Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4164/20 („Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4164/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4164/20, rješavajući apelaciju „Vranice“ d.d. Sarajevo, u stečaju na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vranice“ d.d.
Sarajevo, u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 353774 20 Rev od 23. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vranica“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 049409 20 Rsž od 11. augusta 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 353774 13 P od 31. oktobra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena A. H. (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime duga isplati iznos od 89.983,78 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. aprila 2012. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno među parničnim strankama da je 28. januara 2008. godine zaključen Ugovor o izvođenju građevinsko - zanatskih radova (u daljnjem tekstu: Ugovor) na stambenom objektu (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) između tužene kao naručitelja posla i apelanta kao izvođača, te da je naručitelj ustupio, a izvođač prihvatio da izvede građevinsko - zanatske radove na predmetnom objektu. Također, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da prema predmjeru i predračunu radova, ukupna vrijednost radova iznosi određeni iznos, te da će radove koji su predmet Ugovora naručitelj platiti na način: beskamatni avans od 25.000,00 KM u roku od osam dana od dana potpisa Ugovora, a ostatak po mjesečnim situacijama. Zatim, ukazano je da je članom 4. Ugovora ugovoren rok za izvršenje radova i primopredaju objekta i radova te da je rok početka izvođenja radova odmah po uplati avansa i uvođenju izvođača u posao, upisom u građevinski dnevnik, kao i da je izvođač obavezan da će radove po Ugovoru izvesti u roku od 120 kalendarskih dana povoljnih za izvođenje radova po predračunu iz priloga Ugovora. Isto tako, navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da je tužena, kao naručitelj posla, apelantu, kao izvođaču radova, isplatila beskamatni avans u navedenom iznosu.
4. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbe čl. 360., 361., 362., 371. i 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i istakao da je u toku dokaznog postupka utvrdio da je od prve privremene situacije od 29. februara 2008. godine pa do podnošenja tužbe 17. maja 2013. godine prošlo više od pet godina što je saglasno članu 371. ZOO opći rok u kojem je apelant mogao da zahtijeva svoje potraživanje prema Ugovoru. Također, Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke kao u izreci presude cijenio i navode nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u kojem je navedeno da je apelant izvršio samo dio obaveze iz Ugovora i to u periodu od 30. januara do aprila 2008. godine obzirom da je došlo do raskida Ugovora prije završetka svih ugovorenih radova, te da tužena po osnovu izvršenih radova treba platiti apelantu predmetni iznos, kao i da apelant nije ispostavio okončanu situaciju tuženoj. Dakle, ukazano je da je do raskida Ugovora došlo prije završetka svih ugovorenih radova, te da su se radovi na predmetnom objektu izvodili do aprila 2008. godine, pa je po ocjeni Općinskog suda, od momenta do kada su se izvodili radovi na predmetnom objektu – aprila 2008. godine do predaje tužbe također prošlo više od pet godina u kojem roku je apelant mogao da zahtijeva svoje potraživanje iz Ugovora saglasno članu 371. ZOO. Isto tako, Općinski sud je citirao odredbe člana 387., 388. i 391. ZOO i naveo da dostavljanje opomene za plaćanje duga ispostavljene od apelanta tuženoj na određeni iznos od 2. aprila 2013. godine nije osnov za prekid zastarjelosti u smislu citiranih odredbi ZOO. Budući da je prošlo više od pet godina u kojem roku je apelant mogao da zahtijeva svoje potraživanje iz Ugovora i to od prve privremene situacije do predaje tužbenog zahtjeva, odnosno od aprila 2008. godine do kada su se izvodili radovi, a obzirom da je došlo do raskida Ugovora prije završetka svih ugovorenih radova, pa do dana podnošenja tužbe, te kako apelant nije ispostavio okončanu situaciju tuženoj, ukazano je da je osnovan prigovor zastare potraživanja jer je protekao rok u kojem je apelant mogao da zahtijeva svoje potraživanje.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 353774 17 Gž od 1. oktobra 2019. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, a koje ne problematizira niti sam apelant, stava da apelant neosnovano ističe da se početak zastarnog roka ima vezati za 12. april 2012. godine kada je apelant sačinio svoju verziju konačnog obračuna izvedenih radova na predmetnom objektu tužene. Naime, ukazano je da je taj obračun sačinjen nakon četiri godine od izvođenja radova, pa se ne može smatrati relevantnim za početak toka zastarnog roka, jer ukoliko bi se prihvatilo rezonovanje apelanta, izvođač radova bi mogao svoje konačne obračune ispostavljati godinama nakon izvedenih radova što nije u skladu sa članom 324. stav 1. ZOO koji govori o dužničkoj docnji i članu 361. stav 1. ZOO koji propisuje početak toka zastarijevanja. Također, navedeno je da niti opomena za plaćanje duga od 2. aprila 2013. godine nema utjecaja na tok zastarnog roka, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, a shodno članu 391. ZOO. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da je apelant plaćanje izvršenih radova od tužene mogao zahtijevati po ispostavljanju prve privremene situacije, odnosno po ispostavljanju računa od 29. februara 2008. godine za izvedene naknadne radove, bez čekanja na eventualnu konačnu situaciju. Nadalje, ukazano je da je apelant pored toga od tužene mogao zahtijevati plaćanje i po raskidu Ugovora u aprilu 2008. godine kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, međutim, to nije učinio. Kako opomena pred tužbu nema učinak prekida zastarnog roka, te kako nema osnova da se za početak zastarnog roka uzima jednostrano sastavljanje konačne situacije od strane apelanta u 2012. godini (koja kako je utvrđeno ne egzistira u poslovnim knjigama apelanta niti je dostavljena tuženoj), navedeno je da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je utuženo potraživanje zastarjelo jer je do podnošenja tužbe 17. maja 2013. godine protekao opći zastarni rok od pet godina.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 353774 20 Rev od 23. jula 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta za isplatu predmetnog iznosa sa kamatnim zahtjevom i troškovima parničnog postupka, temeljem zaključenog Ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo-odredbe čl. 360. stav 2. i 371. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta zbog zastarjelosti potraživanja, dajući u svojim presudama potpune i pravilne razloge, koje je prihvatio i taj sud. Također, ukazano je da je neosnovan pravni stav apelanta da u konkretnom slučaju dospijeće njegovog potraživanja ima računati u smislu odredbe člana 324. ZOO i da je početak toka zastarnog roka trebalo vezati za 12. april 2012. godine kada je apelant sačinio verziju konačnog obračuna izvedenih radova na predmetnom objektu iz razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, a koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Najzad, navedeno je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je utuženo potraživanje zastarjelo jer je do podnošenja tužbe za isplatu duga protekao opći zastarni rok od pet godina, pa su neosnovani prigovori revizije da je osporena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
9. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da su sudovi povrijedili materijalno pravo. Naime, apelant tvrdi da je sud usvojivši istaknuti prigovor zastare potraživanja pogrešno primijenio odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, po kojima je ispravnom primjenom tereta dokazivanja, sud morao stati na stanovište da tužena uopće nije dokazala okolnosti na kojima je zasnovala svoj prigovor zastare. Nadalje, apelant ukazuje da osnov tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari predstavlja okončana situacija-konačni obračun, koju je on ispostavio tuženoj u maju 2012. godine, a od kada smatra da je njegovo potraživanje dospjelo, te od kada tužbenim zahtjevom i potražuje zakonsku zateznu kamatu. U vezi s tim, apelant tvrdi da se ne može smatrati kako je konačan obračun morao biti sačinjen do 17. maja 2008. godine, odnosno, apelant prije tog dana zasigurno nije imao pravo tražiti ispunjenje obaveze tužene. Najzad, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bio određen rok u kojem je tužena dužna ispuniti svoju obavezu prema njemu po osnovu izvedenih građevinskih radova, pa je njegovo potraživanje u smislu člana 324. stav 2. ZOO dospjelo kada je apelant tuženoj dostavio okončanu situaciju-konačni obračun tuženoj (maj 2012. godine), odnosno kada joj je dostavio opomenu pred tužbu i pozvao je da izmiri svoju obavezu (2. aprila 2013. godine).
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
Član 360. stav (2) (2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav (1) (1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 391.
Za prekid zastarevanja nije dovoljno da poverilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić