništilo u st. 1 i 2 dispozitiva i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja je primjenom odredbe člana 129 Zakona o osnovnom obrazovanju, člana 175 stav 1 tačka 8 i člana 198 stav 1 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) utvrdila da je tužiteljici raspoređenoj na radno mjesto bibliotekara, sa 50% radne norme, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. novembra 2016. godine radni odnos prestao zaključno sa 13. martom 2017. godine. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je apelantkinja „nezakonito sprovela dva konkursa i zaposlila dva lica na radno mjesto, gdje je sistematizovan jedan izvršilac sa punom normom, slijedom čega je radni odnos radnika zasnovan na nezakonit način, zbog čega je poništen cjelokupan konkurs u kojem je radnik zasnovao radni odnos, kao i sve pravne posljedice koje je takav nezakonit konkurs proizveo, te kao takav nezakonito zasnovan radni odnos prestaje u smislu odredbi člana 175 stav 1 tačka 8 ZOR-a, a u vezi s odredbama člana 7 stav 2 citiranog zakona, te odredbi člana 114 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju“. Odlučujući o izjavljenim žalbama, odnosno prigovorima tužiteljice protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantkinjin Školski odbor je odlukom od 29. marta 2017. godine tužiteljičin prigovor u cijelosti odbio kao neosnovan i potvrdio prvostepeno rješenje.
10. Dalje je utvrđeno da je nakon izvršene vanredne inspekcijske kontrole (zapisnik od 3. aprila 2017. godine), Inspekcija rada 12. aprila 2017. godine obavijestila tužiteljicu o činjeničnom stanju utvrđenom vanrednom kontrolom apelantkinje, konstatujući da je „inspektor rada utvrdio da gore navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno u skladu s odredbama ZOR-a, s obzirom na to da u dispozitivu rješenja nije određen osnov prestanka radnog odnosa, a osporavanje zakonitosti akta o prestanku radnog odnosa je u isključivoj nadležnosti suda, pa inspektor rada nema osnov za preduzimanje upravnih mjera protiv poslodavca“. Osnovni sud je dalje utvrdio da je, nakon što je tužiteljici prestao radni odnos, apelantkinja ponovo raspisala novi konkurs za prijem u radni odnos bibliotekara škole, ali sada na 100% radne norme, jedan izvršilac. Nakon sprovedene konkursne procedure, apelantkinja je s Draganom Pavlović 28. aprila 2017. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu rješenje Prosvjetne inspekcije od 13. februara 2017. godine, Osnovni sud je utvrdio da navedenim rješenjem nije poništen konkurs na osnovu kojeg je tužiteljica zasnovala radni odnos kod apelantkinje, već je apelantkinji samo naloženo da upražnjeno radno mjesto bibliotekara, jedan izvršilac, popuni u skladu sa Zakonom o osnovnom obrazovanju i Aktom o saglasnošću za vannastavno osoblje Ministarstva prosvjete od 12. avgusta 2016. godine. Sud je konstatovao da se apelantkinja u obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 13. marta 2017. godine pozvala na odredbe člana 175 stav 1 tačka 8 ZOR-a, a u vezi sa članom 7 stav 2 citiranog zakona, te odredbu člana 114 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 175 stav 1 tačka 8 ZOR-a propisano da radni odnos prestaje ,,u drugim slučajevima utvrđenim zakonom“. Prema tome, kako navedena odredba ZOR-a predstavlja tzv. blanketnu normu, to je, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantkinja u rješenju o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 13. marta 2017. godine bila u obavezi da navede po kojem članu i kojem zakonu tužiteljici prestaje radni odnos. Međutim, kako je u ovom slučaju tužiteljici ugovor o radu otkazan a da apelantkinja pri tome nije navela razloge za otkaz ugovora o radu koji su propisani članom 179 ZOR-a, proizlazi da apelantkinja nije mogla tužiteljici na navedeni način otkazati ugovor o radu i podvesti ga pod bilo koji razlog propisan po ovom osnovu, što, prema ocjeni Osnovnog suda, predmetno rješenje čini nezakonitim jer ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatovao da je rješenjem Inspekcije rada konstatovano da je apelantkinja imala mogućnost da zadrži tužiteljicu na 50% norme na radnom mjestu bibliotekara, a da preostalih 50% norme popuni internom preraspodjelom zbog specifičnosti posla kojim se apelantkinja bavi, jer je uobičajeno da pojedini nastavnici ne mogu da ostvare normu u punom obimu na predmetima za koje su imenovani.
11. Stoga je Osnovni sud zaključio da sve prethodno navedeno apelantkinju ne oslobađa obaveze da se prilikom otkazivanja ugovora o radu pozove na materijalne propise koji predstavljaju osnov za donošenje takve odluke, a što apelantkinja u konkretnom slučaju nije učinila, zbog čega je zaključio da je nezakonito apelantkinjino rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljice, pa ga je kao takvo i poništio, kao i odluku apelantkinjinog Školskog odbora od 29. marta 2017. godine. Prema tome, utvrđeno je da je apelantkinja tužiteljici nezakonito dala otkaz ugovora o radu, pa je Osnovni sud na osnovu člana 189 ZOR-a apelantkinji naložio da tužiteljicu vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju tužiteljičinim stručnim i radnim sposobnostima. Apelantkinja je takođe obavezana da tužiteljici isplati naknadu izgubljene zarade za period od prestanka radnog odnosa do kraja 31. decembra 2017. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos izgubljene plate počev od njegovog dospijeća pa do konačne isplate. Osim navedenog, apelantkinja je obavezana da tužiteljici isplati naknadu izgubljene plate koja će dospjeti počev od 1. januara 2018. godine pa do povratka tužiteljice na posao, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 087281 18 Rsž od 6. marta 2019. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
13. Okružni sud je utvrdio da je u okolnostima konkretnog slučaja predmet spora poništenje apelantkinjinog rješenja na osnovu kojeg je tužiteljici prestao radni odnos, tužiteljičin zahtjev za vraćanje u radni odnos na radno mjesto bibliotekara, koje poslove je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na drugo radno mjesto koje odgovara tužiteljičinim stručnim i radnim sposobnostima. Okružni sud smatra neosnovanim apelantkinjine žalbene navode da je odluka prvostepenog suda neizvršiva zato što je u koliziji s apelantkinjinim Pravilnikom o sistematizaciji poslova i radnih zadataka i uslova za njihovo obavljanje jer je na mjesto bibliotekara predviđen jedan izvršilac, te je obrazloženo da otklanjanje nepravilnosti koje je utvrdio prosvjetni inspektor nije predmet postupka. Navedeno je da je tužiteljici radni odnos prestao rješenjem apelantkinje kao poslodavca, te da je apelantkinja, shodno članu 187 ZOR-a, u slučaju spora pred nadležnim organom bila dužna da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a što apelantkinja u okolnostima predmetnog slučaja nije dokazala. Istaknuto je da apelantkinja ne može, da bi opravdala donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, „tražiti da se utvrdi ono što nije bilo predmet tog rješenja, a to se isticalo kao prethodno pitanje – nezakonitost radnog odnosa“ ako za nezakonitost radnog odnosa u odluci o prestanku radnog odnosa „nije dala jasne razloge, onda ne može ni tražiti da se o tome raspravlja kao o prethodnom pitanju u ovom parničnom postupku i na taj način opravdava osnovanost razloga za prestanak radnog odnosa tužilji“. S obzirom na navedeno, Okružni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda iz kojih proizlazi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice. U vezi s tim, Okružni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantkinjino pozivanje na Odluku Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj 96 0 Rs 018257 14 Rev jer smatra da se „odnosi na drugo činjenično stanje od onoga kakvo je u ovom predmetu“. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju, suprotno apelantkinjinim žalbenim navodima, iz odredbi člana 129 st. 1 i 3 tačka
d) Zakona o osnovnom obrazovanju i odredbi čl. 46 stav 2 i 64 Zakona o inspekcijama ne proizlazi opravdanost donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, kako je pravilno cijenio prvostepeni sud, što je prihvatio i Okružni sud ističući da apelantkinja ne može naknadno „navodima u žalbi i tokom postupka dopunjavati i opravdavati razloge za donošenje rješenja o otkazu tužilji“. Takođe je istaknuto da se „ne mogu prihvatiti ni navodi žalbe kojim se nastoji dokazati da je tužilja nezakonito zasnovala radni odnos kod [apelantkinje], pa da je iz tog razloga postojao osnov da joj se otkaže ugovor o radu, kod činjenice da rješenje o otkazu ne sadrži ove razloge koji se tiču nezakonitosti zasnivanja radnog odnosa“. Ukazano je da se ti razlozi „ne mogu naknadno dokazivati u parničnom postupku i nastojati opravdati ono što rješenje o prestanku radnog odnosa ne sadrži“. Takođe je neosnovanim ocijenjeno apelantkinjino pozivanje na odredbu člana 195 stav 2 ZOR-a jer apelantkinja, na kojoj je bio teret dokazivanja osnova za prestanak radnog odnosa tužiteljice, taj osnov nije dokazala, pa ga nije mogao utvrditi ni sud. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe čl. 224 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 226 citiranog zakona zaključio da su neosnovani apelantkinjini navodi, kao i oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 087281 19 Rev od 21. jula 2020. godine apelantkinjina revizija je odbačena kao nedozvoljena. Vrhovni sud je ukazao da vrijednost tužiteljičinog novčanog potraživanja ne prelazi propisani census za dopuštenost revizije u smislu člana 237 stav 2 ZPP. Dalje je navedeno da je apelantkinja ukazivala da je pravno stanovište zauzeto u osporenoj presudi u koliziji sa stavovima koje je Vrhovni sud zauzeo u više svojih odluka, a koji se odnose na primjenu ZOR-a, prema kojima sudsku zaštitu ne uživa nezakonito zasnovan radni odnos. Međutim, suprotno apelantkinjinim navodima, Vrhovni sud je obrazložio da nisu ispunjeni uslovi da se u ovom predmetu dozvoli revizija u smislu člana 237 stav 3 tačka 2 ZPP. Vrhovni sud je ukazao: „Naime, činjenično i pravno stanje u ovom sporu nije identično stanju u sporovima na koje se poziva revizija (u tim predmetima su tužioci zasnovali radni odnos bez konkursa, dok je u ovom slučaju tužiteljica primljena u radni odnos kod [apelantkinje] na osnovu objavljenog konkursa i izvršenog bodovanja prijavljenih kandidata)”. Stoga je shodno odredbama čl. 247 st. 1, 2, 5 i 6 ZPP apelantkinjina revizija odbačena kao nedozvoljena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je u vezi s tim došlo do povrede člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava). Apelantkinja smatra da su sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo jer su u identičnim situacijama postupali drugačije. Takođe, apelantkinja smatra da stav sudova u smislu nezakonitog zasnivanja radnog odnosa ne uživa sudsku zaštitu, pa se u tom pogledu poziva na stav iz „presude Vrhovnog suda broj 96 0 Rs 018257 14 Rev od 4. marta 2015. godine (strana 6 presude) – u prilogu i broj 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. avgusta 2018. godine (strana 6 presude) – u prilogu, broj 73 0 Rs 018344 18 Rev od 9. oktobra 2018. godine – u prilogu (strana 3 rješenja) i broj 71 0 Rs 205020 17 Rev od 24. januara 2019. godine (strana 7 presude) – u prilogu, broj 71 0 Rs 205020 17 Rev od 22. marta 2018. godine”. Dakle, apelantkinja smatra da se u prilog navedenom postavlja pravno pitanje „da li nezakonito zasnovan radni odnos tužiteljice može uživati sudsku zaštitu, odnosno da li se postupanje po obavezujućim nalozima inspekcije može staviti na teret tuženog, tj. da li radni odnos zasnovan suprotno aktu Ministarstva i Zakona o osnovnom obrazovanju može uživati sudsku zaštitu“. Takođe navodi da bi stav koji će Ustavni sud zauzeti u predmetnom slučaju u značajnoj mjeri doprinio ujednačenoj primjeni prava u ostalim predmetima koji se pojave pred sudovima u istoj pravnoj stvari, što bi svakako umanjilo pravnu nesigurnost u kojoj se sada nalaze škole koje postupaju po nalozima upravnih organa, inspekcije. U vezi s tim, dalje ukazuje na princip vladavine prava u smislu pravne sigurnosti, na način da sud o identičnom pravnom pitanju donese istu odluku koju je donio i u drugim istim slučajevima. Na ovaj način stvara se pravna sigurnost kao imperativ jednake primjene Ustava i zakona. U vezi s tim, apelantkinja se pozvala na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Rakić i dr. protiv Srbije od 5. oktobra 2010. godine u kojem je iznesen stav „da nedosljednost sudske prakse i sudska nesigurnost lišava pojedince pravičnog suđenja i dovodi do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije po tom osnovu...”. Dakle, apelantkinja navodi da je tužiteljica nesporno zasnovala radni odnos odlukom poslodavca od 26. oktobra 2016. godine. U vezi s tim ističe da sudovi tokom trajanja postupka nisu utvrdili da su tužiteljica i apelantkinja zaključile ugovor o radu za rad na radnom mjestu koje de facto i de iure nije bilo predviđeno u sistematizaciji apelantkinje na način kako je to naznačeno u ugovoru o radu. Podsjećanja radi u ugovoru je naznačeno „bibliotekar, 50% norme“, a u Pravilniku o sistematizaciji „bibliotekar, jedan izvršilac, 100% norme“, slijedom čega je vidljivo da nema identiteta zaključenog ugovora o radu i opšteg akta poslodavca. Iz navedenog, kako navodi, proizlazi da nisu bili ispunjeni uslovi za zasnivanje radnog odnosa, usljed čega je takav način zasnivanja radnog odnosa nezakonit. Apelantkinja tvrdi da je tokom trajanja postupka ukazivala na navedeno, odnosno da „u situaciji kada je tužena znala za akt Ministarstva i da ne uživa sudsku zaštitu, pa se tužiteljici ne mogu priznati prava koja potražuje, uključujući i novčana potraživanja i reintegraciju na radno mjesto”. Slijedom navedenog, smatra da su osporene presude „neizvršive”. Nadalje, apelantkinja ističe da su sudovi takođe zanemarili činjenicu da joj je rješenjem Prosvjetne inspekcije od 13. februara 2017. godine naložen prijem jednog izvršioca.
b) Odgovori na apelaciju
16. Okružni sud navodi da je dao razloge za svoju odluku, te stoga apelantkinjinu apelaciju smatra neosnovanom.
17. Osnovni sud apelantkinjine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Naime, smatra da apelantkinji nisu povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
18. Tužiteljica apelantkinjine navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije. Navodi da se u obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa apelantkinja pozvala na odredbe člana 175 stav 1 tačka 8 ZOR-a (da radni odnos prestaje „u drugim slučajevima utvrđenim zakonom“). U vezi s tim, navodi da su razlozi za otkaz propisani u članu 179 citiranog zakona, dakle samo u slučaju da postoji opravdani razlog za otkazivanje ugovora. Prema tome, tužiteljica smatra da apelantkinja otkazivanje ugovora o radu nije mogla podvesti pod bilo koji razlog propisan po ovom osnovu, što predmetno rješenje čini nezakonitim jer ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega se navedeno rješenje nije ni moglo ispitati. Smatra da su sudovi osporenim odlukama pravilno zaključili da se posljedice nezakonitog postupanja apelantkinjinog direktora ne mogu staviti njoj na teret. Takođe ističe da su sudovi ispravno postupili kada su zaključili da joj je ugovor o radu otkazan nezakonito i bez pravnog osnova, zbog čega je apelantkinji naloženo da je vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeni su mjesečni iznosi izgubljenih plata, kao i zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade plata.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18 i 91/21 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:)
Član 7. stav 2.
(2) Akt o sistematizaciji je akt kojim se utvrđuju: unutrašnja organizacija, radna mjesta, opis poslova, te posebni uslovi neophodni za zasnivanje radnog odnosa, kao što su vještine i radno iskustvo, vrsta i stepen stručne spreme, odnosno nivoi obrazovanja i zanimanja potrebnih za obavljanje sistematizovanih radnih mjesta i drugo.
1. Razlozi za prestanak radnog odnosa Član 175. stav 1. tačka 8.
Radni odnos prestaje:
8) u drugim slučajevima utvrđenim zakonom.
Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179* (1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:
1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;
2) ako je pravnosnažno osuđen za krivično djelo na radu ili u vezi sa radom;
3) ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao;
4) ako odbije zaključenje aneksa ugovora u smislu člana 170. stav 1. t. 1) - 4) ovog zakona, 5) ako se ne vrati na rad kod poslodavca u roku od pet dana od dana isteka roka mirovanja radnog odnosa iz člana 94. ovog zakona, odnosno neplaćenog odsustva iz člana 93. ovog zakona.
(2) Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji svojom krivicom učini težu povredu radne obaveze, i to:
[...] (3) Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji ne poštuje radnu disciplinu, i to:
[...] Član 189.
Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku nezakonit ili bez pravnog osnova, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema opštem aktu i ugovoru o radu.
20. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 74/08, 71/09, 104/11, 33/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 114. stav 1. i 7.
(1) Prije raspisivanja konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta za radnike iz člana 113. stav 1. ovog zakona, sa punim ili nepunim radnim vremenom, direktor je dužan rasporediti:
1) nastavnika koji je ostao bez norme ili ima nepunu normu časova za određeni nastavni predmet, 2) nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza i 3) stručnog saradnika, sekretara i računovođu sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, s tim da se dopuna ne može vršiti na manje od pola radnog vremena.
(7) Radnik iz stava 6. po isteku vremena na koje je raspoređen zadržava status lica bez norme.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 21. jula 2020. godine, te da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda od 6. marta 2019. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2147/19, koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda apelantkinja primila 21. marta 2019. godine, a da je apelacija broj AP 2147/19, u kojoj je apelantkinja osporila navedenu presudu Okružnog suda, podnesena 17. maja 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivost.
VII.Meritum
25. Apelantkinja osporava presudu Okružnog i Osnovnog suda smatrajući da joj je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava) i princip pravne sigurnosti.
26. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja javna ustanova, te u vezi s tim podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 265/20 od 8. septembra 2021. godine, stav 36).
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. U konkretnom slučaju predmetni postupak odnosio se na spor iz radnog odnosa zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa od strane apelantkinje, isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da je jedinstven stav redovnih sudova da apelantkinja kao poslodavac nije dokazala zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice jer nije navela razloge za otkaz ugovora o radu koji su propisani članom 179 ZOR-a, odnosno jer se otkaz ugovora tužiteljice nije mogao podvesti pod bilo koji razlog propisan citiranom odredbom zakona. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su udovoljili tužiteljičinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila poništenje rješenja i odluke apelantkinje o prestanku radnog odnosa, vraćanje na rad i raspored na radno mjesto, odnosno poslove bibliotekara škole sa 50% radne norme, koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove sa 50% radne norme, koji odgovaraju tužiteljičinim stručnim i radnim sposobnostima. Apelantkinji je takođe naloženo da tužiteljici isplati naknadu na ime izgubljenih plata za period kao u izreci presude.
30. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer nezakonito zasnovan radni odnos ne uživa sudsku zaštitu, te jer smatra da su sudovi u identičnim situacijama postupali drugačije, pa se u tom pogledu poziva na stavove iz preciziranih presuda Vrhovnog suda. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje na princip vladavine prava u smislu pravne sigurnosti jer smatra da su sudovi o identičnom pravnom pitanju donosili različite odluke. U vezi s tim navodima, apelantkinja se takođe pozvala na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Rakić i dr. protiv Srbije.
31. U vezi s apelantkinjinim navodima o povredi prava na pravično suđenje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6 stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 s daljnjim referencama).
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o nezakonitosti apelantkinjinog rješenja u pogledu prestanka radnog odnosa tužiteljici i otkaza ugovora o radu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje da je apelantkinja u smislu odredbe člana 187 ZOR-a bila dužna da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a što u okolnostima predmetnog slučaja nije dokazala. U vezi s tim su naveli da se apelantkinjino nezakonito postupanje ogleda u primjeni odredbe člana 175 stav 1 tačka 8 ZOR-a kojom je propisano da radni odnos prestaje ,,u drugim slučajevima utvrđenim zakonom“. Sudovi su obrazložili da navedena odredba ZOR-a predstavlja tzv. blanketnu normu, te je apelantkinja bila u obavezi da u rješenju o prestanku radnog odnosa tužiteljici navede po kojem članu i kojem zakonu je tužiteljici prestao radni odnos. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su sudovi u takvim okolnostima zauzeli jedinstven stav da apelantkinja nije navela razloge za otkaz ugovora o radu koji su propisani članom 179 ZOR-a. Pri tome su sudovi detaljno obrazložili zašto apelantkinjine tvrdnje u vezi s navodno nezakonitim zasnivanjem radnog odnosa tužiteljice, s obzirom na sadržaj rješenja o prestanku radnog odnosa (iz kojeg proizlazi da na tim razlozima nije zasnovana odluka o prestanku radnog odnosa), ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim je eksplicitno obrazloženo da apelantkinja ne može „tražiti da se utvrdi ono što nije bilo predmet tog rješenja“. Takođe je obrazloženo zašto u datim okolnostima nisu relevantni apelantkinjini navodi u vezi s otklanjanjem nepravilnosti koje je utvrdio prosvjetni inspektor. Osim toga, Okružni sud je ispitao i apelantkinjino pozivanje na stav Vrhovnog suda u predmetu broj 96 0 Rs 018257 14 Rev i obrazložio da se taj stav odnosi na drugačije činjenično stanje. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo – odredbu člana 179 ZOR-a, posebno ne na način da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te stoga apelantkinjine navode o povredi prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.
34. Apelantkinja je ukazala i da je donošenjem osporenih odluka prekršeno pravo na pravnu sigurnost, koje apelantkinja dovodi u vezu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine („vladavina prava“), a što je zasnivala na navodima o različitoj praksi Vrhovnog suda o, kako tvrdi, istom pitanju. Uvidom u presude Vrhovnog suda koje je apelantkinja dostavila uz apelaciju (precizno navedene u tački 15 ove odluke), Ustavni sud zapaža da se u tim predmetima radilo o tužbama tužilaca protiv tuženih Opštine Foča i Opštine Kneževo radi zaštite prava iz radnog odnosa, u kojim predmetima je Vrhovni sud revizije tužilaca odbio primjenom odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi. U navedenim predmetima predmet revizije su bila radna mjesta tužilaca koja nisu predviđena Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji poslodavca tuženih ili jer izmijenjeni pravilnik u skladu s kojim je raspisan konkurs za prijem tužilaca nije stupio na pravnu snagu ili je raspisan bez sprovođenja procedure, raspisivanja javnog oglasa, ili jer tužioci ne zadovoljavaju uslove propisane internim aktom tužene (škole), Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslodavca. S obzirom na to, pravno stanovište iz navedenih odluka nije primjenjivo u predmetnom slučaju, tj. neosnovano je apelantkinjino pozivanje na pravni stav iz tih odluka. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji budući da je zasnivanje radnog odnosa tužiteljice bilo u skladu s propisanom procedurom javnog konkursa i u skladu s Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji apelantkinje. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje i da je Vrhovni sud u svom rješenju kojim je odbacio apelantkinjinu reviziju, koju je podnijela iz razloga propisanih članom 237 stav 3 tačka 2) ZPP („ako je o tom pitanju revizioni sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem“), ispitao apelantkinjine navode u vezi s navodnom različitom praksom i obrazložio da „činjenično i pravno stanje u ovom sporu nije identično stanju u sporovima na koje se poziva revizija (u tim predmetima su tužioci zasnovali radni odnos bez konkursa, dok je u ovom slučaju tužiteljica primljena u radni odnos kod [apelantkinje] na osnovu objavljenog konkursa i izvršenog bodovanja prijavljenih kandidata)”. Ustavni sud stoga, imajući u vidu sadržaj naprijed navedenih presuda Vrhovnog suda i okolnosti konkretnog predmeta, smatra neosnovanim apelantkinjine navode da je donošenjem osporenih odluka prekršeno pravo na pravnu sigurnost, koje apelantkinja dovodi u vezu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine („vladavina prava“). Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost, vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelantkinja u konkretnom predmetu nije predočila dokaze.
35. Ustavni sud je takođe izvršio uvid u predmet Evropskog suda Rakić i dr. protiv Srbije u kojem je Evropski sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog nedosljedne sudske prakse povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja od strane bivšeg Okružnog suda u Beogradu koji je u 73 presude odlučio drugačije u odnosu na predmete podnosilaca predstavki. Međutim, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke vezane za navodnu različitu praksu, Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke Evropskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u postupku okončanom osporenim presudama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge u vezi sa zaključkom da je nezakonito apelantkinjino rješenje kojim je tužiteljici prestao radni odnos budući da apelantkinja kao poslodavac nije dokazala postojanje zakonom propisanih razloga za prestanak radnog odnosa, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a i Zakona o osnovnom obrazovanju, zbog čega su udovoljili tužiteljičinom tužbenom zahtjevu, a date razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, nije povrijeđen princip (vladavine prava) pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje kada apelantkinja nije dokazala postojanje protivrječnih sudskih odluka u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić